Na poziv zagrebačkoga nadbiskupa kard. Josipa Bozanića, a u prigodi dodjele počasnoga doktorata, od 8. do 10. studenoga u Zagrebu je boravio kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Počasni doktorat - doctoratus honoris causa - ovomu istaknutom teologu i visokom vatikanskom Prelatu dodijelilo je Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu u povodu desete obljetnice svoga osnutka i djelovanja. Na svečanosti dodjele visokoga priznanja u dvorani Vijenac na Kaptolu okupilo se više hrvatskih nadbiskupa i biskupa te visokih dužnosnika Sabora i Vlade Republike Hrvatske na čelu s potpredsjednikom Sabora, akademikom Željkom Rajnerom. Ovo je prvi počasni doktorat koji dodjeljuje ovo najmlađe sveučilište hrvatske sveučilišne zajednice. Nakon pozdravnih riječi rektora dr. sc. Željka Tanjića i velikoga kancelara kard. Bozanića, Laudatio – Pohvalu počasnomu doktoru održao je prorektor i predsjednik Povjerenstva Senata za dodjelu doktorata, prof. dr. sc. Emilio Marin, promotor. Ispravu - diplomu i znakovlje počasnomu doktoru uručio je rektor Tanjić, a čestitke izrekli: prof. dr. sc. Šimun Anđelinović, rektor Sveučilišta u Splitu i predsjednik rektorskoga zbora, i prof. dr. sc. Pavo Barišić, ministar znanosti, obrazovanja i športa u Vladi Republike Hrvatske. Na ukazanoj časti biranim je riječima zahvalio sam Laureat te održao Lectio magistralis – glavno predavanje na temu: Pitanje o Bogu danas.
U poslijepodnevnim satima Visoki gost iz Vatikana imao je konferenciju za tisak koju je izravno prenosila Hrvatska radio televizija. Središnje slavlje ovoga bogatog dana bila je svečana sv. Misa u zagrebačkoj katedrali u 18.00 sati. U koncelebraciji je, uz kard. Bozanića, sudjelovao apostolski nuncij u RH, dvadesetak hrvatskih nad/biskupa i pedesetak svećenika. Katedrala je bila ispunjena vjernicima, a pjevao je zbor bogoslova. Kardinal je Müller sv. Misu slavio na hrvatskom jeziku i održao propovijed o bl. Alojziju Stepincu o 70. obljetnici Nadbiskupova glasovita Govora pred komunističkim sudom, 11. listopada 1946.
Završna točka prvoga dana bilo je predstavljanje Kardinalove knjige Razgovor o nadi, koju je u hrvatskom prijevodu izdala izdavačka kuća Verbum iz Splita. Na ovom akademskom činu riječ su uzeli kard. Bozanić, sam auktor i, u svojstvu glavnoga predstavljača, msgr. Ratko Perić, koji je napisao predgovor hrvatskomu izdanju. Svečanost je pjesmom popratio oktet dijecezanskih bogoslova s Kaptola.
Posljednjega dana boravka, 10. studenoga, u prostorijama Hrvatske biskupske konferencije Kardinal se Müller susreo s hrvatskim nad/biskupima iz RH, BiH i Crne Gore.
Donosimo izlaganje biskupa Ratka.
RAZGOVOR O NADI
C. Granados s kard. Gerhardom L. Müllerom
Verbum, Split, 2016., 220 str.
Joseph Ratzinger i Gerhard Ludwig Müller već po imenu i prezimenu Nijemci. Prvi: godište 1927., drugi: 1947.
Obojica ne samo izvrsni profesori nego i teološki kolosi katoličke dogmatike. Članovi Međunarodne teološke komisije. Obojica nadbiskupi. Kardinali Rimske Crkve.
Obojica pročelnici Kongregacije za nauk vjere: prvi 24 godine do izbora za Papu 2005., a drugi od 2012. do danas. I kao takvi predsjednici Papinske biblijske komisije, Papinske komisije „Ecclesia Dei“ kao i Međunarodne teološke komisije.
Obojica počasni doktori brojnih katoličkih i drugih sveučilišta svijeta.
Veliki prijatelji. Eto toliki da je Ratzinger povjerio Mülleru svoja Opera omnia da ih uredi i objavi. I uređuje ih. Već je objavljeno devet svezaka od planiranih šesnaest.
Povezani, kao pravi sinovi svjetla, i teologalnim krjepostima vjere i nade u ljubavi. I knjigama o vjeri, nadi i ljubavi. I intervjuima o istim temama: Messori s Ratzingerom 1985. razgovara o vjeri. A Granados s Müllerom 2016. razgovara o nadi. Oba razgovora u hrvatskom izdanju splitskoga Verbuma, prvi 1998., a drugi 2016. koji ovdje predstavljamo.
