DEKRET
O SREDSTVIMA DRUŠTVENOGA PRIOPĆIVANJA – INTER MIRIFICA
Ovaj je dekret nastao neposredno nakon konstitucije o svetoj Liturgiji,Sacrosanctum Concilium. A ovaj je Koncil prvi od 21 ekumenskoga koncila koji je uopće obradio tu tematiku. U ono vrijeme, prije 50 godina, dekret je u očima mnogih bio „revolucionaran“, čak je najprije zamišljen i rađen kao konstitucija sa 114 brojeva, ali je sve svedeno na strukturu načela i uputa u 24 broja. Izglasan je na Drugom zasjedanju Koncila 4. prosinca 1963. Prihvaćen je dvotrećinskom većinom s ovim rezultatima: od 2.112 važećih glasova bilo ih 1.598 za - placet, čak 503 glasa protiv - non placet i 11 glasova ništavih – vota nulla. Zašto toliko glasova protiv dekreta? Ponajviše zato što je vladalo opće mnijenje da su sredstva društvenoga priopćivanja dobra za društvo, ali moraju se podvrgnuti pravilima kršćanskoga ćudoređa. Međutim, ako Crkva želi imati utjecaja na ljude - a želi i ima - kako onda može s četvrtinom (preko 500) biskupskih glasova na Koncilu biti protiv neophodna društvenog priopćala kao što je televizija, pogotovo internet. Nadolazeća desetljeća pokazala su nezaustavljiv i ubrzan razvoj društvenih sredstava komuniciranja, osobito filma, televizije i interneta i njihov kulturalni utjecaj na cijelo društvo i na Crkvu.
Dekret je uz Uvod (br. 1-2) podijeljen u dva poglavlja: Prvo govori o nauku Crkve o medijima (3-12), Drugo o pastoralnoj djelatnosti Crkve (13-22) i Završne napomene (23).
Pojmovlje. Između „zadivljujućih izuma – mirifica inventa“ tehničkoga umijeća, koje je ljudski um, uz Božju pomoć, razvio, Crkva promatra one koji su otvorili „nove putove da se lako priopćuju najrazličitije vijesti, misli i upute“. Među tim čudesnim izumima Koncil ističe: „tisak, film, radio, televiziju i slična sredstva“ korisna i nužna za društveno priopćivanje (br. 1). Koncil se opredijelilo za izraz „društvena komunikacija“ za razliku od „mass media“ ili „audio-vizualnih sredstava.“
Razlog obrađivanja teme. Crkva zna da ta priopćajna sredstva „mnogo pridonose odmoru i naobrazbi duha te širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva“. Ali jednako tako zna da ih ljudi „mogu upotrijebiti protiv nauma božanskog Stvoritelja i zlorabiti ih na svoju vlastitu štetu“. I počesto su nanijela štetu ljudskomu društvu. Stoga smatra svojom dužnošću baviti se i tim pitanjima, nadajući se da će nauk i upute koristiti ne samo “spasenju Kristovih vjernika nego i napretku svega ljudskog društva“ (2).
Prvo poglavlje: Nauk Crkve o medijima
Zadaća Crkve. Koncilski oci smatraju da Crkva ima „urođeno pravo“ da rabi i posjeduje bilo koju vrstu tih sredstava ako su potrebna i korisna za kršćanski odgoj i za bilo koje njezino djelovanje u svrhu spasenja duša. Pastiri se Crkve pozivaju da u tome poučavaju i vode svoje vjernike. A od laika se očekuje da ta sredstva ožive „ljudskim i kršćanskim duhom“ (3).
Moralni zakon. Oni koji se tim sredstvima služe kao davatelji ili kao primatelji trebaju znati ćudoredna pravila. Valja promotriti sadržaj stvari koja se priopćuje. Istodobno treba imati pred očima sve prilike i okolnosti, tj „svrhu, osobe, mjesto, vrijeme i ostalo“ što dopunjuje samo priopćenje i što njegovu ćudorednu vrijednost može promijeniti ili posve izvrnuti. Tu se ubraja „snaga“ utjecaja toga sredstva koja može, pogotovo na neiskusne, tako djelovati da je teško mogu zamijetiti, kritički procijeniti i, ako je potrebno, odbaciti (4).
