OPTATAM TOTIUS –
O ODGOJU I IZOBRAZBI SVEĆENIČKIH KANDIDATA
Optatam totius – Željena obnova cijele Crkve… početne su latinske riječi Dekreta o odgoju i izobrazbi svećeničkih kandidata. Koncilski je Dekret izglasan 18. studenoga 1965. s 2.318 glasova za ili placet, a samo 3 glasa protiv ili non placet. Razdijeljen je, osim Proslova i Zaključka, u 7 poglavlja ili 22 broja. U uvodu se kaže da je Koncil svjestan značenja svećeničkog odgoja i izobrazbe, njihovih osnovnih načela te želi potvrditi zakone prokušane vjekovnim iskustvom i u njih uvesti „neke novine“ u skladu s promijenjenim „prilikama vremena“. Propisi se izravno odnose na dijecezanske kandidate, ali se na odgovarajući način trebaju prilagoditi svima.
I. Nova uredba o odgoju i izobrazbi svećeničkih pripravnika važeća je za sve u Crkvi. Koncil donosi „opće zakone“, a pojedine Biskupske konferencije uvode posebne Uredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi – Ratio sacerdotalis institutionis (br. 1).
II. Potreba snažnijega promicanja zvanja. Za svećenička zvanja odgovorna je cijela kršćanska zajednica, župa, udruge, svećenici, a napose „obitelji, koje prodahnute duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište“. Biskupi ne će žaliti nikakvih žrtava da pomažu otkrivati, odgajati i izobražavati kandidate. Dijecezanska „Djela za zvanja“ trebaju suvislo i metodički urediti sav pastoralni rad oko promicanja svećeničkih poziva imajući u vidu opće potrebe Crkve (2).
U malim sjemeništima traži se poseban vjerski odgoj, duhovno vodstvo, disciplinsko vodstvo poglavara u suradnji s roditeljima, u skladu s dobi i zdravom psihologijom. Školovanje u sjemeništima treba urediti tako da učenici bez poteškoće mogu nastaviti drugdje „ako odaberu drugi životni poziv“ (3).
III. Uređenje bogoslovija. Sav odgoj i izobrazba idu u trostrukom smjeru: duhovnom, intelektualnom i disciplinskom, odnosno: da se kandidate priprave za službu riječi - ministerium verbi; za službu bogoštovlja - ministerium cultus i za službu pastira - ministerium Pastoris (4).
Odgojitelji neka budu svjesni u „kolikoj mjeri uspjeh odgoja ovisi o njihovu načinu mišljenja i djelovanja“. Biskup neka s ljubavlju bodri one koji rade u bogosloviji, a svećenici neka u bogoslovnom zavodu „vide srce biskupije i rado mu pružaju svoju pomoć“ (5).
Bogoslovija je mjesto gdje se ispituje nakana i volja kandidata, njihova duhovna, ćudoredna i intelektualna prikladnost, tjelesno i duševno zdravlje, sposobnost za pastoralni rad. Pri tome valja tako postupati da se dostojni promaknu, a neprikladni, “pa makar se trebalo požaliti i na manjak svećenika“, usmjere u druga zvanja (6).
Najviši zakon teološkoga studija jest, u bilo kojem bogoslovnom zavodu, postići solidnu izobrazbu (7).
IV. Njegovanje solidnijega duhovnog odgoja i izobrazbe. Duhovni život bogoslova sastoji se u zajedničenju s Presvetim Trojstvom, u proživljavanju Vazmenog otajstva, u razmatranju Božje riječi, u sudjelovanju u Euharistiji i Časoslovu, u sinovskom čašćenju Blažene Gospe. Neka tako žive da steknu duh molitve, sigurnost zvanja i jakost kršćanskih krjeposti (8).
Bogoslovi se odgajaju u ljubavi prema Kristu i cijeloj Crkvi - „Onoliko netko ima Duha Svetoga, koliko ljubi Kristovu Crkvu“ (sv. Augustin) - zatim u poslušnosti, u načinu siromašna života i samozataje. Neka im se ne taji nijedna poteškoća u svećeništvu, i neka ih se ne plaši opasnostima, nego odgaja tako da crpe snagu iz svoga pastoralnog rada (9).
Bogoslovi se trebaju odgajati u svećeničkom celibatu imajući na umu njegovo kristološko, ekleziološko i eshatološko obrazloženje i prihvaćajući sa zahvalnošću taj stalež ne samo kao „propis Crkvenoga zakona nego i kao dragocjeni Božji dar koji treba ponizno isprositi“. Neka se upozoravaju na opasnosti koje prijete njihovoj čistoći (10).
Bogoslovi će u postizanju pune zrelosti prakticirati krjeposti kao što su: „iskrenost, stalna briga za pravednost, vjernost obećanjima, uglađenost u odnosima te čednost u govoru povezana s ljubaznošću“ (11).
