Nakon što je u mostarskoj stolnici, na Veliki četvrtak u jutarnjim satima, u koncelebraciji od osamdesetak svećenika, biskup Ratko predvodio sv. Misu posvete ulja, ponovo je uvečer, u 18.00 sati, u zajedništvu s osmoricom svećenika, slavio sv. Misu Večere Gospodnje. Na obje sv. Mise okupilo se mnoštvo vjernika.
Kao što su na jutarnjoj sv. Misi krizmanici za vrijeme prinosa darova prinijeli plodove svoga korizmenog odricanja za najpotrebnije, tako su u Misi ustanove Euharistije to isto učinili katedralni prvopričesnici, koji će domalo po prvi put blagovati s Gospodnjega Stola.
Pod ovom Misom propovijedao je don Ante Komadina, ravnatelj Biskupijskoga caritasa. Don Antinu propovijed prenosimo u cijelosti:
Evanđeoski odlomak koji smo upravo čuli možemo razmatrati s više aspekata. U rijetko kojem drugom evanđeoskom odlomku dolaze tako upečatljivo do izražaja Isusov značaj i njegova ljubav. To ostavlja na nas još jači dojam poglavito kada pomislimo kako je Isus mogao u ovim sudbonosnim trenutcima djelovati snagom svoje božanske moći.
Isusova poniznost
Isus je znao da je sve što će se dogoditi položeno u njegove ruke. Znao je da je čas njegova poniženja i osude blizu. No, znao je također da nije daleko ni čas njegove proslave. Još malo i on će uzići k Ocu. Pomisao na božansku moć, kojom ga je Otac obdario, mogla ga je ispuniti uznositošću. I unatoč moći i proslavljenju, čega je itekako bio svjestan, Isus pere noge svojim učenicima. Dakle, u trenutku kada je mogao biti ispunjen ponosom i slavom, Isus se pokazao duboko poniznim. Za takvo nešto samo je ljubav sposobna. Neki se ljudi umišljaju toliko važnima da smatraju poniženjem izvršavati i ispunjavati svakodnevne male obveze. Drže se toliko važnim i misle da su ove obične, jednostavne stvari, odnosno neki npr. servilni poslovi ispod njihova dostojanstva. Isus je bio jednostavno drugačiji. Bio je ponizan!
Isus je bio svjestan da je izašao od Oca i da će se vratiti k Ocu. Svjestan je svoje božanske naravi, uza svoju ljudsku. Temeljem svoje božanske naravi i činjenice da će se uskoro vratiti k Ocu, mogao se postaviti tako da za njega sve ovo zemaljsko nema više nikakva značenja. Po ljudsku govoreći, učinio je više nego dovoljno: prošao je zemljom čineći dobro, ozdravljao bolesne, oživljavao mrtve, opraštao grijehe, naviještao Kraljevstvo Božje. Ali ne, upravo kad Očevu blizinu osjeća najintenzivnije, Isus se stavlja u sveobuhvatnu smislu u službu čovjeka. Prati gostima noge, kako se običavalo u židovskim obiteljima, bio je ustvari posao slugu. Od učenika vjerskoga vođe očekivalo se da svomu učitelju čine usluge. Ali pranje nogu, takvo što nije nitko od učenika zahtijevao. Upravo u tome Isus je bio poseban, rekli bismo poseban na božanski način. Njegova bliskost u odnosu na Oca, nije ga od ljudi udaljavala ili čak dijelila, nego naprotiv ona ga je na ljude upućivala i sve mu više i više približavala. Onaj tko je bliz Bogu, taj je također i bliz čovjeku.
Ima ljudi koji sebe smatraju vrlo religioznim i da su veliki vjernici, a ni ne primjećuju da sa svojim stavom, vjerničkom nadutošću, od sebe prave isključivce, zahtjevne čudake. Njihova ih religioznost, umišljena „bliskost s Bogom“, zbog njihove religiozne oholosti, ustvari udaljava od ljudi.
