U organizaciji Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskoga narodnog sabora na Bilima iznad Mostara slavljena je sv. Misa, 23. kolovoza, već treću godinu zaredom, za sve žrtve totalitarnih režima dvadesetoga stoljeća. Svečanu sv. Misu u koncelebraciji osmorice svećenika, među kojima su bili i vikar Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ševo i mjesni goranački župnik fra Ivan Ivanda, predvodio je don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Okupilo se oko 3.000 vjernika među kojima i nemali broj časnih sestara na službi u Mostaru i Hercegovini, političko i civilno vodstvo Hrvatskoga naroda u BiH na čelu s dr. Draganom Čovićem, pokroviteljem Dana sjećanja, članovi udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, predstavnici Počasnoga Bleiburškog voda, Izaslanstvo HDZ-a Hrvatske, Njemačke, Kanade, izaslanstvo CDU-a iz Njemačke, časnici i vojnici hrvatske komponente pri OS BiH koji su uradili velik dio posla u pripremi terena i prilaznih putova Groblju mira. Pjevne dijelove sv. Mise kao i komemoracije predvodili su članovi i solisti župnih zborova i tamburaški sastav župe sv. Ilije proroka iz Kruševa.
Na početku Misnoga slavlja sve nazočne pozdravio je fra Ivan, župnik, Evanđelje navijestio vikar fra Ivan Ševo, a don Željko održao propovijed koju donosimo u cijelosti. Nakon sv. Mise, a prije polaganja vijenaca, nazočnima su se obratili: Ilija - Ile Vrljić, pročelnik Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat koji vodi sve radove oko uređenja Groblja mira i organizaciju slavlja; fra Miljenko – Mića Stojić, dopredsjednik Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij; Damir Jelić, potpredsjednik HDZ-a Hrvatske te pokrovitelj komemoracije; Dragan Čović, predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora, HDZ-a BiH i predsjedatelj Predsjedništva BiH.
Ideja o gradnji Groblja mira niknula je u okrilju Hrvatskoga narodnog sabora te se s konkretnim radovima - otkup zemljišta, izrada idejnoga projekta - počela ostvarivati prije dvije godine kada je blagoslovljen kamen temeljac. Ovogodišnji Misni obredi slavljeni su pred nedovršenom crkvom od 130m2. Planira se da sljedeće godine bude spremna za blagoslov. Od ostalih radova valja istaknuti pristupni put u duljini od 2,8 km te uređeno parkiralište. U planu je ogradni zid, izrada kosturnice gdje će biti položeni zemni ostaci onih za koje se ne zna tko su, te započeti s podizanjem križeva s imenima svih žrtava totalitarizma, i civila i vojnika, s nadnevkom rođenja i smrti.
Propovijed Generalnoga vikara
Braćo svećenici,
dragi Božji narode!
Evo nas i ove godine zajedno na ovoj uzvisini, obroncima planine Čabulje, s istom mišlju i nakanom, da zazovemo milosrđe predobroga Boga za sve žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća. Ali i da svoju sadašnjicu ogledamo u zrcalu Istine, jer znamo da je samo u tom Ogledalu moguće ispravno obujmiti prošlost, živjeti sadašnjost i graditi bolju budućnost.
I ove godine na ove mirne proplanke, gdje mističnu tišinu u posljednje vrijeme razbijaju zvuci teških strojeva radi izgradnje ove crkve – kapelice i Groblja mira, penjemo se puni strahopoštovanja. Dolazi nam pred oči slika Mojsija koji se primicao Gorućemu grmu na brdu Sinaju. Veli Mojsije: „Hajde da priđem i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva“ (Izl 3,3). Tek što se primače, Bog ga zovnu i reče: „Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!“ (r. 5).
Zaustavimo se na ovom dramatičnom trenutku susreta Boga i čovjeka. Pred Boga „Koji Jest“ – Jahweh – „Ja sam onaj koji jesam“, koji uvijek govori, dolazi se izuvene obuće, u poniznosti duha i srca. Jedino u takvu raspoloženju moguće je čuti Božji glas. I samoga sv. Pavla Bog je zbacio s konja – snage koja ne izbavlja - kako bi mu kroz fizičku sljepoću otvorio oči srca te nakon tolikih ljudskih pothvata za koje je mislio da su Bogu mili, u njemu se nastanila Božja pravda, istina i ljubav kojom je napunio mnoga srca i narode. Stoga smo danas svi pozvani da pred Živim Bogom koji nam ponovno u Euharistiji dolazi i koji nam se neprestano nudi, pred ovim oltarom na kojem slavimo nekrvnu Kristovu žrtvu, izujemo obuću svoje oholosti i ograničene snage, ljudske istine i pravde. Jedino tako bit ćemo sposobni čuti Gospodina koji nam na poseban način danas želi progovoriti. A Bog koji govori, koji je Riječ, jest Bog koji na čovjeka gleda i njegove vapaje čuje i u čije se srce utiskuju patnje i boli svih, posebno nevinih: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih sinova i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko (…). Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene i sam vidjeh kako ih Egipćani tlače“ (Izl 3, 7-9). I obećanje: „Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (rr. 10-11).