Biskupovo je da odluči je li zgodno da bogoslovi za neko vrijeme prekinu studij i pastoralno se uposle te tako provjeri njihovu prikladnost za svećeništvo (12).
V. Obnova crkvenih studija. U poduzimanju crkvenoga studija u pravom smislu pripravnici trebaju biti opremljeni humanističkom i znanstvenom izobrazbom, poznavanjem latinskoga jezika kao i primjernim poznavanjem jezika kojima je pisano Sveto Pismo i Predaja (13).
Valja bolje uskladiti filozofski s teološkim studijem tako da se u uvodnom tečaju Otajstvo spasenja tako izlaže da bogoslovi uoče smisao, raspored i svrhu crkvenih studija, a sve radi radosna prihvaćanja vlastita zvanja (14).
Filozofske predmete valja tako predavati da bogoslovi dođu do temeljite i suvisle spoznaje čovjeka, svijeta i Boga, oslanjajući se na trajno vrijednu filozofsku baštinu, prateći noviji razvoj znanosti da budu sposobni razaznati što je u filozofskim sustavima istinito, a što lažno (15).
Proučavanje teoloških predmeta treba voditi dubljem zahvatu u katolički nauk božanske objave kojim se i sami bogoslovi hrane i ujedno se spremaju sutra ga naviještati, izlagati i čuvati: Sveto Pismo, povijest dogme, patrologija, Otajstva spasenja; „imajući za učitelja svetoga Tomu“ Akvinskoga, neka nauče primjenjivati vječne istine na promjenljive uvjete ljudskih zbivanja. Zatim, ekleziologija, liturgija, ekumenizam, poznavanje drugih religija (16).
Nije cilj samo učenje, nego pravo usvajanje nauka putem predavanja, kolokvija i seminarskih vježbi, izbjegavajući pitanja „koja nemaju gotovo nikakva značenja ili koja treba ostaviti za viši akademski studij“ (17).
Biskupi se brinu da bogoslove pa i svećenike, „koji su po značaju, krjeposti i nadarenosti prikladni“ da budu s višom znanstvenom spremom u crkvenim znanostima, pošalju na potvrđena sveučilišta, radi raznih potreba apostolata u biskupiji, ne zanemarujući njihov duhovni odgoj (18).
VI. Promicanje uže pastoralne izobrazbe. Pastoral obuhvaća: katehezu i propovjedništvo, bogoštovlje i dijeljenje sakramenata, karitativni rad, pomaganje zalutalima i onima koji ne vjeruju. Neka se bogoslovi odgoje i izobraze u umijeću duhovnoga vodstva te osposobljuju za dijalog s ljudima (19).
Bogoslovi se izučavaju u pomoćnim sredstvima koja pružaju pedagogija, psihologija i sociologija. Isto se tako odgajaju u istinskom katoličkom duhom nadilazeći granice vlastite biskupije, nacije i obreda te imaju u vidu potrebe cijele Crkve (20).
Nije dosta samo teoretsko znanje, nego je potrebna i konkretna pastoralna praksa i u vrijeme studija i praznika, „imajući uvijek na pameti kako pritom nadnaravna pomoć ima odlučujuće značenje“ (21).
VII. Permanentna izobrazba odvija se u pastoralnim institutima, na upriličenim sastancima i u prikladnim vježbama (22).
U Zaključku se kaže da bogoslovi trebaju imati na umu da im se povjerava „nada Crkve i spas ljudi“.
Nakon Koncila objavljeni su brojni crkveni dokumenti o odgoju i izobrazbi svećeničkih kandidata: Evo važnijih:
Kongregacija za sjemeništa i sveučilišta, Duhovna formacija svećeničkoga kandidata, 1965.
Kongregacija za katolički odgoj, Temeljni zakon svećeničkog odgoja i izobrazbe, 1970. Drugo izdanje 1985.
- Poučavanje filozofije u sjemeništima, 1972.
- Odgojne upute za odgoj na svećenički celibat, 1974.
- Teološka formacija budućih svećenika, 1976.
- Uputa o liturgijskoj formaciji u sjemeništima, 1979.
- Upute o višim institutima religioznih znanosti, 2008.
Ivan Pavao II., Apostolska konstitucija „Sapientia christiana“ o studiju na crkvenim učilištima i fakultetima, 1979.
Benedikt XVI., Apostolsko pismo motu proprio kojim se preinačuje Pastor bonus i prenosi kompetencija sjemeništa od Kongregacije za katolički odgoj na Kongregaciju za kler, 2013.
Na hrvatskom je jeziku kao osmi svezak objavljen prijevod i komentar Dekreta o svećeničkom odgoju i obrazovanju Vladimira Merćepa u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, 1988.
BK BiH ima u završnoj fazi izradbe: Formaciju svećeničkih kandidata. Načela i smjernice.