Carlos Granados svoj je intervju razdijelio na razgovorni Uvod o nadi (str. 21-38) i Zaključak o milosrđu (203-216), te na nadu: što možemo očekivati od Krista (39-75), od Crkve (77-138), od obitelji (139-172) i od društva (173-202).
Što je to nada, pouzdanje, ufanje, očekivanje? Pođimo od jednoga obiteljskog prizora: petogodišnji sinčić popeo se na zid i otac ga zove: „Hajde, sinko, baci se tati u krilo!“ I mali se, ne oklijevajući, baci tati oko vrata. On je pun radosti i nade da će nadvladati onaj metar razdaljine u zraku, jer ga čeka sigurnost tatina zagrljaja. Otac želi ponoviti i sa svojom sedmogodišnjom djevojčicom. A mala kaže: „Ne ću se ja bacati, jer ćeš se ti izmaknuti!“ Tata se izmaknuti? Eto koliko zna! Eto koliko se ne ufa, nego dršće.
U nadnaravnom pogledu, slično nas i nebeski Otac poziva: Hajde, sine, pun nade baci se Ocu u naručje preko ovoga vremena i raznovrsnih kušnja u njemu, uz moju pomoć! Staviti „nadu u Boga ne znači ukloniti patnju, nego otvoriti joj novo obzorje“: znači shvatiti da svaka bol, koliko god bila tragična, može donijeti plod, nakon što ju je Krist konačno preuzeo na sebe i doveo do zrelosti (str. 28).
Naša se, dakle, nada u konačno spasenje naslanja na primjer i pomoć Isusa Krista. On, miljenik i izabranik, u Jordanu i na Taboru sluša Očev glas (Lk 3,22; 9,35). On se u ljubavi s križa predaje u ruke Očeve (Lk 23,46). On iz groba svojom snagom „uskrsnu“ (Lk 24,6) i zagrli Oca, odnosno „Bog Ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti“ (Dj 2,24). Kard. Müller sintetizira smisao nade: „Bog ima univerzalan plan za naše spasenje i ostvario ga je u svojemu Sinu Isusu. Takva nam nada omogućuje da se oslonimo na Boga kao apsolutnu budućnost, a ne na svoje vlastite projekte i planove, podložne tolikim ograničenjima: to je ta sigurnost koju nam nada pruža” (str. 22). On je „Alfa i Omega, puno Božje priopćenje i prisutnost među nama“ (str. 34). Ne ćemo se iznenaditi kada umremo, pa da umjesto Isusa, jedinoga Spasitelja, pred sobom ugledamo kao „spasitelje“ neke druge utemeljitelje ovozemaljskih religija. Isus nam je jedini pripravio mjesto da budemo ondje gdje je On (Iv 14,3-4). Izvan Krista nema spasa ili „Izvan Krista nema ništa“ (str. 34).
Isus se kao čovjek nada, ali njegova je nada bitno drukčija od naše. Njegova je nada potpuna sigurnost, bez ikakve sumnje, nevjere, rizika i oklijevanja, bez straha i trepeta pred Očevom ljubavlju. On se kao Sin savršeno predaje u izvršenje Očeva plana. On svoju ljudsku volju potpuno usklađuje s voljom Očevom.
A naša je ljudska nada puna vlastitih planova, sumnji i rizičnosti; obilježeni smo grijehom. nada nam je podložna tolikim ograničenjima. Mi ipak nerijetko zamišljamo Krista kao onoga koji će nam pomoći u ostvarenju ovozemnoga kraljevstva. Zato onda i moramo u neka doba ponoviti s učenicima u Emausu: A mi se nadasmo – nos autem sperabamus – da je on onaj koji ima otkupiti Izraela (Lk 24,21). Pa se gorko iznenadimo. Kako se ne ćemo razočarati kada se nadasmo u Isusa samo u ovom svijetu, u političko oslobođenje Izraela od Rimljana? „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15,19).
Na pitanje kako tumači frazu Oscara Cullmanna (1902.–1999.) „already, but not yet“, tj. da je spasenje „već tu, ali ne još“ ostvareno, Müller primjećuje da Cullmann tu dosjetku tumači na protestantski način: čovjek je na ovome svijetu simul iustus et peccator – istodobno pravednik i grješnik. I takav u biti ostaje. „Mi katolici tvrdimo da već sada, u stvarnoj euharistijskoj prisutnosti, imamo potpunost, čitavu Kristovu stvarnost“, „u sakramentima, djelotvornim znakovima Milosti, već nam je dano blago, punina. To je nešto radikalno novo“. Ali tu „potpunost“ nosimo u „glinenim posudama“! (str. 35).
Na Augustinov sažetak nauka o nadi: „Tužan je život bez nade, ali još je tužnije živjeti u nadi bez temelja“, Kardinal se nadovezuje: „Krist je temelj kršćanske nade. Krist, postavši čovjekom, primio je na sebe sve ljudsko i preobrazio ga. Njegovo uskrslo čovještvo utemeljilo je svu našu nadu: od njega možemo živjeti, u njemu možemo već sada sudjelovati, iz njega izvire mogućnost naše potpune preobrazbe u Kristu, dok smo još uvijek na putu“ (str. 37).
