Na svetkovinu Velike Gospe, zaštitnice nevesinjske župe i naslovnice župne crkve, u utorak, 15. kolovoza 2017., dijecezanski biskup Rato Perić, prigodom blagoslova obnovljene crkve i posvete oltara, pozdravivši sve one koje je župnik don Ante prethodno pozdravio, izgovorio je ovu homiliju:
Blagoslov crkve. Blagoslov ili blagosloviti vrlo je čest pojam u našem crkvenom i kršćanskom životu, pa i u djelovanju svake religije na svijetu. Dva su temeljna smisla toga izričaja: jedan je blagosloviti Boga, kao kada molimo: „Blagoslovljen budi Bog“ ili „Blagoslovljen Gospodin Bog Izrael…“ (Lk 1,67), a to znači iskazati Bogu čast i slavu ne dodajući time išta njegovu veličanstvu i dostojanstvu, nego izričući mu samo zahvalnost i štovanje. Drugi je smisao: „Bog te blagoslovio“, a to znači da ja želim i molim da tebi Bog iskaže osobit dar u radu i životu: dar radosti, blago zdravlja i milost uspjeha. Blagosloviti u našem svakodnevnom rječniku najčešće se odnosi na ovaj drugi smisao: prizvati Božju milost, pomoć u životu. I obično to činimo palcem na čelu, desnom rukom u obliku križa, grančicom vode ili na neki drugi prikladan način uz izgovaranje blagoslovih riječi.
Suprotno blagoslovu jest prokletstvo. A kakva je to strašna razlika, najbolje možeš osjetiti, na primjer, kada čuješ kako neki roditelji blagoslivljaju svoju kćer koja se sretno udaje i crkveno vjenčava, odnosno kako proklinju svoga sina koji se nesretno i nezakonito treći put ženi, i to ženom koja se četvrti put udaje. Zajedno im sedma svadba! Nema tu blagoslova!
U Starom Zavjetu bio je poznat mesijanski blagoslov, kada je patrijarh, po Božjemu nadahnuću, prenosio na sina blagoslov koji će se pokazati u svoj punini tek s budućim Mesijom, Pomazanikom, Kristom Božjim. Tako Abraham, praotac naše vjere, prenosi blagoslov na sina Izaka, Izak na Jakova, a ne na prvorođenoga Ezava. Jakov prenosi ne na prvoga Rubena - njega proklinje! – a blagoslivlje četvrtoga sina Judu. Juda izlijeva blagoslov na sina Peresa i tako 14 koljena do Davida. Preko Davida i njegova sina Salomona 14 koljena do Jehonije u vrijeme prognanstva u Babilon. Preko Jehonije i sina mu Šealtiela do Jakova kojemu se rodi Josip, muž Marijin, također 14 naraštaja (Mt 1,2-16). Ali ovdje pada blagoslov na Gospu koja rađa Mesiju. Patrijarh Izak ovako blagoslivlje mlađega sina Jakova, koji ga je čak prevario za blagoslov: „Neka ti Bog daje rosu s neba i rodnost zemlje: izobilje žita i mladoga vina. Narodi ti služili, plemena ti se klanjala! Braćom svojom gospodari, nek sinci majke tvoje pred tobom padaju! Proklet bio tko tebe proklinje; blagoslovljen tko te blagoslivlje!" (Post 27,28-29). A Jakov prenosi blagoslov na Judu i ovim riječima: „Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada - kome će se narodi pokoriti“ (Post 49,10). Riječ je o Mesiji, Kristu. Riječ je o neuništivu blagoslovu!
Kada kažemo da blagoslivljemo crkvu, znači da zazivamo Božju pomoć da dotična crkva potraje u svojoj liturgijskoj službi, da donosi obilno milosti onima koji u nju ulaze i mole se, da je vrata paklena ne nadvladaju, da bude kuća Božja koja se ne će sutra pretvoriti u kinodvoranu, u restoran pa ni u biblioteku. Mi to želimo ovoj drugoj, iz temelja obnovljenoj crkvi nevesinjskoj, zazivajući blagoslov Božji na nju da pod zaštitom Velike Gospe, njezine naslovnice, ostane sveti hram Božji, vrata nebeskih milosti, utočište grješnika, utjeha žalosnih. Da bude opomena onomu tko na nju digne ruku kao na kuću Božju! I da bude trajan kulturan i umjetnički ukras ovomu gradu Nevesinju!
Blagoslovi, Gospodine, sve one koji su izgradili ovu crkvu Tebi na slavu dušama na korist: župnika don Antu i sve župljane, predradnika Peru i sve njegove radnike i suradnike!