Bog koji sve vidi i sve čuje. Po Izaiji proroku sam nam Bog poručuje: „Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su i puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55, 8-9).
Ove godine, dok je svijet obilježavao završetak najveće ljudske tragedije 20. stoljeća - 70 godina od završetka Drugoga svjetskoga rata, a mi i dvadesetu obljetnicu od završetka Domovinskoga rata - nerijetko je u povijesnim satovima, u osvrtima i komentarima, podizanju spomen obilježja i polaganjima cvijeća i vijenaca, na žalost, još jednom prekrita i pogažena istina. U bezočnom i bezbožnom nastojanju da se ugasi Grm koji gori, a ne sagorijeva - a to je sam Bog koji je nemiran i ne da mira nikomu dok ne zasja njegova Istina i Pravda – rasplamsava se oganj koji sve ništi. Mogli smo čuti prekrasne riječi o potrebi mira, gledali tolike ispružene ruke koje taj isti mir nude. No, sve to bijaše kratka daha. Jer, dok noge gaze istinu, svaka ispružena ruka kao suha grana puca, a svijet sažiže novi oganj zla: „ustaju dvojica protiv trojice i trojica protiv dvojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve!“ (Mt 10,34-36).
Stanje u kojem se današnji svijet nalazi, papa je Franjo u Sarajevu 6. lipnja ove godine označio kao „jednu vrstu trećega svjetskoga rata“, koji se vodi „u dijelovima“ te se, u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava „ratna klima.“ I ne samo rata u dijelovima svijeta gdje se vode oružani sukobi! Novi totalitarizam zla na pragu novoga tisućljeća kao da nadmašuje sve totalitarizme dvadesetoga stoljeća za koje smo mislili da se više nikada ne će pojaviti. No, pojavio se, jer puno je onih koji iz vlastitih i niskih interesa namjerno stvaraju ovu klimu rata, unose sukobe među različitim kulturama i civilizacijama i unutar njih samih, koji otvoreno govore o miru a kriomice raspiruju mržnju i sukobe odakle nam dalekovidnice i portali donose zastrašujuće slike ubijanja, masakriranja, razaranja i progona tolikih koji kucaju i na naša vrata. Kako se u ovomu trenutku ne sjetiti i u misne molitve ne uprisutniti našega sunarodnjaka Tomislava Salopeka i njegovu ožalošćenu obitelj?!
No, draga braćo i sestre, nije oganj smrti prisutan samo na azijskim bliskoistočnim, europskim istočnim ili afričkim sjevernim ratištima. Kako pred Bogom, koji sve vidi, sakriti rat koji ubija Istinu i Život, rat koji tolike odvodi u siromaštvo, koji razara obitelji, rat koji život pretvara u pustoš i beznađe; rat u kojemu smo i mi često dobrovoljci?! Današnji je svijet i u novije vrijeme neke ljude označio totalitaristima i njihovu vlast diktatorskom. Vojnom silom svrgnuo ih je s njihovih prijestolja. Jer nedopustivo je bilo dozvoliti u treće tisućljeće sa zloglasnim zločincima vođama i njihovim jatacima. No, nakon njihovih opravdanih svrgnuća što je ostalo? Kaos, suze, krv i beznađe, strah koji se po zakonu spojenih posuda prelijeva u srca pojedinaca, naroda i država. Odakle to? Na ovo pitanje pokušao je dati odgovor papa Franjo na putu iz Sarajeva kada je progovorio o dvoličnosti – licemjerstvu ovoga svijeta. Papa veli: „Da, uvijek ima dvoličnosti. Zato sam rekao da nije dovoljno govoriti o miru: mir se mora stvarati. A onaj tko govori samo o miru a ne stvara mir jest u proturječnosti, a tko pak govori o miru a podupire rat – primjerice prodaje oružje – jest licemjer.“ To licemjerje prozreo je Onaj koji sve vidi i sve čuje te kroz 7 Jao snažno osudio (usp. Mt 23,13-32). I nitko tko tako čini ne će se sakriti niti umaći vječnomu Jao. Zato i danas, dok govorimo snažno NE totalitarizmima dvadesetoga stoljeća, moramo zamoliti snagu od Boga da isto tako snažno reknemo NE totalitarizmu zla licemjerja koje je opasno zahvatio mnoga srca a očituje se u činjenicama da: dok se opravdano zgražamo nad slikama rata, mi odobravamo i promičemo zakone ubijanja nerođenih i tolikih nemoćnih; dok se krstom krstimo i Euharistiji pristupamo, evanđeoske principe gazimo; dok ruku mira i oprosta pružamo, vlastito zlo ne osuđujemo; dok morem i kopnom obilazimo da pridobijemo jednu osobu za svoju ideju i potporu, tu istu osobu bijedi i siromaštvu prepuštamo - u moderno progonstvo tjeramo; dok o ljubavi pjevamo, mržnju sijemo; zakone i propise koji su u suprotnosti