Kao što je nakon Tridentskoga koncila (1545.-1563.), godine 1566., izišao Katekizam, kasnije nazvan “Rimski katekizam”, koji je samo na latinskom jeziku doživio 550 izdanja (posljednji u Vatikanu, 1989.), i preko 350 izdanja u prijevodima na 18 jezika, među ostalima i na hrvatskom: „Katekism rimski“, Mleci, 1775., tako je nakon Drugoga vatikanskoga koncila, godine 1992. izišao Katekizam Katoličke Crkve. Njega je papa Ivan Pavao II. u apostolskoj konstituciji Fidei depositum /Polog vjere predstavio kao „sigurno pravilo za proučavanje vjere i stoga valjano i zakonito sredstvo u službi crkvenog zajedništva“ (KKC, Zagreb, 1994., str. 13).
U našem vjerskom tisku ponekada pročitamo nejasne rečenice koje mogu zbunjivati normalne vjernike. Na primjer ova: „Vjera nije ni prihvaćanje određenih dogmi, ni podvrgavanje autoritetima, ni pristajanje na svjetonazor... Vjera je (…) povjerenje i odnos s osobom, to je zapravo forma života koja obilježava osobu i ona izvan forme ne može postojati. Vjera je produbljivanje odnosa s nevidljivim Bogom. Je li netko uistinu vjernik pokazat će to u svom načinu života i odnosa s drugima.“
Iz ovako formuliranih rečenica predavaču kao da nije jasno zašto će „određene dogme“ i zašto će „podvrgavanje autoritetima“. On te kategorije ispušta kao neki višak. On vjeru određuje i svodi na “povjerenje i odnos s osobom“, na „produbljivanje odnosa s nevidljivim Bogom“. Međutim, ako se iz katoličke vjere isključe dogme i ostale vjerske istine, postavlja se pitanje o kakvu se odnosu radi i čime se taj odnos produbljuje? Razmišljajmo o tome na temelju Katekizma.
Prvo - „Određene dogme“. Katekizam u toj točki jasno razlučuje i razgovjetno povezuje: „Mi ne vjerujemo u neke formule, nego u stvarnosti koje se njima izriču, a koje nam vjera dopušta 'dotaknuti' (…). Ipak mi se tim stvarnostima približavamo s pomoću formula vjere. One nam omogućuju da vjeru izrazimo, da je prenosimo, da je u zajednici slavimo, da je usvajamo i sve više od nje živimo“ (br. 170). Prema tomu te formule, dogme bitne su za naše vjerovanje, jer se „s pomoću formula vjere“ približavamo njihovu sadržaju.
Kako mi možemo doći do nevidljivoga Boga Oca pa i do povijesnoga Sina Božjega, pravoga Boga od pravoga Boga, osim s pomoću evanđeoskih prikaza koji su toliko puta dani kao određene dogmatske formule: Djevica će začeti i roditi Sina, tu su dogmu Marijina djevičanstva izrekli sveti pisci, Matej (1,18.20) i Luka (1,31.35). Mi do te tajanstvene stvarnosti dopiremo s pomoću formula vjere Nicejskoga koncila iz 325. godine: „Začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije“. Ili drugi primjer: „Prije nego što Abraham posta, Ja jesam“ (Iv 8,58), govori Gospodin Isus. U toj se formuli ili iskazu čita Isusova preegzistencija kao Sina Božjega. Mi ne možemo vjerovati u vječnost Sina osim po primljenu biblijskom iskazu vjere, crkvenom simbolu vjere, koncilskoj formuli ili dogmi vjere kako nam je Pismo i Crkveno učiteljstvo tumače. Ili misna pretvorba, koju je Tridentski koncil dogmatizirao tako da se izbjegnu kriva tumačenja, tj. „da se u Presvetom Sakramentu Euharistije uistinu, stvarno i bitno nalazi Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, zajedno s dušom i božanstvom, pa dosljedno čitav Krist“, a ne „kao u znaku ili u slici ili u snazi“ (Denzinger-Schönmetzer, br. 1651).
Stoga, Katekizam sadrži istine vjere i povezuje ih sa životom a dogme naziva svjetlom u rastu naše vjere: „Naš duhovni život i dogme organski su povezani. Dogme su svjetla na putu naše vjere, one ga osvjetljuju i čine sigurnim. I obratno, ako nam je život ispravan, bit će nam razum i srce otvoreni, da prihvate svjetlo vjerskih dogmi“ (KKC, br. 89).
A ti su iskazi, definicije prikladno i suvremeno iznesene u Katekizmu, koji valja proučavati i njima druge poučavati da dopremo do Božanskih Osoba, do savršena odnosa našega s Trojedinim Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
Drugo - Podvrgavanje autoritetima. Autoritet ili vlast „naziva se ono svojstvo kojim određene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naređenja očekujući od njih poslušnost“ (KKC, br. 1897).
Božji autoritet: „Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našega naravnog razuma. Mi vjerujemo zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti ni prevaren biti“ (KKC,156). Mi se dakle svojim umom i slobodom podvrgavamo Božjem auktoritetu. „Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu“ (KKC, 1381). Nužno je podvrgavanje Božjem auktoritetu da uopće uzvjerujemo.
Auktoritet Crkve. Katekizam veli: „Uzroci zastranjenja suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi“ (KKC, 1792.). Ako se dakle odbaci auktoritet Crkve, kako ćemo doprijeti vjerom do Onoga kojega Crkva navješćuje i ispravno tumači? Papa u motu propriju „Vrata vjere“ (br. 11) kaže: „Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu“. Katekizam nam prenosi „određene dogme“ kao svjetlo na putu vjere. On nam pruža izvrstan tekst za razmišljanje da bismo svi zajedno imali sigurnost u svome vjerničkom životu.
------------------
HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 5. siječnja 2013.
