Ovoga su ljeta četvorica svećenika podrijetlom iz hercegovačkih iskupija a inkadrinirana u Dubrovačkoj dijecezi proslavila Zlatne mise: don Stipe Kordić iz Grljevića, don Ante Marković iz Šuice, don Mirko Maslać iz Hrasna i don Ivan Penava iz Posušja. Svima iskrene i srdačne čestitke! Don Mirko Maslać zaželio je proslaviti svoj svećenički jubilej na Dan duhovnih zvanja, koji su slavili svećenici, redovnici i redovnice iz hrašanjske župe u Hrasnu u srijedu 26. kolovoza. Prenosimo prigodnu propovijed koju je pod Misom izgovorio don Ivica Pervan, kancelar Dubrovačke biskupije:
ZLATOMISNIKU DON MIRKU
Pitao sam se kako započeti današnju propovijed, braćo i sestre. Smatram da je najbolje započeti je jednim usklikom: O, sretne li tebe, zemljo ova Hercegova! Sretne li tebe, župo hrašanjska, već desetljećima posvećena Kraljici mira!
Sretne li tebe što iznjedri iz svojih grudi sina svoga i Crkvi ga dubrovačkoj podari! I dok se danas raduješ ti i cijeli kraj istočne Hercegovine, raduje se cijela Dubrovačka biskupija što je u svoje okrilje primila tvoga sina, don Mirka kao i tolike sinove i kćeri koji su se stavili na raspolaganje u svojoj službi za dobro katoličkoga vjernika i hrvatskoga čovjeka, dubrovačkoga kraja!
Draga braćo i sestre, dragi vjernici! Dok vas sve pozdravljam na ovoj Zlatnoj misi don Mirka Maslaća, neka mi bude dopušteno pozdraviti subraću svećenike koji su došli danas sa svih strana kako bi sudjelovali na ovom Euharistijskom slavlju te Bogu slavu iskazali, a don Mirku svoju blizinu posvjedočili. Pozdravljam i vas, rodbino našega don Mirka, vas bližnja i daljnja rodbino. Poseban pozdrav redovnicima i redovnicama napose u ovoj Godini koja je njima na poseban način posvećena.
A ipak poseban bratski i prijateljski pozdrav ide Vama, zlatomisniče, dragi naš don Mirko.
Kada bi sada kojim slučajem zalutao koji putnik namjernik te nas pitao: "Što to vi danas ovdje slavite"? - Što bismo mu odgovorili? Možda bismo se začudili takvu pitanju. Ili bismo mu počeli odgovarati: mi evo ovdje s ovim čovjekom, svećenikom, slavimo njegovu Zlatnu misu. On je čovjek koji je završio u svoje vrijeme sve potrebne škole, što ovdje u Hercegovini, što u Dubrovniku, što po drugim krajevima domovine, te eto njegovih 50 godina služenja Dubrovačkoj biskupiji vršeći razne službe.
Don Mirko postade i ostade svećenik, i to vrijedan svećenik, na ponos i diku rodnoj Hercegovini i Dubrovačkoj biskupiji. On postade svećenik, ali ne svojom samovoljom i sposobnošću, djelitelj svetih otajstava i tumač Riječi Božje. Navjestitelj nade i vjere. Propovjednik u svim vremenima i okolnostima. Don Mirku je Bog darovao dobru, mirnu narav tako da je znao i mogao o Kristu i katoličkim vrijednostima i istinama govoriti na diskretan i nenametljiv, a opet uspješan način, gdje god je služio kao svećenik Kristov.
Don Mirko se nije bojao vihora i oluja kroz koje je trebao prolaziti i s kojima se trebao suočavati. I on je poput Joba neumoran bio u svim nastojanjima da u potpunosti odgovori na Božji poziv i ispuni volju Božju. Poput Joba patnika nije se povlačio pred kušnjama i upitima, izazovima i podmetanjima.
