Došašće u Mostaru 2018., kao i u svim drugim hercegovačkim župama, obilježeno je fenomenom svakodnevnih Misa zornica, osim nedjeljom, i sv. ispovijedima gdje ima svećenika na raspolaganju. Neki vjernici više drže do neobveznih zornica nego li do obveznih nedjeljnih Misa. Nešto manje od četiri tjedna vjernici su pohađali crkve ranim jutrom, oko 6.00 sati. Božić je proslavljen polnoćnom Euharistijom, svim sv. Misama na samu svetkovinu, i uzajamnim čestitanjima. Sve su crkve ispunjene mirom i sabranošću vjernika. Zborovi su intonirali Božićne pjesme koje sav narod pjeva. Dostojno je i pravedno.
Biskup je slavio sv. Misu polnoćku, i onu poldanju u 11.00 sati u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Poslije pučke sv. Mise bilo je Božićno primanje u velikoj katedralnoj dvorani, gdje se svratilo više stotina vjernika na čestitanje.
Prenosimo biskupovu homiliju s poldanje Božićne Mise.
Braćo svećenici, poštovani vjernici!
Dok radosno čestitamo jedni drugima Rođendan Isusa Krista, najslavniji rođendan u ljudskoj povijesti, naša duboka zahvala ide u prvom redu Ocu nebeskomu, Sinu njegovu i Duhu Svetomu Životvorcu na projektu života koji je božanski darovan čovjeku i čovječanstvu. A naše sinovske čestitke idu Isusovoj Majci Mariji, koja je začećem i rođenjem svoga Sina postala Majkom Božjom jer se u njezinu krilu s ljudskom naravi sjedinila Božanska narav u jednoj Božanskoj osobi Sina vječnoga Oca. Otajstvo je to veliko! Otajstvo Utjelovljenja. Ta naša čestitka uključuje konkretne kvalitete Marije, biblijske Žene, od Geneze do Apokalipse, sve po Božjem planu, programu i privilegiju.
Ponizna. Neznatna. Za Mariju jedva zna i čuje nazaretsko selo, a kamo li da o njoj bruji Galileja, Palestina ili Rimsko Carstvo. U skrovitu Nazaretu, u kućici pločom pokrivenoj, u vidljivu siromaštvu i stanju rođena, odgojena i uzrasla naučila je ne samo čitati Bibliju nego i rukama privrjeđivati obitelji koru kruha i komad odjeće i obuće. Ona se viđa od kuće do njive, do povrtnjaka, do ograde s ovcama, do sinagoge na zajedničku molitvu subotom. Ona ide po-nizini - od toga i dolazi riječ „po-nizna“ - ne glavom iznad drugih, iznad oblaka, iznad zvijezda. Zna ona svoju mjeru. A ne zna što joj Bog iza brda sprema. Ona je u roditeljskoj kući pobožne Ane i pravedna Joakima naučila biti spremna prihvatiti što Bog od nje želi i hoće. U Božje ruke.
Pametna. Prvi je ispit njezine pameti u anđelovu pohodu. Bila je pri svojoj punoj svijesti, slobodi i razmišljanju. Iako je glasnik Božji, Gabriel, arkanđeoski mio i blag, nije se mogla u prvi mah ne smesti od tolika sjaja u onom nazaretskom kućnom polumraku. Anđeo je pozdravlja: Raduj se, Milosti si puna i Gospodin je s tobom. I Marija stade razmišljati što te pozdravne riječi znače. Probudila je svoju pamet i pamćenje biblijskih događaja. Nije se iznesvijestila, nego nastoji sebi sve posvijestiti što je čula i čitala. Pribrala se: pamet u glavu, mir u srce. Anđeo prekida šutnju u njezinu razmišljanju, sokoli je da se ne plaši, da je našla Milost u Boga. Ovo je drugi put da joj anđeo spominje Milost Božju. Ta se Milost sastoji u tome što je nju Bog motu proprio – na vlastitu pobudu odabrao da bude Majka njegovu Sinu, Drugoj Božanskoj Osobi koja želi uzeti tijelo iz njezina tijela. Prvi put čuje da u Bogu ima Otac i Sin. Postavlja pitanje, makar drhtava glasa. Ne želi nešto prihvatiti što nije shvatila koliko u tome trenutku može razumjeti, a uvjerena da je Bog neizmjerno veći i pametniji, kojemu valja u vjeri i odanosti podvrgnuti vlastitu pamet i slobodu. Upušta se u razgovor s anđelom: Kako će se to dogoditi kada ne pozna muža? To ona govori iako je poznato i selu da se ona zaručila s Josipom Nazarećaninom koji se još kao dječak bio doselio iz Betlehema. A iz njezina čuđenja pred anđelom razabire se da se ona jest zaručila s Josipom, ali su se po Božjem nadahnuću osobno, privatno zavjetovali da će živjeti kao brat i sestra. Anđeo joj odgovori - pitanje ti je na mjestu: „Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (Lk 1,35). Prvi put čuje da je Duh Sveti Osoba koja daje život, dušu, dijete.
