Cvjetna nedjelja u Mostaru puna sunca i - palminih grančica. U početku svetoga obreda biskup je Ratko blagoslovio palmine grančice pred oltarom, sudjelovao u ophodu oko katedrale, predvodio koncelebriranu sv. Misu i izrekao kratku propovijed. U Misi su koncelebrirali generalni vikar don Željko Majić i župni vikar don Davor Berezovski. Procesijsko je Evanđelje pročitao đakon Josip Čule, a ministrirali su iz katedralne župe: bogoslov Mate i sjemeništarci Mato i Zvonimir, koji su došli iz škole za velikotjedne i uskrsne blagdane. Misu je pratio katedralni zbor, iz kojega su pojedini muški i ženski glasovi pjevali dionice Muke Gospodnje po sv. Mateju. Isusove riječi pjevao je don Željko. Biskup je pripremio kratku propovijed.
CVJETNICA - OČITOVANJE MESIJE
Dvije su uočljive i različite činjenice u Isusovu javnome životu. Jedna je pojava do Cvjetnice, a druga je na Cvjetnicu i od Cvjetnice do Uskrsa i dalje.
Ovo prvo razdoblje obilježeno je Isusovom suzdržanošću da se ne očituje Mesijom = Kristom = Pomazanikom. U Starom su se Zavjetu kraljevi i svećenici redovito pomazivali u početku službe, a ponekada i proroci (Ilija pomazao Elizeja: 1 Kr 19,16). A Isus kao Mesija – Pomazanik Božji i Otkupitelj svijeta obuhvaća upravo sve te tri službe: i kraljevsku da vlada, i svećeničku da Bogu Ocu iskazuje hvalu i slavu, i proročku da ljudima kazuje što je volja Božja u ovim životnim okolnostima.
Isus sebe nije nikada nazivao Mesijom. To su mu drugi govorili. U Jeruzalemu su ljudi stavljeni pred pitanje: Je li on Mesija ili nije? Židovske vlasti donose odluku da se ima izopćiti iz sinagoge svatko tko Isusa prizna Mesijom (Iv 9,22). A narod, koji doživljava Isusova dobročinstva, u jedan glas priznaje ga Sinom Davidovim, a to je taj najavljeni Mesija (Mt 9,27). Nekada je neke Isus znao opomenuti da tu misao o Mesiji ne šire, ne pričaju o tome (Lk 4,41). Zašto? Zato što je u to doba bila prošireno shvaćanje o Mesiji koji će doći u slavi nebeskoj, s munjama i gromovima, borbeno se staviti na čelo Izraela u napadu na Rimsko Carstvo. I trijumfalno obnoviti Davidovo zemaljsko kraljevstvo od prije tisuću godina. Učenici mu govore od samoga početka da je on Mesija, već nakon njegova krštenja, u prvom susretu (Iv 1,41, 45-49). Osobito je svečano kada mu u svojoj vjeroispovijesti Petar kaže: „Ti si Krist – Pomazanik“ (Mk 8,29). A on im zaprijeti da nikomu o tome ne kazuju (Mt 16,20). Trebalo je pročišćavati te učeničke militantne zamišljaje o Mesiji. Zato ih Isus mudro i blago poučava kako, po Božjem planu, Mesija ima bolno trpjeti i patiti, podnijeti raspeće na drvetu križa, i strahovitu smrt. Ali će treći dan uskrsnuti. Oni ne mogu k sebi doći da će Božji Mesija patiti! Isus dakle ne izlazi javno sa svojim mesijanstvom.
Druga je činjenica ova današnja, na Cvjetnicu. Isus dopušta prigodom svoga svečanog ulaska u Jeruzalem, pred Hramom, da mu narod kliče i plješće kao Sinu Davidovu, tj. kao pravomu Mesiji. Ljudi prostiru haljine svoje po putu ispred njega koji jaše na magaretu ulazeći u Grad. Djeca vrište: Hosana sinu Davidovu! U prepirci s farizejima Gospodin biblijski dokazuje da je veći od Davida (Mt 22,45) koji je u jednom psalmu pjevao: Gospodin Bog reče Gospodinu mojemu, tj. Mesiji: Ti si Sin moj! Isus pita: Kako mu je sin ako mu je Gospodar?! Od sada se Isus više ne povlači, ne skriva svoga naslova. Stupa sa svom hrabrošću u ostvarenje zadužena mesijanstva. On i vanjskim činima pokazuje svoje srce i dušu: plače sa svom osjećajnom bolju nad svojim Jeruzalemom, ali i razgoni trgovce i mjenjače novca u Hramu sa svom oštrinom prijekora i prijetnje. Na farizejski prigovor da ušutka učenike koji viču: „Blagoslovljen Kralj; Onaj koji dolazi u ime Gospodnje“, Isus uzvraća: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati“ (Lk 19,40). Domalo, na Veliki četvrtak Veliki svećenik Kajfa obvezuje ga prisegom pred Bogom da se očituje je li Mesija. Isus prihvaća naslov i tumači ga u svome vječnom smislu: On je onaj koji će sjesti s desne Božje (Mt 26,63). To je vrhunac izvedena djela pravoga Mesije. I upravo se tu, u Kajfinu dvoru i sudu, otvara Isusova osuda i muka. Tu počinje strahovito izrugivanje na račun naslova Mesije: „Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali rugajući mu se: 'Proreci nam, Kriste, tko te udario?'“ (Mt 26,67). Smrtna je osuda sa židovske strane definitivno pala, još se samo čeka da je potvrdi i rimska vlast u Jeruzalemu. Židovi su znali da njihovi religiozni razlozi ne će paliti pred Poncijem Pilatom, rimskim guvernerom, zato su sve svoje optužbe prebacili na političko područje: na porez, na pobunu protiv rimske vlasti, na osnivanje ovozemaljskoga kraljevstva.
Bilo je mnoštvo „mesija“, izvikivanih i samozvanih. A samo je jedan pravi: Gospodin Isus – jedini Spasitelj ljudskoga roda, jedini Otkupitelj svijeta, jedini Pobjednik đavla, grijeha i smrti. Isusu pripada naslov Krist kao vlastito ime. Jedini je on Krist-Pomazanik. Naši su stari izgovarali: Isukrst!
I mi ćemo biti pobjednici zla, budemo li išli za Isukrstom Spasiteljem na njegovu Križnom putu patnje i smrti do slave Uskrsnuća!