Pravo informiranja. Koncil najprije kaže da je nužno da oni koji se bave tim sredstvima „sebi oblikuju ispravnu savjest“ o njihovoj uporabi, pogotovo o nekim pitanja o kojima se „žestoko raspravlja“. Zatim se osvrće na prvo pitanje, tj. na pronalaženje i širenje vijesti, koja je nedvojbeno vrlo korisna i većinom prijeko potrebna. Javno i pravodobno izvješćivanje o događajima i stvarima omogućuje ljudima „potpunije i obuhvatno znanje“ o predmetima i ljudima tako da sami „mogu djelotvornije pridonijeti zajedničkom dobru i lakše pospješivati veći napredak svega građanskog društva“. Dakle, u službi općega dobra. Drugo, postoji „pravo na informaciju“ o onome što ljudi bilo pojedinačno bilo kao društvo trebaju znati. Pravilno služenje tim pravom zahtijeva da priopćenje uvijek bude „istinito“ i, uz očuvanje „pravednosti i ljubavi, cjelovito“, „pošteno i prikladno“, poštujući ćudoredne zakone i zakonita prava kao i dostojanstvo svakoga čovjeka (5).
Umjetnost i ćudoređe. U raspravi između „prava umjetnosti i normi ćudorednoga života“ Koncil naučava da se svi trebaju „apsolutno držati primata objektivnoga ćudorednog poretka jer on jedini nadilazi i stavlja u pravilan suodnos svake druge ljudske redove, ne izuzevši ni red umjetnosti, bez obzira koliko oni bili vrijedni“. Ćudoređe se tiče samo čovjeka kao razumna Božjega stvorenja koje pred sobom ima „višnje stvari“ i valja ga promatrati „u čitavoj njegovoj naravi“. Estetika je podložna etici! (6).
Razlaganje o moralnom zlu. Zlo se može u tim medijima prikazivati tako da „čovjek sebe dublje upozna i istraži“, što je dobro. Ali može ljudima, ako se ne uzmu u obzir moralni zakoni, nanijeti „više štete nego koristi“. Pogotovo ako je riječ o stvarima koje zahtijevaju dužno poštovanje ili „koje čovjeka, ranjena istočnim grijehom, lakše podražuju na opake strati“ (7).
Javno mnijenje. Javno mišljenje snažno i auktoritativno utječe na život građana svih društvenih slojeva. I tu je nužno držati se „pravednosti i ljubavi“ formirajući to „javno mnijenje“ (8). Crkva želi utjecati na javno mnijenje, a ne pasivno ga usvajati.
Obveze primatelja priopćenja. Koncil upozorava „čitatelje, gledatelje i slušatelje“ da biraju i daju prednost onomu što se odlikuje „krjepošću, znanošću i umjetnošću“. Stoga će primatelji javnih vijesti udovoljavati najprije ćudorednu zakonu informirajući se o prosudbama koje o tim stvarima i osobama donosi mjerodavni auktoritet i da se ravnaju prema „normama ispravne savjesti“ (9). Koncilski se nauk uvijek odnosi na „ispravnu savjest“, na savjest koju treba kršćanski oblikovati, a ne samo na savjest kao puki ljudski glas.
Obveze mladeži i roditelja. Mlađi će se primatelji informacija navikavati na „umjerenost i stegu“, nastojati dublje razumjeti „ono što gledaju, slušaju ili čitaju“. O tome će razgovarati s odgojiteljima i stručnjacima te neka nauče oblikovati ispravan sud. Roditelji su pozvani da vrše svoju odgojnu dužnost da budno paze da „priredbe, listovi i slične stvari koje vrijeđaju vjeru i moral ne prijeđu kućni prag te da djeca ne dođu drugdje u dodir s takvim stvarima“ (10). Ovdje se vidi koliko je to teško kada danas svaki srednjoškolac može imati u svojoj sobi kompjutor s priključcima interneta i skypea i zlorabiti cijelo vrijeme i svoju dušu kvariti sa znanjem roditelja.