Poslušna. Na sve anđelove riječi, obećanja, navještenja odgovara poslušnim DA: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38). U toj je rečenici sažela sav svoj životni program: prošli, tadašnji i budući. Ima vrhunsko povjerenje u Boga. Ne sumnja u stvarnost čudesna susreta s anđelom. Ni čudesna začeća Sina Svevišnjega. Ovo je jedini njezin susret s anđelom u njezinu životu. Nikada joj se više anđeo nije ukazao, ni u najvećim mukama, kao što se ukazao njezinu sinu Isusu u Getsemaniju.
- Boga slušaj, vidjet ćeš kakve je sve on milosne planove smislio i kako će ih izvesti s tvojim posluhom u dnevnim događajima. Bog poštuje svoje djelo naše ljudske naravi, ali kada god zatreba, on se posluži i sredstvima nadnaravi.
Poslužiteljica. Čim je od anđela čula da je njezina rođakinja Elizabeta u poodmaklim godinama u 6. mjesecu trudnoće (Lk 1,26), nije ni posumnjala niti je oklijevala, nego se hitro spremila i uputila u Ain Karim posluživati staru Elizabetu i još starijega Zahariju i biti im pri ruci u svemu dok ne dođe dijete na ovaj svijet. Obavlja po kući sve one poslove koji su potrebni u takvoj situaciji. Marija je konkretna i praktična žena: u svemu dosjetljiva, poučljiva, poslušna i poslužna. I Elizabeta se napuni Duha Svetoga i izreče veliku istinu čudeći se: „Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?!“ (Lk 1,43). Ne kaže se da joj je Marija o tome pričala, nego joj Duh Božji objavi da je pred njom Majka Sina Božjega.
Pokorna. Josip je morao na popis u svoj grad Betlehem kako je to car iz Rima naredio svemu svomu Carstvu: svatko u svoj grad na popis, kao i mi danas: svatko na glasovanje gdje je prijavljen. Marija se kao ženska osoba nije morala popisivati ni porez plaćati ni u vojsku se prijavljivati, ali ne želi u Nazaretu ostati, nego će i ona u Betlehem s Josipom, pa što Bog dade. Kako ju je duša boljela kada je gledala da su odbijeni s praga mnogih kuća. I iz mjesnoga svratišta. I ona je iz mesijanskog plemena Jakovljeva sina Jude, koji je pri djelidbi Obećane zemlje na Izlasku iz Egipta zadobio južni dio, Betlehem i unaokolo. Svojima dođe, a gle, prostruji Mariji misao kroz glavu. Mora roditi u štali. Pravi neobičaj. Ali ona se posvema pokorava Božjoj volji, bez ikakva prigovora. Nijedne riječi ni iz njezinih ni iz Josipovih usta. Samo da Dijete bude živo i zdravo.