Pred kušnjama je stajao uspravan jer je znao da nije sam. Znao je da je s njime onaj kojemu je povjerovao i za kojim je pošao. Znao je on da Bog ne napušta miljenika svoga. Don Mirko je znao i zna da Bog ostaje vjeran i onda kada mu mi možda okrenemo leđa ili se povučemo pred životnim izazovima i Božjim planovima. Božji se plan se ispunjavao s don Mirkom i u don Mirkovu životu.
Danas, don Mirko stoji pred nama sa svojih pedeset godina vjerna svećeničkog služenja i predanja - a pedeset godina nije malo! - pedeset godina potpuna predanja Bogu i nesebična služenja Crkvi Božjoj. Svećenik se dariva Isusu Kristu, te je Isus po njemu prisutan i po njemu nastavlja svoje spasiteljsko djelo u svojoj Crkvi. On u ime Kristovo naviješta radosnu evanđeosku poruku te je i sam pozvan da bude čovjek Božje riječi, velikodušan i neumoran evangelizator.
Svećeništvo je ipak nezaslužen Božji poziv, dar, milost i čovjekov slobodan odaziv, prihvaćanje. Zato je istinito ono što napisa sv. Ivan Pavao II. prigodom 50. obljetnice svoga svećeništva: "...Svako je svećeničko zvanje veliko otajstvo, dar koji beskrajno nadilazi čovjeka... Zvanje je otajstvo Božjeg izabranja... ". I dok on stoji pred nama, a mi pred njim, ovdje oko žrtvenika Krista Gospodina koji je i svećenik i žrtva i žrtvenik, rado bismo don Mirku postavili nekoliko pitanja:
Pitao bih najprije našega zlatomisnika, slavljenika, može li reći da je nakon pedeset godina svećeništva ostvaren? Može li za sebe reći da je svoje životno zvanje ostvario u svećeničkom poslanju i služenju? Je li mogao učiniti bolje i više? Može li reći da je kroz ovih pedeset godina proživio svoje svećeništvo po uzoru na Kristovo svećeništvo i po njegovu Božanskom Srcu? I još bi se pitanja moglo postaviti...
Onodobno, Isus prolazeći uz Galilejsko more ugleda dva brata. Pozva ih: Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. Onda uz Galilejsko jezero, a prije pedeset godina prolazeći ovuda kroz Hrasno, Gospodin je pozvao i Mirka. Svjestan je naš don Mirko bio onih Isusovih riječi: “Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas“. Svjestan je da ga je Gospodin izabrao i pozvao još iz majčine utrobe. Izabra ga Gospodin i za sebe ga predodredi da mu bude oruđe odabrano. Po njemu se želio proslaviti u ovome svijetu koje je vapilo i vapi za duhovnom hranom i okrjepom.
Isus poziva i Isus šalje.
Ondašnja je praksa bila da roditelj, otac, svoga sinčića dovede pred rabina i kaže mu: Rabi, predajem ti svoga sina da ga poučiš o Zakonu Jahvinu. Dječak je trebao poznavati Sv. Pismo, Stari zavjet. Znači, rabin, učitelj, bio je pasivan, čekao, drugi su njega birali i pratili, a kod Isusa je drukčije: on ne dopušta da netko nekoga njemu dovede, nego on sam poziva jednoga po jednoga. Nije priječio masama da idu za njim, ali sam iz mase izabire sedamdeset i dvojicu, a onda opet samo dvanaestoricu.
Isus kaže ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas, i postavih vas da idete i rod donosite. A da bi se moglo poći u misiju, poći i vršiti ono što Gospodin traži, pozvanik mora izgraditi prijateljski odnos s Isusom, s Bogom, ali i s ljudima. „Bog nam je dobar po ljudima, mi smo dobri Bogu po ljudima. Bog nam je prijatelj po prijateljima. Dopusti Bogu da po tebi bude prijatelj ljudima. Dopustit Bogu da po ljudima bude prijatelj tebi. Čovjekovo lice Božje je lice. Bog ima lice prijatelja“[1]. Dragi zlatomisniče, poznavajući Vas nekih petnaest godina, mislim da se ove riječi koje izgovorih i te kako mogu odnositi na Vas.
