DEKRET O O EKUMENIZMU - UNITATIS REDINTEGRATIO
Koncilski dokument o ekumenizmu, nazvan po prvim riječima Unitatis redintegratio (UR) – ponovna puna uspostava jedinstva, jedan je od devet dekreta koji je izglasan 21. studenoga 1964. s 2.137 „za“ i 11 „protiv“. Donio je velike novosti i u teologiji i u pastoralu i u liturgiji s obzirom na druge kršćane.
Glavni cilj - Obnova kršćanskoga jedinstva jedna je od tri glavne svrhe Koncila (druge su dvije unutarnja obnova Crkve i dijalog sa svijetom). Krist je ustanovio jednu Crkvu. Podjele i raskoli protive se volji Božjoj, sablazan su svijetu i priječe propovijedanje Evanđelja. U posljednje vrijeme nastao je pravi i živi ekumenski pokret (br. 1).
- poglavlje: Katolički principi ekumenizma
Ne načela „katoličkoga ekumenizma“, jer je jedan ekumenizam, nego „katolička načela“ toga zajedničkog ekumenizma.
Krist apostolima s Petrom - Isus je molio da svi budu jedno. Krist je dao zadaće poučavanja, posvećivanja i upravljanja Apostolskomu zboru s Petrom na čelu kojemu je obećao ključeve i učinio ga glavnim Pastirom svega vjernog stada. Načelo jedinstva jest Trojstvo božanskih osoba (2).
Elementi spasenja - Od početka su se pojavile podjele od punoga zajedništva Katoličke Crkve, ponekada ne bez krivnje i jedne i druge strane. Oni koji su rođeni u tim zajednicama ne mogu se okrivljivati zbog grijeha podjele. Oni koji su valjano kršteni upućeni su na neki način prema punom crkvenom zajedništvu, iako ne savršenu. S pravom se diče kršćanskim imenom. Neki se crkveni elementi mogu naći i izvan vidljivih granica Crkve: pisana riječ Božja, milosni život, vjera, nada, ljubav i drugi darovi Duha Svetoga. Svete radnje takvih kršćana mogu proizvesti život milosti i prikladne su za zajedništvo spasenja. Samo po Katoličkoj Crkvi Kristovoj može se postići punina sredstava spasenja (3).
Opis ekumenizma - Dekret potiče katolike da prepoznaju znakove vremena, da uklanjaju riječi, sudove i djela koja ne odgovaraju stanju odijeljene braće, u istini i poštenju. Stoga dijalog, u religioznom okružju, gdje se sudionici bolje upoznaju i jasnije izlažu nauk svoje zajednice. Pozivaju se na zajedničku molitvu i ispit svoje vjernosti Kristu. A sve se treba odvijati pod razboritim i strpljivim vodstvom pastira. To jedinstvo postoji, neizgubivo subzistira u Katoličkoj Crkvi. Čuvajući jedinstvo u nužnim stvarima, svi poštuju dužnu slobodu u različitim oblicima duhovnoga života i discipline i u različitosti liturgijskih obreda, pa i u teološkom razvoju objavljene istine (4).
2. poglavlje: Praktični ekumenizam
Skrb svih - Briga za obnovom jedinstva tiče se cijele Crkve, i vjernika i pastira (5).
Izričaj i polog - Crkva je božanska, ali i ljudska ustanova i kao takva potrebna obnove. Ako se nešto tijekom vremena slabije obdržavalo u području ćudoređa i discipline pa i u načinu izricanja nauka - koji valja brižljivo razlikovati od samoga pologa vjere - to valja na prav i dužan način obnoviti (6). Ovdje je vrijedno upozoriti na bitnu razliku između pojma formula doctrinae – izricanje nauka, i depositum fidei – polog ili sadržaj vjere.
Unutarnje obraćenje - Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja. Stoga „poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima“ (7).
Duhovni ekumenizam - Ovo obraćenje, svetost života i molitva jesu duša ekumenizma, duhovnoga ekumenizma. Dopušteno je i poželjno da katolici mole zajedno s odvojenom braćom radi postizanja jedinstva. Zajedničenje u bogoslužju ili sakramentima – communicatio in sacris - ne može se provoditi bez zdrave prosudbe. Vrijede dva načela: težnja za jedinstvom i sudioništvo u sredstvima milosti. Težnja za jedinstvom obično zabranjuje zajedničenje u sakramentima, a sudioništvo u milosti ponekad ga preporučuje. Biskup će to razborito prosuditi (8). Na primjer ako se jedna pravoslavna udaje za katolika i želi ostati pravoslavna, na dan vjenčanja biskup joj može dopustiti da se u misnom slavlju pričesti.
Međusobno poznanje nauka. Moramo poznavati mentalitet odijeljene braće. Katolici će bolje proučavati teologiju i povijest i duhovni život odjeljenika. Zato simpoziji, studijski dani među pravim stručnjacima, sve pod budnim okom mjerodavne crkvene vlasti (9).
I pod ekumenskim vidom - Svi teološki predmeti trebaju se proučavati i pod ekumenskim vidom, izbjegavajući polemički ton (10). A valja na katoličke fakultete uvesti predmet Ekumenske teologije.
Način i postupak izlaganja vjere ne smije biti zaprjekom dijalogu s braćom. Pravom je ekumenizmu posve tuđe lažno pomirbenjaštvo „kojim se čistoći katoličkog nauka nanosi šteta i zamračuje njegov pravi i sigurni smisao“. Treba razlikovati red ili hijerarhiju istina (11). Na primjer, neke se istine tiču temelja, kao što je Presveto Trojstvo, a druge se ne tiču, na primjer Papin primat.
