Vrijeme liturgijske godine od svetkovine Uskrsa do svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla protkano je ponajviše sakramentalnim slavljima, prve svete ispovijedi i sv. Pričesti te sakramentom sv. krizme ili potvrde. Koliko se god svećenici, a i sami biskupi, trudili preko propovijedi, kateheza, susreta s roditeljima naglašavati samu vrijednost i prvenstvo sakramenata pred popratnim sadržajima, gledajući izvana čini se da sav taj govor gubi na snazi u utrci s ovozemaljskom ponudom. Marketinški stručnjaci vješto su se uključili u crkvena slavlja. Darovi, odijela, satovi, skuteri, mobiteli, obiteljske gozbe kao da su postale su puno važnije od događaja sakramentalne milosti. Nije rijedak slučaj da se roditelji i kumovi i zaduže kako ne bi zaostajali za drugim, bili ispod prosjeka koji određuje, opet, moćni marketing. Kandidati, pa koliko god bili nadareni, nisu zabrinuti zbog duhovnoga i spoznajnog stanja i znanja. Bitno je ne zaostati u fešti o kojoj će se pričati barem koji dan više. Stoga, često se postavlja pitanje: Je li moguće sve ovo izvrnuto na prave noge postaviti? I kako i s kime?
Slavlje sv. potvrde za troje štićenika Caritasova Rehabilitacijskog centra za osobe s posebnim potrebama „Sveta Obitelj“ u Mostaru pokazatelj je da je moguće. Naime, 18. svibnja, na poziv ravnatelja Caritasa don Ante Komadine i upraviteljice centra „Sveta Obitelj“ s. Krunoslave Adžamić, služavke Maloga Isusa, biskup Ratko delegirao je don Željka Majića, generalnoga vikara, da u samom Centru pod sv. Misom podijeli sakrament sv. potvrde troma štićenika: Mareli Mandžo, Marji Lučić i Branku Markoti. Marela i Branko u istom su slavlju primili i sakramenat Prve sv. Pričesti koje im je podijelio ravnatelj don Ante. Osobe su to s posebnim potrebama, spoznajno nedorasle da shvate puninu Milosti koja im se u sakramentima od Boga preko njegove Crkve podjeljuje. Tko je to od nas dorastao shvatiti?! No, osobe su to koje se u prostodušnosti srca raduju tom velikom daru. Nisu tjeskobni tko im je kum ili kuma, kakav će dar primiti, hoće li nakon liturgijskoga slavlja biti ikakve gozbe. Radosni su zbog zajedništva s roditeljima, kumovima, njegovateljicama, u svojoj Crkvi, u slavlju Presvete Euharistije. Pa i kada se boje doticaja nepoznate ruke koja im prinosi materiju sakramenta, opet se iz njihovih nevinih očiju iščitava svijest posebnosti trenutka, onoga Božjeg milosnog zahvata koji se po sakramentu nad njima i u njima događa. Ovo milosno zajedništvo i otvorenost srca primatelja sakramenata koje nadvisuje svaku spoznajnu dimenziju, zatvorilo je usta ljudskoj besjedi pa i u obliku propovijedi. Jer njihov život i otvorenost sakramentu jest homilija propovjedniku i djelitelju sakramenta, roditeljima, rodbini i kumovima, upravi i djelatnicima. Homilija je to na poseban način i svim njihovim vršnjacima koji u izobilju stola i poklona, često i zavidne razine spoznaje, zatvaraju srce i život nadnaravnim darovima otvarajući se naravnim porivima i zemaljskim tulumima. Isus reče: Blaženi siromašni, duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3). I ne radi se ovdje o blaženstvu koje bi slavilo neznanje, ljudsku bijedu očitovanu i u posebnoj potrebi; da su blaženi samo oni koji nisu sposobni za samostalan život i rad. Riječ je o osobama slobodna duha, osobama koje su slobodne od svega, pa i od samih sebe, kako bi u potpunoj slobodi mogle primiti puninu milosti. Jer tek slobodan čovjek kadar je primiti Boga, osjećati Njegove poticaje i slušati Njegov glas u sebi. Našemu ljudskom umu to je neshvatljivo, ali u Božjoj promisli to je tako.
Nakon sv. Mise u kojoj su sudjelovali kumovi, roditelji, rodbina i prijatelji kao i dosta štićenika i djelatnici Centra koji su sve bezprijekorno organizirali, liturgijsko pjevanje predvodili i Božju Riječ iz čitanja navijestili te molitvu vjernika uputili, priređena je i mala okrjepa u prostorijama Centra. Razgovor uz kavu i napitke odisao je dubokim dojmom slavlja kojim je premilostivi Bog obdario sve nazočne preko onih u kojima na poseban način želi biti prepoznat.
