U subotu, 26. svibnja 2018., u 10.00 sati za vrijeme sv. Mise slavljena je i sv. krizma u župi sv. Jakova apostola, starijega, u Međugorju. Krizmanici, njih trideset i troje, u procesiji ulaze u crkvu. S kora župni zbor pjesmom Duhu Svetomu prati slavlje. Nekoliko je svećenika u koncelebraciji, među kojima župnik fra Marinko Šakota, dekan broćanski don Đuro Bender, fra Svetozar Kraljević i jedan gost svećenik.
Ovogodišnje krizmanike pripremali su župni vikari fra Zvonimir Pavičić i fra Perica Ostojić.
Prije početka sv. Mise dvoje krizmanika pozdravlja biskupa Ratka i svu zajednicu, a župnik izražava srdačnu dobrodošlicu krizmatelju.
U sv. Misi krizmanici preuzimaju čitanja i molitve vjernika, a dekan naviješta Evanđelje.
Prije završna blagoslova dvoje je krizmanika u ime svojih vršnjaka izrazilo zahvalnost svima koji su priredili ovu svečanost i dopratili ih do ovoga značajnoga životnoga praga. Darovali su biskupu cvijeće i kip Svete Obitelji.
Primivši blagoslov, krizmanici su se poredali pred oltarom za fotouspomenu. Župnik je počastio goste u župnoj kući.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Današnje nas Markovo Evanđelje poziva da promotrimo Isusov odnos prema malenima i njegovu prigodnu pouku nazočnima, i, preko njih, svima nama kroz vremena i prostore.
Blagoslov. „Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.' Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke“ (Mk 10,13-16).
Roditelji. Svaka je majka željela da neki ugledan učitelj blagoslovi njezino dijete. Tako su majke dovodile ili donosile svoju djecu učiteljima, osobito o rođendanu svoje djece. U nekom judejskom mjestu u mnoštvu svijeta neki su se roditelji željeli na svaki način sa svojom djecom probiti do Gospodina: da na djecu stavi svoje čudesne ruke i dadne im potrebno zdravlje, da ih blagoslovi i za njih se Ocu nebeskomu pomoli, da rekne koju utješnu riječ koju će svi zapamtiti i ponijeti kući.
Ljudi su čuli za Isusa da ima neke čudesne moći iscjeljivanja od raznih vrsta bolesti. Zaželjeli su iskusiti na svojoj koži ili na koži svoga djeteta dodir Gospodinove ruke. Zato navaljuju k Isusu bez ikakva reda.
Učenici. Znajući kakva će vreva nastati ako svaki otac ili mati donese svoje dijete, a neki i po dvoje, da najprije protumače Isusu o kakvoj se bolesti i nemoći radi, učenici oštro nastupaju i od nazočnih traže da svatko stoji na svome mjestu! Isus je moćan izliječiti i na daljinu i na blizinu, samo ako hoće. A uglavnom on to i hoće! Razumljiv je apostolski nastup. Nije da oni nisu poštovali djecu, i njihove roditelje, nego htjeli su uvesti reda, pa i prigodom molitve i blagoslova. Oni su ovim, kao zaštitari, željeli samo obraniti Isusa od ljudske navale molbi. I zato nisu dopuštali da mu se svatko primiče i dosađuje svojim pričama o bolesti. A roditelji tek pravo vjeruju ako Isus dotakne njihovo dijete po glavi. Ako ga blagoslovi, ako se pomoli, pa makar ništa ne razumjeli od svega toga svetog obreda.
Isus. Gospodin upozori svoje učenike da tako ne rade. Neka pripuste djecu k njemu. I kako koje dijete dođe, on ga blagoslovi milošću i mirom. Daje učenicima primjer kako će raditi. Nije se nijedno vratilo roditeljima bez posebna Isusova dara zdravlja i blagoslovne sreće. Roditelji radosni i u svih na ustima: „Blagoslovljen Gospodin Bog što pohodi narod svoj!“
Svećenik će i izvan crkve i u crkvi znati biti strpljiv s djecom. I s onom najmanjom. Ne da dopusti da djeca svojim plačem odvuku svu pozornost vjernika, nego će upozoriti da su djeca slobodna. Možda djeca i plaču što nisu slobodna. Ne će se izgubiti u crkvi! Slobodno kretanje djece jest znak da se dijete osjeća kao u svojoj kući. Upoznaje „braću i sestre“, pogotovo kada susretne nepoznato dijete. I kada se onako u čudu gledaju. Zar je čudno što se više puta prigodom Prve sv. Pričesti u crkvi nalazi natpis: „Pustite k meni malene!“ Uzeto iz ovakve prigode Isusova susreta s djecom.
Nije li i nama ovdje opomena i s obzirom na vjeronauk s učenicima i u školi u župi? Gdje valja pokazati svu ljudsku strpljivost i vodstveno umijeće da djecu poučavamo u razumu i odgajamo u srcu u vjeri prema njihovoj dobi i moći.
