U župi Grabovici, u Duvanjskom dekanatu, svetkovina sv. Ante Padovanskoga, naslovnika župne crkve i zaštitnika župe, 13. lipnja. Za vrijeme svečane sv. Mise u 11.00 sati biskup Ratko Perić podijelio je sakrament sv. krizme pripravnicima iz Grabovice, iz Prisoja, Rašeljaka i Vinice. Bilo je dvadeset i dvoje krizmanika, poredanih s kumovima u prvim redovima na jednoj strani u crkvi, a na drugoj je bio u prvim klupama župni pjevački zbor. U koncelebraciji sudjelovalo je desetak svećenika: dijecezanskih, franjevačkih i karmelićanskih. Naroda je bilo više pred crkvom nego li u crkvi, ali župnik don Blaž Ivanda nije htio riskirati proslavu u crkvenom dvorištu zbog promjenljivosti vremena.
U početku uobičajeni pozdravi predstavnika krizmanika i župnikova dobrodošlica. Biskup je u propovijedi govorio o životnom putu Svečarevu i o darovima koji su se primili u sv. krizmi i tijekom vremena razvijali u Svečevu redovničkom životu i poslanju.
Kratak životopis. Sv. Ante Padovanski rođen je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1195. u Lisabonu u Portugalu, u obitelji Marije i Martina di Alonso. Na krštenju u katedrali Marijina Uznesenja dali su mu ime Fernando. U svojoj 15. godini života stupio je u Red augustinijanaca, koji su bili dušobrižnici i živjeli po pravilu sv. Augustina pod nadzorom mjesnoga biskupa. Fernando je najprije proveo dvije godine u podružnici Sao Vincente, pokraj Lisabona, zatim daljnjih osam godina, 1212.-1220., u matici Coimbri u samostanu S. Cruz, oko 230 km od Lisabona. Tu se 1220. godine dao zarediti za svećenika.
Kroz mjesto Coimbru svečano su pronosili relikvije petorice franjevaca umorenih od muslimanske ruke zbog katoličke vjere u gradu Marakešu u Maroku. Vlč. Fernando oduševio se za franjevački život te je kao mladomisnik 1220. godine zamolio biskupa i braću u samostanu da prijeđe u Franjevački red i ode u Afriku, da i on slično posvjedoči za Krista, ako bude volja Božja. Fratri ga primili. Uzeo je redovničko ime fra Antonio, po sv. Antunu pustinjaku, po kojem je prozvan i samostan u koji je ušao. Ali čovjek snuje, a Bog određuje. Fra Antonio se ubrzo našao pod nekom "teškom bolešću" u Africi. Tek je prezimio a zbog te bolesti morao se vratiti u Portugal. Fra Ante u Afriku – fra Ante iz Afrike! Ali Bog i bolestima zapovijeda. Na povratku preko Sredozemnoga mora zanese lađu vjetar. Umjesto u Portugal odjedri prema Italiji, na Siciliju. Tako je na svetkovinu Duha Svetoga 1221. u Asizu fra Ante sudjelovao na franjevačkoj skupštini ili kapitulu, gdje se susreo s Franjom, utemeljiteljem Reda. Odatle je otišao u pokrajinu Emiliju Romagnu, u Monte Paolo, blizu Forlija, gdje je neko vrijeme pustinjački živio. Tu se u Forliju slučajno otkrio njegov propovjednički talent na jednoj Mladoj Misi. Tako postane propovjednik, vrstan i glasovit navjestitelj Evanđelja. Kroz dvije godine, od 1223. do 1225., predavao je teologiju na učilištu u Bolonji. Dopuštenje mu je dao sam utemeljitelj mali brat Franjo: "Bratu Anti, momu biskupu, želim pozdrav. - Odobravam da predaješ teologiju braći, samo da, zbog toga studija, ne gasiš duha svete molitve i pobožnosti, kako je određeno u Pravilu. Stoj mi dobro." Franjo naziva Antu "biskupom" ne zbog biskupskoga reda, koji nije nikada primio, nego zbog njegova iznimna poznavanja Biblije i teologije. Daljnje dvije godine - 1225-27. - bio je u Južnoj Francuskoj: obraćao heretike, propovijedao katarima. U Redu je obnašao službu gvardijana, kustosa i konačno provincijala u provinciji Romagni, 1227.-1230.