Božjemu i naravnomu zakonu donosimo. Da to je totalitarizam i diktatura današnjice, ne kao osoba nego ideja, očitovan u licemjerstvu pojedinca i društva, u relativizmu u kojem je jedina vrijednost „uzvišeno Ja“ i ono što mislim da mi pripada i do čega po svaku cijenu nastojim doći. I da takvi živimo u miru i budemo prihvaćeni graditeljima mira i bolje i pravednije budućnosti?! Stoga sadržaj i poziv ovoga dana nije samo u tome da se osude zla koja su u jednom povijesnom vremenu svoj krvavi ples na pozornici svijeta „odigrala“ te ih u tom smislu kao opomenu budućim generacijama treba trajno ponazočivati. Zapravo, ovo je dan u kojem smo pozvani da Grmom koji gori a ne izgara ugasimo oganj zala u nama. Zato i poziv svima nama ovdje nazočnima, svim ljudima dobre volje koji nas sada putem medija prate, svima vama nositeljima civilne vlasti od Predsjednika do povjerenika mjesne zajednice, od mjesnih odbornika do europarlamentaraca, da se otvorimo Bogu koji je jedini kadar pobijediti zlo, a to znači: da u svom djelovanju promičemo život, istinu i pravdu; da nam zakoni, ustroj i uprava budu u skladu s Božjim zakonom i Kristovim Evanđeljem; da naše misli budu Božje misli, da nam putovi budu njegovi putovi; da nam nebo koje nam je On svojim Utjelovljenjem približio, a pregorkom Mukom i preslavnim Uskrsnućem otvorio, ne bude visoko. Jedino tako, pobjedom zla u sebi - bez dvoličnosti i licemjerja - u potpunom opredjeljenju za Krista koji je Riječ Života kako nam Ga ulomak iz Ivanova evanđelja po ispovijesti sv. Petra danas predstavlja, naše NE totalitarizmima povijesti i današnjice imat će onu svoju graditeljsku snagu očitovanu u blagoslovljenu miru i blagostanju. I ne pitaj se: Tko sam ja da se uputim u borbu protiv modernih faraona i totalitarizama? I tebi i meni Bog, koji sve vidi i sve čuje, danas svečano, kao Mojsiju na Sinaju, obećava: Ja ću biti s tobom! I: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!
Groblje mira. Ovo groblje mira koje marom ljudi iz Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskoga narodnog sabora poprima svoje obrise bilo je i jest potreba da se i na ovaj način ukaže na količinu zla totalitarnih režima, i ne samo predratno-ratnoga nacizma i fašizma, nego i ratno-poratnoga komunizma kojemu su još uvijek mnogi odvjetnici iako se količinom i bezočnošću masakra pokazao gorim i od nacizma i fašizma zajedno. Dok je izbor ovoga mjesta za Groblje mira uzrokovan i činjenicom da su mnogi upravo na ovoj uzvisini u ratnim borbama smrtno stradali i većinom dolično nesahranjeni, simbolično ovo mjesto možemo promatrati kao mjesto završetka jednoga od krakova Križnoga puta hrvatskoga naroda s ovih prostora koji je počeo na Bleiburškom polju te je nastavljen u kolonama smrti, u još uvijek neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda – po kratkom postupku. Ukazat će se velik broj križeva, jer brojne su žrtve totalitarnih režima s ovih i na ovim prostorima koji su u mislima i nakanama ubojica i nalogodavaca trebali zauvijek zaboravljeni biti, za ime i grob im se ne znati. Radujem se i ovoj podignutoj crkvici koja će, kada bude u potpunosti završena, biti mjesto sjedinjenja Boga i čovjeka i mnoštvu pobijenih križeva dati on uskrsnu dimenziju u kojoj "sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama" (Rim 8,18). U ime naše mjesne Crkve i biskupa Ratka želim izraziti iskreno priznanje i zahvalnost svima onima koji su na bilo koji način pomogli i poduprli ovu veličanstvenu ideju i izvedbu. Već se vidi da će jednom, kada sve bude gotovo kako je i planirano, ovo mjesto postati jedan povijesni sat i trajna opomena, ali i mjesto dužnoga ljudskog pijeteta i vjerničke molitve. Stoga i poziv svima onima koji mogu da se kao živo kamenje ugrade u ovo spomen područje, mrtvima smiraja i zahvale, a živima utjehe i nade.
Predobri Bog, po zagovoru naše nebeske Majke Marije koju smo jučer proslavili kao Kraljicu neba i zemlje, odvratio nas od naše tvrdokornosti, oslobodio nas od svakoga totalitarizma zlih misli, riječi, djela i licemjerja, stradalnike totalitarnih režima dvadesetoga stoljeća, ali i sve pokojne nagradio životom vječnim, a živima udijelio milost života u svojoj istini, pravdi, ljubavi i miru. Amen.