Kraljevstvo nebesko. Ljudi se natječu u životu, u športu, u pjesmi tko je prvi, tko će osvojiti zlatnu, tko je najveći. Isus je rekao tko je najveći u kraljevstvu nebeskom - malo dijete! Kako? Ono ima svojstva koja je odrasli promijenio, izgubio. Gospodin kaže da kraljevstvo Božje pripada djeci. To znači: Što dijete manje, to je kraljevstvu nebeskom bliže. Odnosno, što mi više rastemo, to se više udaljujemo od kraljevstva nebeskoga, osim ako smo nalik bezazlenoj djeci. Ne budete li kao djeca, ne, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko!
Lako je zamisliti evanđeoski prizor kako majke donose djecu Isusu, a on djecu „zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke“. Samo se čuje radostan vrisak i djece i njihovih majki. Isus je Iscjelitelj od grijeha. On oduzima grijeh svijeta, ali on je jednako Ozdravitelj od svake vrste bolesti.
Tako, dok je neki mali ozdravljenik stajao u sredini držeći se Isusovih skuta, Gospodin izlaže apostolima i svima nazočnima veliko božansko načelo: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla” (Mk 9,37). E sada, što znači ono: Tko ovakvo dijete prima?
Pa eto to: da ga postavi na noge, da mu pomogne ozdraviti, da ga napoji, nahrani, obuje, umije, obuče, začešlja, da mu se omogući igrati, da ga nauči govoriti, Bogu se moliti…
Mi se ljudi spontano pridružujemo nekoj uglednijoj osobi od koje može biti neke duhovne koristi ili društvene pomoći. A onaj mali nema nikakva društvenog položaja, osim onoga da padne na zemlju; nema nikakva prijevozna sredstva, osim igračke; nema nikakva potpisa, osim što šara po prašini, pa u usta; nema utjecaja, ni moći, ni preporuke, ni mobitela, niti ikoga prima u audijenciju. Od maloga ništa ne primaš, nego njega svega primaš sa svim njegovim potrebama. Tko njega prima, Isusa prima. Tko njemu daje, Isusu daje. Tko pomaže, služi i ljubi takvo dijete, od začeća, od rođenja, koje ni u čemu nije toliko važno u očima svijeta, taj služi i ljubi sama Isusa: Istinu, Put i Život.
A kada je još k tomu dijete s poteškoćama u razvoju, malim ili velikim potrebama, i kada se kao takvo prima i životno “zagrli”, tek je onda puno poistovjećenje s Isusom.
Ako, dakle, Isusa ne primaš, i njegove ljubavi nemaš u sebi, i u njegovoj milosti ne živiš, što ti koristi da primiš svih šest Nobelovih nagrada (za fiziku, kemiju, medicinu, književnost, mir i ekonomiju), da primiš sve bukete cvijeća na pozornicama ovoga svijeta, da znaš sve jezike anđeoske i ljudske, da si proniknuo u sva otajstva nebeska i proroštva zemaljska, da imaš vjeru da i planine premještaš, da sve svoje bogatstvo dadneš sirotinji, da ti se čak i tijelo sažeže, kao vrhunski izraz žrtve, kako sve vrijednosti ovoga svijeta sažima sv. Pavao Korinćanima (1 Kor 13,1-3).
- Ali Isus je davno i daleko, kako ću ga primiti? Kako davno, kako daleko? Eto ga tu, pred tobom, pred kućom, u gradu, na svakom mjestu…
Obilježja djece. Spašenici u nebu slični su djeci na zemlji, a ne odraslima. Koje su to osobine? Ima ih nekoliko.
Dijete je po sebi ponizno, svjesno svoje nemoći. Zadovoljno onim što mu se dade da pojede, da se obuče, da se igra. Ponizno i skromno. Poniznima pripada kraljevstvo nebesko!
Dijete je uslužno. Ako mu rekneš da donese vode, da odnese knjigu, da nešto uradi, to rado učini. Bez obzira očekuje li kakvu nagradu ili ne. Značajka mu je posluh. Takvih je poslušnih kraljevstvo nebesko!
Dijete ima povjerenja u svoga oca i majku, u svoju stariju braću i sestre. Pa i u osobu koja mu nije poznata. Dijete ne zna da je čovjek tako često zao, lažac, zavodnik, da će zloupotrijebiti dječje povjerenje, odvesti ga u ludoriju i pedofiliju. Dijete ima povjerenja u drugoga, a osobito u Boga. Takvih je kraljevstvo nebesko!
Dijete ubrzo zaboravi uvrjedu kojom je ponižen. Opet se počne igrati s tom istom djecom. Ono prašta i zaboravlja. Takvih je kraljevstvo nebesko.
Eto te značajke jesu propusnica i putovnica u Božje kraljevstvo: otvoreni čudu Božjemu, oprostiti od srca drugomu i to zauvijek zaboraviti, puni povjerenja u Boga i u njegove zapovijedi, i u Crkvu i u njezine zapovijedi.