Obveze auktora. Posebnu ćudorednu obvezu s obzirom na ispravnu uporabu tih sredstava imaju: „novinari, pisci, glumci, redatelji, producenti, oni koji ulažu novac, distributeri, vlasnici dvorana i prodajni agenti, kritičari i ostali“ koji na bilo koji način sudjeluju u proizvodnji i prijenosu onoga što se priopćuje. Oni mogu informirajući utjecati i „povesti ljudski rod na pravi put ili u propast“. Njihova je dužnost da određene gospodarske, umjetničke ili političke interese usklade s općim dobrom. Isto tako njihova je dužnost poštovati ćudoredne zakone u svome poslovanju, a teme religije mogu povjeriti „na obradbu čestitim i stručnim osobama“ i izvoditeljima (11).
Obveze civilnih vlasti. Građanske su vlasti dužne „braniti i osiguravati istinsku i pravednu slobodu informiranja“, promicati „religiju, kulturu i lijepe umjetnosti“; primatelje informacija zaštititi da se mogu slobodno služiti svojim legitimnim pravima, pravedno se i budno skrbiti da zbog loše uporabe tih sredstava ne dođe do velikih opasnosti za javno ćudoređe i napredak društva. Posebno neka paze da se mladež zaštiti od tiska i predstava koje su štetne njezinoj dobi (12).
Drugo poglavlje: Pastoralne djelatnosti Crkve u medijima
Djelotvornost pastira i laika. Svi su vjernici Crkve pozvani da složno, planski, neodgodivo i marno upotrebljavaju sredstva priopćavanja u mnogobrojnim djelima apostolata ne samo da predusretnu štetne pothvate, nego da javno daju svjedočanstvo za Krista. Pastiri moraju biti svjesni da to ulazi u zadaću njihova propovijedanja. A laici će pridonijeti svojim stručnim djelovanjem na gospodarskom, kulturalnom, tehničkom i umjetničkom području (13).
Poduzetnosti katolika. U prvom redu na području tiska. Neka se potiče i promiče katolički tisak izdajući ga s tom namjerom da „oblikuje, učvršćuje i promiče javno mnijenje suglasno naravnom pravu i katoličkim načelima“. Neka se šire i ispravno tumače događaji koji se tiču crkvenoga života. Neka se vjernike potiče na čitanje i širenje katoličkoga tiska da se stekne kršćanski sud o svim događajima. Sve se to jednako odnosi na filmove, na radijske i televizijske prijenose, kao i na „staru scensku umjetnost“, osobito s obzirom na mladež (14).
Školovanje auktora. Potrebno je za dobru uporabu tih sredstava obrazovati svećenike, redovnike a posebno laike u „umijeću, znanju i ćudoređu“ umnažanjem broja škola, fakulteta i instituta, gdje će se pripremati „književni, filmski, radijski i televizijski te ostali kritičari koji će izvrsno vladati strukom“. Da se uvijek jasno vidi i ćudoredan vidik same stvari (15).
Obrazovanje primatelja. Potrebno je ne samo školovanje prenositelja informacija nego i njihovih potrošača ili primatelja koji trebaju biti pripremljeni, osobito u katoličkim školama bilo kojega stupnja, u visokim teološkim školama kao i u skupinama apostolata laika. A sve prožeto kršćanskim načelima (16).
Poziv katoličkim vjernicima. Crkva ne može nepokretno gledati kako je riječ spasenja „svezana i spriječena oskudicom, tehničkim nedostatcima ili troškovima, koji su doista vrlo veliki“ kada su posrijedi sredstva društvenoga priopćivanja. Vjernici su dužni podržavati takve pothvate. Koncil osobito poziva „udruge i pojedince“ koji su utjecajni u ekonomiji i tehnici, da dragovoljno i darežljivo pomažu tu vrstu komunikacije, ako služi pravoj kulturi i apostolatu (17).
