U čitlučkoj župi Krista Kralja trideset i četvero kandidata za svetu potvrdu, i to 18 učenica i 16 učenika prvoga razreda srednje škole. Tu su i njihovi kumovi i roditelji, s vjernicima koji su popunili crkvu. Zbor s kora skladnom pjesmom prati veličanstveno sakramentno dvostruko slavlje: Misno i krizmeno. Bilo je to u subotu 1. lipnja 2019. Župnik fra Miro Šego, s pomoćnikom fra Goranom Azinovićem pripremio je krizmanike i sve što je bilo potrebno za dijeljenje sakramenta sv. potvrde. Više od dvadesetero krizmanika razborito je uključeno u liturgijske ceremonije: pozdravljanja u početku pred oltarom, čitanja biblijskih odlomaka, molitve vjernika, prinošenja darova, duetskoga pjevanja, naizmjenično sa zborom, za vrijeme sv. Pričesti, zahvaljivanja na svršetku slavlja i zajedničkom slikanju svih krizmanika. U koncelebraciji, koju je predvodio biskup Ratko, bili su, uza spomenute domaće, još i don Đuro s Gradine, don Ivan s Tepčića, fra Hrvoje iz Čerina, don Pero iz Mostara. Evanđelje je čitao don Đuro, dekan.
Biskup govori o sedam darova Duha Božjega, koji se dvostruke vrste, jedni se odnose na naš razum, tj. na glavu, a tri se odnose na našu slobodnu volju, tj. na srce. Hajdemo o prva četiri:
Mudar je onaj koji pametno povezuje početak sa svršetkom, polazak s ciljem, rađanje sa smrću, koji zemaljskim životom priprema nebeski vječni život. Koji se za ono što čini u mladosti ne želi kajati u strosti!
Razborita je ona osoba koja razabire dobro od zla, istinu od laži, pravi put od krivoga, premjerenu školu od one koju ne može svladati, životno zvanje koje odgovara glavi i srcu.
Znanje je dar koji obuhvaća spasonosan put, koje donosi život u vječnosti, a n zemaljsko enciklopedijsko zvanje od kojega u trenutku smrti i pred sudom Božjim – mala korist.
Savjet je dar koji daje Duh, a razvija se više puta s pomoću crkvenih službenika, roditelja, dobročinitelja, učitelja, prijatelja. Evo jednoga primjera kako laik savjetuje crkvenoga službenika, ugledna teologa. U jednoj smo efeškoj sinagogi, kako pročitasmo u Djelima apostolskim (18,23-28). Apolon iz Aleksandrije, učen i rječit govornik, nalazi se za stalkom gdje čita odlomak iz Biblije. I tumači po prilici ovako: „Ljubljena braćo u Bogu! Sveto Pismo, bogoduho pisano prije toliko stoljeća, usredotočeno je na Isusa Krista, Sina Božjega, Mesiju pukâ i narodâ. Mesija-Pomazanik, kada dođe, donijet će nam poruku Božje ljubavi, koja sažiže ljudska nedjela, a usavršuje ljudska dobra djela. Glas o Mesiji poziva nas na obraćenje, na izlazak iz carstva strasti tijela, i na ulazak u kraljevstvo istine i pravde, svetosti i milosti. Ivan Krstitelj bijaše poseban Mesijin Preteča koji je s jordanske obale budio Izrael, krštavao ga vodom na oproštenje grijeha. I mi smo pozvani krstiti se krstom Ivana Krstitelja da nam se Gospodin smiluje kada dođe u oblacima nebeskim“, zanosno govori Apolon Aleksandrinac Efežanima te subote, možda 25 godina nakon što je Isus umro, uskrsnuo i uzašao na nebo.
„Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji“ (Dj 18,26). Kada su ga, dakle, čuli obraćeni kršćani Akvila i Priscila, židovsko-kršćanski bračni par koji se nalazio tu u Efezu, nisu mogli odoljeti a da ga ne zovnu u svoj dom, na objed i na prijateljski razgovor. Za ručkom najprije pohvale njegovo biblijsko predavanje i tumačenje u sinagogi, osobito govornički stil izlaganja koji budi i osvaja duše. I zahvale Bogu na tom daru i njemu na njegovu vremenu i volji. Zatim ga na veoma diskretan način, osobito gospođa Priscila, upozore na već dogođeno utjelovljenje Sina Božjega, na već ostvarene novosti Isusova Evanđelja, na njegovo krštenje Duhom Svetim, na njegovu smrt i uskrsnuće, na njegove apostole i njihovo propovijedanje i tako redom. Mesija je već došao i izveo svoje veličanstveno otkupiteljsko djelo, mučen, umro i uskrsnuo. Apostoli su njegov izbor. Bila je to velika novost za Apolona. Nikad čuo. Sve je saslušao pozorno i pomno i zahvalio obitelji s kojom se istinski sprijateljio. Sasvim je moguće da mu je kao katekumenu i Ivanovu učeniku Akvila podijelio sakrament krštenja u ime Presvetoga Trojstva prije nego je Apolon pošao u Korint po njihovoj pisanoj preporuci (Dj 18,24). Ova nam činjenica kazuje da su Akvila i Priscila bili kršćani žive vjere, koji su bili uvijek spremni na odgovor svakomu koji je od njih zatražio obrazloženje nade koja je u njima (1 Pt 3,15). Tako da nisu bili pasivni vjernici, koji slušaju propovijed i idu na sv. Pričest, nego su živo sudjelovali u vjerskim raspravama i nastupali obdareni karizmom poučavanja, pozivajući se na nauk apostola Petra i Pavla, koje su slijedili. Akvila i Priscila dali su pravi savjet učenu Apolonu, a on im bijaše vrlo zahvalan.
Na svršetku sv. Mise krizmanici su dali krizmateju punu košaru raznih darova i plodova zemlje i rada ruku čovjekovih, na čemu im je biskup iskreno zahvalio.