Legenda kaže kako je sv. Franjo Asiški u mladosti bio vrlo prohtjevan i izbirljiv, tražio za sebe samo ono najekskluzivnije i najbolje. No, unatoč tomu, nije u duši osjećao zadovoljstvo i mir. Jednoga je dana, polazeći na put izvan gradskih zidina, susreo gubavca koji je bio sav u ranama i čirevima, jednostavno zastrašujući prizor. Bilo je očekivati da se mladi bogataš Franjo istoga trena s dubokim gađenjem i prijezirom udalji od gubavca. Ali ne, toga se trenutka nešto prelomilo u njemu, neko ga je novo i nepoznato, čudno čuvstveno iskustvo obuzelo! Sišao je s konja, pristupio gubavcu i zagrlio ga srdačno, bratski. I u tom trenutku, kaže legenda, gubavac je poprimio lik Isusa Krista.
Mi ne ćemo Bogu biti bliži, ako smo prema ljudima zatvoreniji, ako se izdvajamo i umišljamo da smo posebni, nego upravo suprotno: Što god budemo bliže čovjeku, posebice onima koji pate, koji su marginalizirani, siromašni, hendikepirani, to ćemo biti bliži i draži Bogu.
Još je jedna osobina Isusova značaja bila iznimna! Isus je znao da će biti izdan i prodan. Upravo bi ga ta spoznaja, po ljudsku govoreći, trebala učiniti ogorčenim! Ali Isus je drugačiji! On je više nego ikada bio pun ljubavi prema ljudima. Začuđujuće i vrijedno divljenja jest: Što god su ga ljudi više vrijeđali, on ih je sve više ljubio! Za nas je posve „normalno, razumljivo“ što smo ogorčeni na ljude koji nam učine nešto nažao, koji nas uvrijede i zlo učine. Isus je unatoč nepravdama i uvrjedama i poniženjima koja su mu ljudi činili, svakoga čovjeka susretao s još intenzivnijom ljubavlju!
Veličina Isusova služenja
Da bismo što bolje sebi predočili opisani događaj pranja nogu učenicima, treba znati kako je svaka kuća u Palestini u Isusovo doba imala uz ulazna vrata veliku posudu s vodom. U imućnijim kućama sluga bi s bokalom u ruci i s ručnikom preko ruke stajao na ulazu i polijevao noge gostu koji je hodajući po prašnjavoj ili blatnjavoj cesti isprljao noge. Isus i apostoli nisu imali svoje sluge i zato su oni sami trebali obavljati ovakve i slične poslove. Može biti da su se apostoli između sebe natjecali tko će od njih zauzeti uglednije mjesto u Isusovom kraljevstvu pa se stoga nijedan od njih ni nije potrudio pripremiti posudu s vodom i ručnik.
Zato Isus preuzima sam tu obvezu i pri tome im govori: Nazivali ste me Učiteljem i Gospodinom što ustvari i jesam. Unatoč tome spreman sam prati vam noge. Nitko od vas ne misli da sluga zaslužuje veću čast od gospodara ili učenik od učitelja. Tako je među ljudima od ovoga svijeta. Ja vam svojim primjerom očitujem svoju volju, kako biste se vi između sebe trebali ponašati.
Vrlo se često u raznim životnim okolnostima događa kako netko komu bi po službi pripadalo prvenstvo i svojevrsno izražavanje časti, bude zapravo potisnut i gurnut u drugi red, u pozadinu. U ovom nas evanđeoskom tekstu Isus uči i i svojim primjerom pokazuje kako se veličina sastoji u služenju. Svijet je pun ljudi koji čak i onda inzistiraju na svojoj časti po službi i po zaslugama, iako bi zapravo trebali pred subraćom klečati na koljenima. Čežnja i pohlepa za čašću i odličjima prisutna je na svim razinama društva. Na žalost i u Crkvi.
Kada god dođemo u napast inzistirati na iskazivanju dužne nam časti, kada nam se pamet pomuti od čežnje za prestižom, za čašću koju po svom „skromnom mišljenju“ zaslužujemo, kada i nogama i rukam kopamo upravo za taj položaj ili se izbezumljeno borimo za svoja prava, prisjetimo se ovoga djelotvornog primjera božanskoga Učitelja koji se opasao ručnikom i kleknuo da opere noge svojim učenicima. Veličina je u služenju s ljubavlju. Onaj tko je uistinu velik i drag svima, posjeduje također tu kraljicu krjeposti - poniznost, koja ga istodobno čini slugom i kraljem ljudima s kojima živi.
