U Kočerinu, župi sv. Petra i Pavla, u Širokobriješkom dekanatu, sakrament sv. krizme dijeli se svake druge godine učenicima posljednjega razreda osnovne i prvoga razreda srednjih škola. Ove 2018. godine sveta je potvrda podijeljena za vrijeme sv. Mise u subotu, 12. svibnja, na blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kiša je spriječila tradicionalnu dvorišnu procesiju pripravnika s kumovima u crkvu koja je bila popunjena vjernicima.
Najprije je riječi dobrodošlice pred oltarom biskupu Ratku u ime krizmanika izrekao jedan srednjoškolac. Preporučio je svoje vršnjake i sebe u biskupove molitve da Duh Sveti, kojega danas primaju u sedmerostruku daru, djeluje u njima svega života, a jedna je srednjoškolka počastila biskupa buketom cvijeća.
Župnik fra Mario Knezović u svom se pozdravu osvrnuo na vrijednosti koje gaje Kočerinjani: marljivost u dolascima na sv. Misu i druge sakramente, aktivnost ministranata i vježbe pjevača. Dodao je kako se u župi više umire nego li rađa, a neki odlaze i u tuđinu. Tako, prije četiri godine u župi je krizmano 118 mladih, prije dvije godine 92, a sada 67. Opadanje je u rastu i ta činjenica ozbiljno zabrinjava i poziva na odgovornost roditelje, obitelji, društvo. I Crkva mora imati svoju riječ i ulogu.
Biskup je, zahvalivši na srdačnim pozdravima i krizmanicima i župniku, rekao da prikazuje sv. Misu za sve vjernike u crkvi i u župi, u čast našega hrvatskoga velikana, sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojemu je onako umjesno stavljena i osvijetljena slika na ispovjedaonici u dnu crkve. On je svetac ispovjedaonice, poslužitelj Božjega milosrđa. Neka i nas zagovara kod milosrdnoga Oca da svi budemo dostojni ove sv. Mise, a krizmanici k tomu i ove sv. krizme.
Čitanja, psalmi i molitve vjernika podijeljena su krizmanicima, a dnevno je Evanđelje navijestio župni vikar fra Velimir Mandić. U misnoj koncelebraciji bilo je šest svećenika.
U propovijedi biskup je govorio o daru jakosti Duha Svetoga koji je resio sv. Leopolda: ljubav od malena prema duhovnomu zvanju i ljubav prema domovini, svomu narodu. Bogdan je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg Novom od oca Petra i majke Katarine, i to, prema nekim životopiscima, kao dvanaesto dijete u nesebičnoj i blagorodnoj obitelji. Njegovi se roditelji nisu bojali života, niti su pobacivali djece, nego su svako primali na prsa i na koljena kao najveći Božji dar. Vidiš li kako su sa zahvalnošću Bogu dvanaestomu dali ime Bogdan, Bogom-dan, od Boga darovan! Da su se zaustavili na jedanaestom, ne bismo imali današnjega svečara sv. Leopolda Bogdana. Njegova se jakost očitovala već u prvim razredima osnovne škole. Kada je Bogdo u obitelji nešto dječački rekao nekomu od braće ili sestara, njegova ga je starija sestra privela sv. ispovijedi pred župnika franjevca kapucina u crkvi sv. Jeronima. Taj je župnik, valjda iz prerevnosti za duše svojih župljana, malomu Bogdi zadao pokoru da cijelu sv. Misu prestoji na nogama u sredini, među narodom. Bogdanova riječ nije nikako mogla biti ravna takvoj vanjskoj kazni, i to pred svim pukom Božjim, kao u stara kršćanska vremena kada su pokornici samo zbog ubojstva, preljuba i otpada od vjere vršili slične pokore! Ali Bogdo, umjesto da se životno naljuti na župnika, pokazao je ovakvu jakost: u sebi je molio Boga riječima - „Bože, daj da ja budem kapucin i da budem milosrdan prema djeci!“ I postao je kapucin i postao je veliki djelitelj milosrđa Božjega, i to više od 50 godina. Revnosni župnik ne spominje se među blaženima! Ušavši u redovnički život Bogdo je uzeo ime Leopoldo, završio je potrebne škole, filozofiju i teologiju, te zaređen za svećenika 1890. godine.
Njegova se jakost očitovala i u mirnu podnošenju svoga niska rasta, svega 145 cm. Dječaci su se poigravali i izrugivali s njime ubacujući mu kamenje u kapuću za vratom – po toj se kapući i zovu kapucini. On bi mirno povadio kamenčiće i molio za dječake da im Gospodin milosrdno oprosti jer ne znaju što čine. Njegova se jakost pokazala i u podnošenja mane u govoru, zbog čega ga njegovi samostanci nisu puštali na propovjedaonicu nego samo u ispovjedaonicu u kojoj je polučio velike zasluge za svoj vječni život i velike milosti za svoje neprebrojive pokornike. Kao da mu ni to mucanje nije bilo dovoljno, morao se vježbati i u strpljivosti raka u grlu i bolova u želudcu. Što mu je Bog više odsijecao od njegove ionako malene tjelesne konstitucije, to je on bio vjerniji i zahvalniji Bogu na njegovim darima kojima je postigao vrhunce svetosti. A kada je umro, 30. srpnja 1942. u Padovi, Bog je Bogdi dao da mu je to tijelo ostalo neraspadnuto do dana današnjega.
Druga je karakteristika jakosti sv. Leopolda Bogdana u tome što se nije odrekao svoga hrvatskoga roda. Tijekom Prvoga svjetskog rata u Italiji je izišla policijska naredba da svaki građanin Austro-ugarske mora promijeniti ne samo putovnicu nego i narodnost. Naš je svetac rekao talijanskoj policiji: Krv nije voda! Ne može se krv mijenjati i prelijevati kako ljudi hoće. Ja po Božjoj providnosti pripadam hrvatskoj obitelji, a služim kao svećenik već 25 godina u Italiji! Do tada je ispovjedio na tisuće i tisuće muškaraca i žena. Zbog te „građanske neposlušnosti“ morao je u progonstvo u južnu Italiju. Radije u progon nego da mijenjam svoju krv koju mi je Bog dao! Iako su ga prebacivali iz samostana u samostan, nije promijenio ni mišljenja kamoli krvne slike. Ostao je jak i vjeran ne samo Bogu i Crkvi, nego i svomu narodu. Vidiš li ti, krizmaniče, ovoga kapucina malena stasa a silna glasa i dara duhovne jakosti!
Krizma se odvijala u redu i tišini. Vjernici, osobito krizmanički roditelji, mogli su u svojim molitvama preporučivati Duhu Svetomu svoje sinove i kćeri da ih prožima jakost, i u vjeri i u „krvi“, kakvu je prakticirao sv. Leopold Bogdan Hercegnovljanin.
Na kraju župnik je zahvalio Bogu na njegovu daru te pozvao krizmanike da darove uma i srca primljene od Duha Svetoga, osobito dar jakosti, razvijaju i potvrđuju u svome životu. Neka im i zajednička fotografija s crkvenih stepenica posluži kao nezaboravna uspomena na ovaj jedinstveni dan iz njihove mladosti.