Posveta oltara. Posveta je viši liturgijski obred od blagoslova. Dok se blagoslov udjeljuje bršljanom i vodom, uz molitvene riječi, posveta uključuje mazanje oltara svetim uljem koje je biskup posvetio na Veliki četvrtak. Istim onim uljem koje se rabi u sakramentima krštenja, krizme, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Može biti mazanje crkvenih zidova ako se cijela crkva posvećuje. Hagios – kadoš znači odijeljen od svijeta, nesvjetski, izvan i iznad svijeta, određen za Boga, zato svet. Sadržajno svet jest božanski apsolutno bogat umom, svemoći i slobodom. Krist je Gospodin hagios, kadoš, svet. Zato je i Crkva, koju je on osnovao, sveta u službi Božjoj. Zato je sveta i ova materijalna crkva, ako je posvećena kao građevina koja je u službi Crkve institucije. Mi danas blagoslivljemo crkvu, a posvećujemo samo njezin oltar. Želimo da oltar bude bogoslužno svet određen samo za bogoštovnu uporabu. Da ne služi nikakvoj drugoj svrsi: da se na njemu prikazuje samo nekrvna Kristova žrtva, a ne da se na njemu kolju i peku janjci; da se s njega čuju samo riječi klanjanja Bogu, kajanja pred Bogom, zahvaljivanja Bogu za njegova dobročinstva i Božjega oproštenja naših grijeha, a ne da se na njemu izvode nedostojni i nemoralni čini. Neka ovaj dar bude bogoslužni centar ove crkve, mjesto klanjanja i žrtve, i opomena onomu tko digne ruku na njega kao na žrtvenik Božji.
Blagoslovi, Gospodine onoga koji je dao izgraditi ovaj oltar Tebi na slavu, dušama na korist, a sebi na duševno i tjelesno zdravlje!
Velika Gospa. Još za Marijina zemnoga života, anđeo je Gospodnji, tj. arkanđeo Gabriel, nju nazvao „Milostipuna“. Nju je Elizabeta, njezina rođakinja, u judejskom Aim Karimu oslovila „blagoslovljenom među ženama“, kao što je ista Gospina rodica nazvala „blagoslovljenim plod utrobe“ njezine Krista, Mesiju (Lk 1,42). Gospa je obilovala blagom milosti i mudrosti, blagoslovima Božjim, osobito onim veličanstvenim blagoslovom Mesije, sina svoga.
Samim utjelovljenjem Sina Božjega Marija, Bezgrješno začeta, vazda Djevica, nije samo blagoslovljena, nego i posvećena na najuzvišeniji način. Odvojena iz svjetovnih svrha u službu Bogorodice i Božjega plana. Zato i može izreći u slobodi i potpunoj odanosti Bogu: Neka mi bude kako ti, Bože, hoćeš!
Bog je tako uredio da je po samoj naravi majka najbliža svomu djetetu:
noseći ga u utrobi kao začetnica i hraniteljica tjelesnoga života,
donoseći ga na ovaj svijet kao roditeljica,
budeći ga u razumu i slobodi kao odgojiteljica,
poučavajući ga u govoru i ponašanju kao učiteljica,
uređujući ga i oblačeći kao ponizna služiteljica.
Sve je to Gospa bila malomu Isusu u Nazaretu, u Betlehemu, u Jeruzalemu, u Egiptu u progonstvu. I zato je od svih ljudskih bića ona sama bila najviše povezana s Gospodinom Isusom.
Povezana i u njegovu javnom djelovanju u Kani Galilejskoj kada se na svadbi nagovješćuje novi život između mladenaca koje Gospodin blagoslivlje i posvećuje, a Gospa brižljivo, majčinski, služi i upućuje sluge na Isusa da čine kako im on kaže.
Povezana s njime u Jeruzalemu kada se na Kalvariji stvara novo majčinstvo i novo sinovstvo, ono duhovno, neuništivo, u kojem Isusovi otkupljenici, braća njegova, postaju duhovni sinovi njegove Majke, a ona Majka po milosti svih nas, Isusovih otkupljenika.
Povezana je s njime i darom uskrsnuća, završne faze otkupiteljskoga djela, jer je i ona, unaprijed otkupljena na uzvišeniji način negoli mi ostali ljudi – poput Gospodina Isusa koji je uskrsnuo i uzašao u nebesku slavu - doživjela preobraženje svoga tijela i tako, završivši ovozemni tijek, dušom i tijelom bila uznesena u nebo – eto zašto Velika Gospa, što danas svečano slavimo i u ovoj blagoslovljenoj njezinoj crkvi i s ovoga oltara posvećena njezinu Sinu. I ne samo uznesena nego je kao Majka „Kralja vasione“ proslavljena kao Kraljica neba i zemlje, što svečano slavimo za tjedan dan, 22. kolovoza.
Kao odana njezina duhovna djeca, ponizno i zaufano molimo: „Svrni dakle, Zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo. Amen!“