Sastavio je "Nedjeljne govore" - Sermones Dominicales i "Govore o Svecima" - Sermones in solemnitatibus Sanctorum. Umro je od vodene bolesti, 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove. Pokopan je u utorak, 17. lipnja 1231., pa je zbog toga - od 1619. godine - nastao običaj da se utorkom posti i moli zagovor sv. Ante. Ni godinu dana nakon njegove smrti, 30. svibnja 1232., papa Grgur IX. proglasio ga je svecem. Svečanost je bila u katedrali u Spoletu. Godine 1263. tijelo mu je iz Arcelle preneseno u Padovu, u baziliku koja se gradila malo manje od 200 godina, do 1424. Papa Pio XII. ubrojio ga je u učitelje Crkve 1946. godine.
Darovi Duha Svetoga u fra Antinu poslanju?
Mudrost: Kada je u svojoj 15. godini života osjetio duhovno zvanje u srcu, Fernando je odlučio slijediti Božji glas. Cilj mu je bio spasiti sebe i spašavati druge. Postaje augustinijanac. Kada mu je lađa zalutala na Mediteranu, tako se mudro snašao da su se pred njim našli pravi providnosni putovi: Asiz, Bologna, Francuska, Padova.
Razbor: Kada je vidio franjevačke mučenike, osjetio je u sebi zov u Afriku, u misije, pa ako treba i u mučeništvo. Razabrao je pravi glas. I vjerno ga slijedio. I uvijek se dao ispravljati po Božjem nadahnuću.
Znanje, ono spasonosno fra Ante je pokazao ne samo na onom mladomisničkom slavlju nego i kao profesor na bogosloviji u Bolonji, a pogotovo u Francuskoj gdje je imao prilike propovijedati i obraćati krivovjerce. Eto kakvo mu je bilo znanje i utjecaj na stoljeća da ga je Papa uvrstio među učitelje Crkve.
Savjet: Nije se nikuda micao bez znanja i odobrenja svojih poglavara. Njihov mu je savjet i glas bio Božji glas. A Bog ima svoje putove i preko bolesti i preko lutalačke plovidbe po Mediteranu.
Pobožnost: Sve što je poduzimao, želio je vršiti po Božjem zakonu, po Božjim zapovijedima i nadahnućima. Pobožnost ga doista prati od dana primanja svete krizme u početku školovanja do kraja života.
Jakost: Fra Ante je očitovao jak karakter kada se odlučio poći u misijsku Afriku i propovijedati Evanđelje, spreman i život dati za Krista.
Strahopoštovanje: Sve što je poduzimao, činio je iz poštovanja i slavljenja Boga, odnosno iz strahopoštovanja prema sv. volji Božjoj koju je želio doslovno ispuniti u svome životu. I ispunio je.
Evo, krizmanici i krizmanice, primjera, pomoćnika i zagovornika i u vašem mladenačkom životu. Što više budete surađivali s darovima Duha Božjega, to ćete se više suobličavati slici Krista Spasitelja poput sv. Ante. A tu smo svi mi – roditelji, kumovi, cijela župa - da vas svojim molitvama pomognemo na tome putu, kao što i sami zaželjeste u svome pozdravu na početku. Neka vas u tome prati Duh Sveti koji danas silazi na vas u svome sedmoliku daru!
Poslije sv. Mise župnik je pokazao biskupu novu župnu kuću, u izgradnji, na mjestu prijašnje, dotrajale i uklonjene. Župnik se nada da će s Božjom Providnošću i plemenitošću dobrotvora dovršiti započeto djelo.
Četvorica župnika - don Blaž, don Ivan Bebek iz Prisoja, don Mijo Klarić iz Rašeljaka i don Jakov Renić iz Vinice - pošli su s uzvanicima na čašćenje u karmelski samostan sv. Ilije na Zidinama, u blizini crkve, gdje su posluživali o. Zvonko Martić, prior, i o. Đani Kordić. Svečan dan i u crkvi i u samostanu.