Osjetili ste Božju dobrotu i ljubav i to ste dijelili i širili oko sebe ne gledajući tko je tko, odakle je tko i koje je dobi.
1. Kao svećenik, koliko sam Vas upoznao, može se reći da ste bili i ostali nositelj Radosne vijesti. Radostan propovjednik. Bili ste svijesni da Vam je ne samo propovijedati, nego i svjedočiti Krista, i to Krista Velikoga Četvrtka, Krista na križu Velikoga Petka, kako biste ga mogli osjetiti, doživjeti i svjedočiti kao Uskrsnuloga. Njegova radost bila je odražena i na Vašem licu, licu njegova sljedbenika, koji ga slijedi izbliza. Na licu svećenika.
2. „Kao svećenik bili ste čovjek koji se borio s Bogom, bili ste svjesni da trebate biti izvor posvećivanja, grješnik kojem je Bog oprostio, gospodar svojih želja, sluga plašljivima i slabima, koji se ne klanja moćnicima, ali se savija pred siromasima, učenik svoga Gospodina, pastir svoga stada, prosjak široko otvorenih ruku, nositelj bezbrojnih darova“. Svjedok Božje ljubavi.
3. Od Vas se očekivalo, a uvjeren sam da se to očekivanje i ispunilo, da kao „svećenik budete čovjek na bojnom polju, majka koja tješi bolesno dijete, naoružan mudrošću svoje dobi i djetinjim povjerenjem, okrenut prema gore, s nogama na zemlji, stvoren za radost, iskusan u patnji, daleko od svake pohlepe, uviđavan, u govoru iskren, prijatelj mira, neprijatelj lijenosti, lopovluka, zauvijek postojan“[2]. Potpuno Božji.
Od svećenika se mnogo očekuje, i to na više razina: duhovnoj, intelektualnoj, odgojno-obrazovnoj, etičko-moralnoj, socijalnoj, općenito društvenoj. Prema očekivanjima, svećenik bi trebao biti čovjek osposobljen za novo vrijeme i velike promjene koje se događaju u društvu i u Crkvi. Posebno oni svećenici koji javno djeluju, bilo da je riječ o radu na župama, a Vi ste skoro cijeli svoj svećenički vijek proveli s narodom u župama naše biskupije ili u nekim drugim javnim službama. Svećenik bi rebao biti uvijek "korak ispred" i u razmišljanju i u djelovanju. Opravdano je pitanje: Jesu li s obzirom na svećenika očekivanja hrvatskih vjernika, kao i općenito hrvatskoga društva realna ili ta očekivanja u jednom dijelu nadilaze stvarne mogućnosti! Bez obzira na to, činjenica jest da je u hrvatskome društvu važna uloga svećenika i to je razlog zbog kojega se ljudi zanimaju za život i rad svećenika. Hrvatskom vjerniku nije svejedno kako su odgojeni i školovani te kako žive i rade svećenici, vli jedan svećenik profesor.
Svećenik je tu za druge ljude: u propovijedi, poukama, u dijeljenju sakramenata. Svećenik se mora trajno uživjeti u život drugih ljudi. Svećenik se trajno daje, mogli bismo reći, stalno izgara i postupno se prazni. U takvu načinu života i rada velika je opasnost da takav svećenik zaboravi na sebe kao čovjeka i svećenika, tj. da zaboravi da se mora brinuti o sebi i o svom vjerskom, moralnom i nadasve duhovnom životu. Duhovnost na prvom mjestu.
Njemački kardinal Joachim Meisner na pitanje smije li se u Crkvi težiti za karijerom rekao je ovo: "Tko dođe u Crkvu, da ostvari karijeru u svjetovnom smislu, on će u njoj biti jako nesretan. Bit će sebi i drugima samo teret." Ljudski gledano, moglo bi se reći da je naš zlatomisnik u svom svećeništvu ostvario karijeru.