Dan sredstava društvenoga priopćivanja. Koncil preporučuje da se u svakoj biskupiji odredi Dan tih sredstava kada će katolički vjernici i moliti i prikupljati pripomoć za njihovo uspješno komunikacijsko djelovanje (18). Taj je Dan uspostavljen na razini cijele Crkve 1967. godine. Za taj Dan svake godine Papa šalje svoju posebnu Poruku.
Ured Svete Stolice. Koncil uljudno moli Papu da providi kako bi se postojeći Ured za tisak i predstave proširio i obuhvatio sva sredstva društvenoga priopćavanja (19). Papa Pavao VI. osnovao je 1964. Papinsko povjerenstvo za društveno priopćavanje, a isto je Povjerenstvo preimenovano u Papinsko vijeće 1989. godine. Ali su Tiskovni ured Svete Stolice i Radio Vatikan ostali pod Državnim tajništvom.
Dužnost biskupa. Biskupi su pozvani da u svojim biskupijama promiču i koordiniraju takve priopćajne djelatnosti ne isključujući ni ono što potpada pod upravu izuzetih redovnika (20).
Nacionalni uredi. Koncil „određuje i zapovijeda“ da se posvuda ustanove i potpomažu nacionalni uredi javnoga priopćivanja sa svrhom da se ispravno formiraju savjesti vjernika. Voditelj tih ureda može biti skupina biskupa ili jedan biskup sa svojim stručnim suradnicima (21). U mnogim su se zemljama ti uredi pravovremeno uspostavili, a ne znači da su jednako tako i učinkoviti.
Međunarodne ustanove. S katoličkim međunarodnim savezima, koje odobrava samo Sveta Stolica, trebaju surađivati nacionalni uredi.
Direktorij. Koncil izričito poziva Svetu Stolicu da izda upute ili direktorij o sredstvima društvenoga priopćavanja (23). Izišlo je više takvih naputaka.
Završni poziv. Koncil se obraća svim katolicima svijeta da drage volje prihvate ova načela i savjesno ih obdržavaju, da poput „soli“ začinjavaju zemlju a poput „svjetla“ obasjavaju svijet (24).
* * *
Danas se može reći da se u Crkvi nisu posve ostvarila očekivanja Koncila. Svijet sa svojim „prometalima“ promeće se vrtoglavom brzinom. Često Crkvi nedostaju i stručne sile i novčana sredstva za potrebna društvena priopćila. Katoličkoga tiska, istina, ima dostatno, ali se ne bi moglo reći da ima dostatno čitatelja i kritičara. Jeftine vijesti, razvikane „bez ispravne savjesti“ osobito na televiziji i internetu, nerijetko protiv Katoličke Crkve i njezina svećenstva i ćudoređa, porazno djeluju na primatelje kojima također nerijetko nedostaje „ispravne savjesti“. Eto potrebe za školovanjem i davatelja i primatelja tih vijesti. A imamo u preobilju uputa i priručnika.
Nakon Koncila Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćivanja izdalo je više uputa: - Communio et progressio - Zajedništvo i napredak, 1971. Dokumenti KS, br. 36. Ima 187 brojeva.
- Smjernice za formaciju budućih svećenika s obzirom na sredstva društvenoga priopćivanja, 1986.
- Aetatis novae - Novoga doba, pastoralna uputa u povodu 20. obljetniceCommunio et progressio, 1992.
- Etika u obavijesnim sredstvima, 2000.
- Etika na Internetu, 2002.
- Crkva i Internet, 2002.
Apostolsko pismo Ivana Pavla II. Brz razvoj, 2005.
Na hrvatskom jeziku:
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izdala je smjernice: Direktorij za sredstva društvenog priopćivanja pod naslovom: „Mediji - divni Božji darovi u službi Evanđelja“, Sarajevo, 2005.
Hrvatska biskupska konferencija: Crkva i mediji (Važnost komunikacije, Pastoralne smjernice za djelovanje, Etičnost, sudjelovanje i odgoj za svijet medija, Praktične smjernice), Zagreb, 2006.