Pranje
Kada je riječ o tekstovima Ivanova Evanđelja, onda treba, upozoravaju nas teološki stručnjaci, pozorno čitati kako bi se razaznalo imaju li pojedine rečenice i riječi dvostruko značenje, jer se u jednoj od njih krije posebna poruka. Ovaj je dvostruki smisao prepoznatljiv tako što je prvotno značenje lako protumačivo, ali je ono također transparentno za jedan drugi, prikriveni, ali mnogo dublji smisao. Tako i ovaj odlomak ima dvije poruke: ona prva, lako prepoznatljiva, jest poruka o krjeposti poniznosti, o veličini služenja u ljubavi. Ali u ovim se riječima kriju također i druga značenja!
S obzirom na to, zanimljiv je sljedeći ulomak današnjega Evanđelja: Petar se opire da mu Isus pere noge. Na to mu Isus kaže: ako se i dalje bude opirao, onda ne će imati dijela s njim, na što brzopleti Petar odgovara: Ma ne samo noge, nego me cijeloga operi, Gospodine. Isus ga umiruje i kaže mu kako je dovoljno što će mu oprati noge. Potom slijedi važna rečenica: „Tko je okupan ne treba drugo prati nego noge, i sav je čist!“
Bez sumnje, ova rečenica aludira na krštenje. Neki kažu i na pranje po sakramentu ispovijedi. Ako te ne operem, reče mu Isus, onda ne ćeš imati dijela sa mnom. Drugim riječima: Tko se ne krsti, ne će moći biti član Crkve, niti će imati udjela u milosnim darovima što ih Bog preko Crkve daruje.
U Palestini je bio običaj da se Židov koji je bio pozvan u goste, kod kuće temeljito okupa i zato kada bi došao u kuću u koju je pozvan, dovoljno je bilo oprati mu samo noge. Zato Isus i govori Petru kako se ne treba opet kupati, dovoljno je noge. Oprati prašnjave i blatnjave noge, odnosno saprati kroz ispovijed sa sebe grijehe koje počinimo hodajući ovim svijetom, dovoljno je za povratak u krilo Crkve i imati udjela s Isusom. Neki sugeriraju i sljedeće tumačenje Isusovih riječi o udjelu. Naime, možda je Isus Petru koji se opirao pranju nogu, htio reći: Ne dopušta li ti tvoj iskrivljeni ponos da ovo učinim za tebe? Ako je to točno, onda ćeš uistinu sve izgubiti!
Možda je za nas poruka ovih riječi sljedeća: Po krštenju smo postali djeca Božja, članovi Crkve, ali po krštenju bivamo osposobljeni i za sve druge milosne dare koje primamo po sakramentima. A upravo je današnji dan, Veliki četvrtak, dan četiriju sakramenata: dan posvete ulja za sakrament potvrde i krizme te blagoslov ulja kojim se pomazuju bolesnici i nemoćni. Veliki je četvrtak dan svećenika, sakramenta svetoga reda koji se podjeljuje za službu svećenika i biskupa. Veliki je četvrtak također dan ustanovljenja sakramenta Euharistije. To je sakrament posebne Božje blizine čovjeku, kada se u duhu posve sjedinjujemo s Bogom. To je sakrament posebne ljubavi Božje prema nama, vidljivi milosni dokaz da nas Bog nije htio ostaviti same na milost i nemilost našemu čovještvu, našim slabostima i grijesima, nego nad nama u svojoj „ljubomornoj“ ljubavi brižljivo bdije i štiti kako bi nas po svome milosrđu očuvao za život vječni u zajedništvu s njime u nebeskom kraljevstvu.
Ovaj nas evanđeoski odlomak o Petru i pranju nogu podsjeća kako ne bismo trebali biti umišljeni, niti sebeljubno ponosni i odbijati „pranje“, odnosno milosne Božje darove koje nam Bog kroz zajedništvo Crkve daruje. Ono nam vrlo uvjerljivo pokazuje kako Bog služi čovjeku, tako što se saginje i učenicima pere noge. Ako ovo Božje služenje u ljubavi odbijamo ili mu se opiremo, ne ćemo osjetiti Božju blizinu, a ni doživjeti zajedništvo s njime i s ljudima.