Pobožna. Ona je prva mislila na židovske religiozne običaje: i na obrezanje muška djeteta osmoga dana i na prikazanje u Hramu četrdesetoga dana Novorođenčeta. I evo je u Hramu da prikaže svoga jedinca Gospodinu. A sijedi Šimun iz prikrajka zavika: Sad otpusti slugu svoga, Gospode, jer vidješe oči moje spasenje tvoje. I majci novorotkinji reče da će joj mač boli probosti srce da se razotkriju namisli ljudskih srdaca. Da se razotkriju bezbožna srca krutoga kralja Iruda i njegova dvora, srca negostoljubivih Betlehemćana, ali i srca učenih Mudraca s Istoka, i priprostih pastira s betlehemskih poljana, i srce staroga Šimuna i još starije 84-godišnje Ane u Hramu (Lk 2,37).
- I to razotkrivanje srdaca traje do danas i trajat će do Sudnjega dana: jedni će biti vrlo gostoljubivi, a drugi nerazumljivo negostoljubivi! I po tom ćemo biti suđeni! (Mt 25).
Patnica. I doista Šimun imađaše pravo. Osim neprimanja u kuću od svojih, puče glas da je počeo pokolj muške djece u Betlehemu. Ona mora s Djetetom u progonstvo, u Egipat o kojem je uvijek slušala da je to bilo ropstvo za Židove pa makar živjeli i u najplodnijim predjelima Gošena misirskoga. Šuti, trpi i ponavlja: Neka mi bude po tvojoj riječi. Ona je ubrojena među one blažene koja je rodila onakva Sina, a još blaženija jer je Riječ Božju savršeno slušala i opsluživala. A budući da se toliko napatila, uvijek uz patnje svoga Sina ,ne miješajući se u njegovo veličanstveno djelo i poštujući njegov program spasenja, kao vjerna i plemenita supatnica, stoga razumije i naše patnje, duševne i tjelesne, i može nam preporučiti da u svemu slušamo Sina Božjega: Što god vam rekne, učinite!
Na kraju: kako se jedna religiozna obitelj odnosno Crkva raspada, evo primjera iz jednoga nedavnog intervjua (Lanuovabussola, 24.12.2019.) nadbiskupa Utrechta, u Nizozemskoj, kardinala Willema Eijka, koji je rođen 1953., biskup od 1999., nadbiskup od 2007., kardinal od 2012. On navodi ove podatke:
- U svojoj nadbiskupiji ima oko 750.000 vjernika, a 300 župa sveo je na 48, u prosjeku šest župa u jednu. Razlog: nema svećenika za sve župe.
- A svećenika nema jer su još od Koncila oni glasniji svećenici htjeli Crkvu bez svećenika, misle da je dosta samo propovijedati Riječ Božju kao kod protestanata. Služba Riječi, s laicima! Ako nema svećenika, nema ni Euharistije.
- Situacija je takva da se u Nizozemskoj svakoga tjedna zatvaraju po dvije crkve, osobito protestantske. Nema vjernika koji idu u crkvu.
- Nadbiskup je imao 350 crkava. Sada ih ima oko 200. Ne prodaje ih nego ih zatvara. A za svoju 75. obljetnicu, 2028. godine, nastavi li se ovako, bilo bi dvadesetak župa i toliko crkava.
- Preporučuju Kardinalu da iznajmljuje crkve u razne kulturne i nekulturne svrhe, kao što čine protestanti – da nešto zaradi. Ne! On ih ne prodaje ni u kakve svrhe. Zatvoriti – da, prodati – ne!
- U njegovoj nadbiskupiji nema ručaka u crkvama pa ni onima najsiromašnijima. U župne dvorane. Tu ima mjesta.
Može li se dogoditi svima nama slična situacija? Ne držimo li se Božjega zakona, ako se Euharistija uklanja, a njoj se ne klanja, pristupamo li Presvetoj Euharistiji, srži kršćanstva, neispovjeđeni i neraskajani, onda ne stoji više nikakav obred koji ne bi bio osuđen na nestajanje. Počne se razaranjem osobe i kuće, nastavi s rušenjem župe i biskupije, i što još preostaje? Neka nam u svemu pomogne Sveta Marija, Majka Božja i naša duhovna majka, koja treba imati svoje dostojno mjesto u svakoj kršćanskoj duši i kući, pogotovo u Crkvi Kristovoj!