Socijalna suradnja – Potrebna je kršćanska suradnja u vremenitim dobrima i vrijednostima radi promicanja dostojanstva ljudske osobe, mira, društvene primjene Evanđelja, unaprjeđivanja znanosti i umjetnosti, ljekovitih mjera protiv nevolja, gladi, neimaštine, oskudice stanova (12).
3. poglavlje: Crkve i crkvene zajednice odijeljene od Svete Stolice
Vrste raskola – Dvije su kategorije podjela: prva se dogodila na Istoku s obzirom na dogmatske formule i na rastvorbu crkvenoga zajedništva između Carigrada i Rima, a druga se dogodila na Zapadu u vrijeme reformacije. Anglikanci imaju posebno mjesto.
Istočne Crkve
Crkve Istoka i Zapada tijekom stoljeća imale su vlastite putove, ali bilo je bratsko zajedništvo, pod vodstvom Rimske Stolice, uzajamnim pristankom. Među istočnim Crkvama posebno se ističu Patrijarhati. Te su Crkve od početka imale blago odakle su Crkve Zapada uzimale u liturgijskom, duhovnom i pravnom smislu. Prve su dogme formulirane na Istoku (14).
Sakramenti, mariologija, monaštvo – Te su Crkve uvijek imale posebno poštovanje prema Gospi, služile se pravim sakramentima i stoga neko zajedničenje u bogoslužju nije samo moguće nego i preporučljivo. Posebno blago jest istočno monaštvo (15).
Vlastita samouprava - Crkve Istoka imaju pravo držati se vlastita uređenja prema vlastitim pravilima koja odgovaraju naravi njihovih vjernika (16).
Teološki izričaji nauka – Postoje teološke formule i teološke predaje ukorijenjene u Svetom Pismu, koje se radije dopunjuju negoli suprotstavljaju. Sve to blago pripada punom katolištvu i apostolstvu Crkve (17).
Samo ono što je nužno – Da se obnovi i očuva puno jedinstvo, ne traži se više od onoga što je nužno (usp. Dj 15,28).
Odvojene Crkve i crkvene zajednice na Zapadu
Velika razilaženja – Riječ je o zajednicama koje su proistekle iz Lutherove reformacije pod nazivom protestantizma, a raspršile su se u trista denominacija. „Ipak valja priznati da između tih Crkava i crkvenih zajednica i Katoličke Crkve postoje vrlo teška razilaženja, i to ne samo povijesne, sociološke, psihološke i kulturalne naravi nego prije svega u tumačenju objavljene istine“ (19).
Svi prema Kristu - Mi se ipak radujemo da vidimo odijeljenu braću kako teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva (20). Svi smo upućeni prema Kristu. Što se više upućujemo prema njemu, središtu, to smo bliži jedni drugima!
Sveto Pismo – Ljubav i poštovanje prema Svetom Pismu vodi našu braću prema stalnu i marljivu studiju Biblije. Ali odijeljeni kršćani shvaćaju božanski auktoritet svetih knjiga na drukčiji način od katolika. Katolici vjeruju u autentično i živo učiteljstvo koje ima posebno i odlučujuće mjesto u tumačenju i propovijedanju Riječi Božje. Dijalog je izvrsno sredstvo u moćnoj ruci Božjoj za naše kršćansko jedinstvo (21).
Krštenjem valjano podijeljenim krštenik se utjelovljuje u Krista raspetoga i uskrsloga. Tako je krštenje sakramentalna veza među svim kršćanima. Ali je to tek početak koji je usmjeren „na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje ustanovi spasenja kakvu je htio sam Krist i, napokon, na cjelovito ucjepljenje u euharistijsko zajedništvo“. Iako mi držimo da protestanti i anglikanci nisu očuvali bit Euharistijskog otajstva, navlastito zbog nedostatka sakramenta sv. Reda, ipak kada na Večeri Gospodnjoj čine spomen smrti i uskrsnuća Gospodinova, priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga je i to predmet dijaloga (22).
Društveni pothvati – Vjera u Krista nosi plodove hvale i zahvale. Živi osjećaj za pravdu i iskrena ljubav prema bližnjemu. Pomaganje duhovnim i tjelesnim nevoljnicima, odgoj mladeži omogućuju humanije uvjete i opći mir. Iako mnogi kršćani ne razumiju Evanđelje o moralnim stvarima na isti način kao katolici, ekumenski dijalog o moralnoj primjeni Evanđelja može imati svoj sretan početak (23).
Otvoreni Duhu - Koncil upozorava vjernike da se suzdrže od lakomislene i nerazborite revnosti koja bi mogla ugroziti napredak prema jedinstvu. Vjerni istini. Ne postavljati zapreke Providnosti. Biti bez predrasuda poticajima Duha Svetoga. Jedinstvo nadilazi ljudske moći. Stoga nada u Isusovu molitvu za Crkvu, u ljubav Očevu za nas, u snagu Duha Svetoga (24).
Nakon Koncila izišlo je više provedbenih dokumenata Svete Stolice, od kojih ističemo:
Ekumenski direktorij, I., 1967.
Ekumenski direktorij, II.,1970.
Ekumenski direktorij, III. 1993.
Sveta Stolica zauzetošću Papinskoga vijeća za kršćansko jedinstvo vodi službeni teološki dijalog s oko 15 kršćanskih zajednica.
Dekret je naišao na otvoren doček s katoličke strane i u našoj partikularnoj Crkvi. Mnoštvo je članaka, knjiga, susreta i gesta s toga područja od Koncila do danas. Na svim se katoličkim učilištima predaje Ekumenska teologija. A svi vidimo i znamo kako je ekumenizam krhka biljka koju je Bog zasadio, On je s našom suradnjom zalijeva i On daje da raste. Izišao je komentar o Dekretu 1987.
-----------------------------------------------
* Crkva na kamenu, 5/2013., str. 4-6.