Braćo i sestre, u Crkvi postoji samo karijera prema zemlji. Na Veliki četvrtak Isus je kleknuo pred noge svojih učenika. Tako izgleda karijera u Crkvi. Karijeru u Crkvi imala je blažena Majka Terezija ili sveti Ivan Marija Vijaney, župnik Arški, kojega nam papa Benedikt XVI. postavi za uzor prije nekoliko godina kada je proglasio Godinu svećenika.
A Pavao, nakon susreta s Uskrslim na damaščanskoj cesti, postade gorljivi propovjednik Kristove ljubavi. Upravo nošen tom uzvišenom ljubavlju želio je donijeti Radosnu vijest do kraja zemlje. Želio je svima postati sve samo kako bi Krista navijestio i po Kristu ljude doveo do spasenja. Želio je svim narodima postati jedan od njih kako bi svi narodi kugle zemaljske upoznali Spasitelja i Otkupitelja Isusa iz Nazareta. Poput Isusa i apostol naroda, sv. Pavao, želio je da uvijek biramo ljubav, kao najveće dobro. Ljubav prije svega.
Ljubiti znači predati se nekom, graditi život s nekim, očekujući da je taj uporište, izvor i smisao našemu životu. Oslanjamo li se samo na ono što nam s vremenom može biti oduzeto, što je nesigurno – slab nam je oslonac. Bog je pravi oslonac, on je početak i cilj našega života, a svećeničkoga ponajviše.
Naša ljubav prema Gospodinu mjeri se po veličini žrtve koju smo zbog njega spremni podnijeti. On koji je sva ljubav, zavrjeđuje od nas i najveće žrtve i odricanje. A kada se žrtva prikazuje Bogu, onda ona ima drukčije značenje i svoj cilj. Nemojmo se bojati staviti Boga kao temelj svoga života. Stavimo Boga na prvo mjesto u životu i sve će drugo biti na svome mjestu. To je, eto, karijera u Crkvi. Biti potpuno Božji i po svaku cijenu samo Božji, to je duhovnost svećenika.
Da bi svećenik živio svoje svećeništvo i doživio sretne godine svećeničkoga života, neminovno je potrebna stalna veza s Nebom, Bogom. Do Mirko je u svome svećeničkom životu, uz rad, bio i molitelj. Svaki dan je molio ovako ili slično:
Gospodine, upotrijebi me po svojoj volji. Učini da postanem noga i ruka za hrome i sakate. Oči za slijepe. Uho za gluhe. Usta i jezik za nijeme. Glas za ugnjetavane nepravdom.
Gospodine, daj da donesem hranu gladnima. Vodu žednima. Lijek bolesnima. Odjeću onima koji su goli. Pokrivače onima koji su ukočeni od studeni.
Gospodine, pošalji me na opustjele putove. Učini da postanem svjetiljka koja rasvjetljava korake onih što su zalutali u noći. Blaga toplina koja će ogrijati ozeble.
Daj da mogu imati sućuti s onima koji hodaju osamljeni. Daj da vratim dostojanstvo onima koji su izmučeni. Daj da darujem slobodu poniženima. Daj da donosim mir onima što žive u neslozi. Vedrinu onima koji su tjeskobni. Utjehu onima koji su pogođeni tugom. Radost ojađenima.
Gospodine, daj da budem oruđe korisno svima. Svima donosim mir i radost u sreći. Svoj dio stavljam u tvoje ruke, koji si Bog, Ljubav i Razlog za život. Ti mi daješ puninu svoje nade da cijeli moj život ostane radostan u povjerenju u tebe.
Tebi majko, kraljice Hrvata i Kraljice mira, povjeravam ovaj puk ti odani, ti nas svojim zagovorom prati, a zlatomisniku našemu budi i ostani milosrdna mati.
Tako neka bude, amen.
[1] Ivan Golub, Dar dana šestoga
[2] Svećenik u Srednjem vijeku, rukopis nađen u Salzburgu. Tekst završava: Tako različit od mene!