Na temu čemu se možemo nadati od Crkve (str. 77–138), zajednice koju je Krist ustanovio kao znak i oruđe jedinstva ljudskoga roda i vječnoga spasenja, intervjuist završava s pitanjima o Gospi kao praslici Crkve - typus Ecclesiae. Kardinal rekapitulira cio njezin duhovni život i povlastice u djelu Kristova otkupljenja sa svim teološkim razlikama i tumačenjima. Ona je jedina između nas doživjela Sudnji dan. Na upit o Gospinim ukazanjima Kardinal razlaže: „Neka od tih privatnih ukazanja proglašena su autentičnima te ih se stavilo u službu vjernika da bolje žive objavljene istine. […] Druga su, odlučno i čvrsto, nakon postupka ozbiljne provjere i iznad svega uz pratnju molitve Crkve, proglašena lažnima. U vezi s tim želio bih još jednom – nastavlja Kardinal – odati priznanje Kongregaciji za nauk vjere koja je, tijekom posljednjih stoljeća, obavljala taj posao ne na hladan i birokratski način, nego iz autentične duhovnosti služenja: u srdačnoj ljubavi prema Svetomu Ocu i Crkvi, razborito, strpljivo i s razlučivanjem proučavajući golemu građu koja svakodnevno pristiže te, iznad svega, prihvaćajući osobno trpljenje koje uvijek izazove spoznaja grijeha i bijede koji se skrivaju iza fenomena pseudomisticizma“ (str. 137-138). Ovim Kardinal Prefekt ujedno ističe temeljne svrhe Kongregacije: promicanje pravoga nauka i uklanjanje krivoga nauka o vjeri i ćudoređu.
Čemu se možemo nadati od obitelji? (str. 139-172). Na niz pitanja kao na primjer: što je pravo? Što su to obiteljske strukture? Što znači da je obitelj - put Crkve? Je li obitelj ideal, a da od nje ništa ne očekujemo, jer činjenice idu svojim putom? Kako Bog prati ženidbene drugove? Posebni slučajevi? Neregularne situacije? Kakvu nam nadu pruža brojna obitelj? Što je to “velikodušno“, a što „odgovorno“ kod roditelja? Kardinal niže odgovore u kojima čitatelj može mirno i sustavno pratiti biblijsku nit Učitelja Isusa, pastoralnu praksu Dobroga Pastira (str. 156-157), vodilju živoga Učiteljstva Crkve, napose trojice posljednjih Vrhovnih svećenika - samo je papa Franjo spomenut u knjizi oko 30 puta. Kardinal napose ističe one važnije točke u pokoncilskim dokumentima: Humanae vitae, 1968. (str. 162-165); Familiaris consortio, 1981. (167-169); Pismo obiteljima Gratissimam sane, 1994. (str. 151-152); Deus caritas est, 2005. (str. 154), u kojima se visokim stilom daju odgovori na tolike probleme obitelji a Kardinal u obliku razgovora pretače taj učiteljski nauk čitateljima.
Čemu se možemo nadati od društva (173-202). Kard. Müller odgovara na pitanja odnosa razuma i vjere, siromaštva i bogatstva, sekularizirane mase i „kreativne manjine“, u kojoj navodi „veličanstven lik“ i djelo mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, koji je ušao kao primjer i u Papinu pobudnicu Verbum Domini, 2010. Kardinal veli da je Bog u Stepinčevu primjeru pokazao „da čak i u najtežoj političkoj situaciji, ako pripadamo kršćanskoj stvaralačkoj manjini, možemo u Bogu pronaći milost i savjet koji su potrebni kako bismo donijeli ispravnu odluku, izdržali nevolje, oprostili neprijateljima te prosvijetlili ostatak društva znakovima stvarne nade” (str. 189).
„Razgovor o nadi“ kard. Müllera učvršćuje u vjeri, utvrđuje u ufanju, potiče na ljubav. Priča se kako su pitali nekoga velikog svetca na samrti: Kako se osjeća s obzirom na prijelaz na drugi svijet? Ponizno je odgovorio: „Vrlo sam radoznao“. Ne možemo sebi predočiti ni vječne radosti, ni kraljevstva nebeskoga, kada to nikada naše fizičko srce nije osjetilo, ni oko vidjelo, ni uho čulo što je Bog pripravio onima koji ga vole (1 Kor 2,9). A kada to dođe, onda prestaju sakramentni znakovi i nade nestaje, a mi „conversi ad Dominum“ (okrenuti prema Gospodinu) „ jednoga ćemo ga dana moći gledati licem u licem“ (str. 32).
Dođi, Gospodine Isuse! (Otk 22,20).
