Prečasni dr. Josip Šimunović, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, ravnatelj Nadbiskupskoga pastoralnog instituta i voditelj Đakonske pastoralne godine u Zagrebu, i ove je godine u mjesecu travnju uključio u duhovno-studijsko putovanje s đakonima i Bosnu i Hercegovinu. U ovoj đakonskoj godini, osim prakse na župama, program predavanja i polaganja pastoralnih predmeta pohađaju 34 kandidata, pripravnika za svećeništvo: iz Zagrebačke i Zadarske nadbiskupije, iz Varaždinske, Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije, slovenske Mursko-soboške škofije, Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj, Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita, Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima, Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca i đakon Benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana.
Đakoni su sa svojim voditeljem bili u Mostaru, 23. travnja 2018. Biskup Ratko imao je najprije u katedralnoj kripti sv. Josipa razmatranje pod naslovom Mladi Stepinac. Ukratko je komentirao korespondenciju između mladića Alojzija i Marije Horvat. Šest Alojzijevih i dvanaest Marijinih pisama objavljeno je 1975. a izišlo je i drugo izdanje 2010. godine.
Stepinac je bio u zagrebačkoj nižoj i višoj gimnaziji 1909.-1916. U trećem razredu više gimnazije ušao je u sjemenište. Kako je Prvi svjetski rat, zametnut u Sarajevu, već bio zahvatio mnoge zemlje, carskim je ukazom iz Beča četvrti razred s maturom bio sveden na mjesec i pol dana, jer su maturanti morali biti unovačeni. Stepinac je, kao podanik Austro-ugarske monarhije, proveo na talijanskoj bojišnici i zarobljeništvu skoro tri godine, i tek u proljeće 1919. vratio se preko Makedonije i Srbije u Zagreb. Nije nastavio teologiju. Bio se upisao na agronomiju, ali je i nju ubrzo napustio i ostao kod kuće, na gospodarstvu.
Želeći se životno osigurati i ženidbeno srediti, dopisivao se i dva se puta osobno susreo u tri mjeseca sa svojom suučenicom iz osnovne šole u Krašiću, Marijom Horvat (1896.-1939.), koja je bila završila učiteljsku školu Zagrebu. Pisma su otkrila dva različita svjetonazora, strogo katolički Alojzijev i moderno-liberalni Marijin. Ona je odustala od udaje smatrajući Alojzija „previše poštenim i plemenitim“, kako mu je napisala u posljednjem, dvanaestom, pismu, 28. ožujka 1924.
Nakon toga Alojziju dolazi u ruke časopis Sacerdos Christi, 3/1924. s člankom o kasnom zvanju jednoga blaženika, i auktor msgr. Josip Lončarić, Alojzijev rektor u sjemeništu, šalje mu popratno pismo da dobro pomisli o svećeničkom zvanju. Upao je tri tjedna u krizu zvanja i sretno isplovio odlučujući se za bogosloviju koju je potom pohađao u Rimu 1924.-1931. Zaređen je za svećenika 1930. godine.
U 18.00 sati sv. Misu za đakone u katedrali Marije Majke Crkve sa svećenicima koncelebrantima predvodio je biskup koji je govorio o ulozi majke Barbare u Stepinčevu životu i svećeničkom zvanju.
Đakoni posjećuju još neka mjesta u Hercegovini.
Bio im sretan boravak i blagoslovljeno đakonsko duhovno iskustvo!
