Mi u svom kršćanskom životu razlikujemo polog vjere - depositum fidei, od čina vjere – actus fidei. Što je jedno, a što drugo?
Gospodin je Isus ispričao više prispodoba koje osvjetljuju ljudske pokušaje u čuvanju i upotrebi zemaljskoga blaga: o bogatašu kojemu je rodila ljetina, pa mu se sve izmaknulo zbog nagle smrti (Lk 12,20); o slugama koji su primili velike kredite od gospodara, pa jedan udeseterostručio, drugi upeterostručio (Lk 19,16.18), a treći zatrpao u zemlju. Ovoga je posljednjega Gospodin nazvao „zlim i lijenim slugom“ (Mt 25,26); o gospodaru koji je jednomu sluzi oprostio dug od 10.000 talenata. A kada je taj isti dužnik svoga maloga dužnika, koji mu je dugovao svega sto denara, stao ucjenjivati, gospodar ga je pozvao na odgovornost, i zatražio da mu vrati sav dug. Svaki nam put Isus kazuje kako se taj početni polog ili blago može najsigurnije uložiti da urodi – vječnošću, gdje se kradljivac ne primiče, niti moljac grize (Lk 12,33), i upozorava što će se dogoditi ako mi svu svoju vjeru, nadu i ljubav uložimo u prolazno i nestalno blago.
Sada govorimo o blagu vjere! Naslijedili smo kršćansko-katoličku vjeru od svojih pradjedova. Primili to dragocjeno blago u krštenju, darom Božjim i voljom i vjerom svojih roditelja. Našli smo Bibliju. Našli Koncilske dokumente i Katekizam. Blago do blaga, talent do talenta. Prihvatili smo to blago činom vjere, svjesno i namjerno, kada smo došli do uporabe razuma, tj. kada smo se pripremali za prvu sv. Pričest i za sv. krizmu. I kroz sve vrijeme osnovnoga i srednjoškolskog obrazovanja. Blago kao skup vjerskih istina, koji se naziva „pologom vjere“. Što ćemo s tim „pologom“, „blagom“, „najdragocjenijim biserom“?
Ne bi nikako bilo dobro da Sveto Pismo i Katekizam stavimo među druge knjige, i nikada ih ne otvorimo.
Polog je skup svih božanskih istina koje su nam objavljene radi našega spasenja. Sadržaj mu je u Svetom Pismu. A sve je prevedeno na suvremen izričaj u Koncilskim dokumentima i u Katekizmu Katoličke Crkve. Papa nas poziva da u ovoj Godini vjere držimo pred očima i Koncilske dokumente – 50. obljetnica od početka Koncila 1962., i veliki Katekizam – 20. obljetnica od izlaska Katekizma, 1992. I da pobuđujemo u sebi čin spasonosne vjere, koja je Božji dar. Katolička je vjera osobna i javna, a ne nešto privatno i skriveno: Ne možemo biti vjernici samo kada idemo u crkvu, na vjeronauk, kada primamo sakramente, nego i u svojoj obitelji kada se molimo s ukućanima prije jela i prije spavanja makar i nakratko;
i na svojem poslu: vjernik je i kao učenik, i športaš, i radnik, i službenica koja nastoji u onome što čini djelovati pošteno;
i u javnom životu: vjernik - vozač poštuje prometne propise; vjernik - navijač na stadionu ne psuje, vjernik u saboru ne izglasava protuprirodne bezbožne zakone;
i u kriznim situacijama: s roditeljstvom se ne igra; u tuđe se brakove ne dira; naša nas vjera obvezuje povući posljedice u postupanju, prihvaćanju života; roditelje se ne ostavlja da odumru; kao zajednica vjernika moramo pokazati više skrbi za nemoćne i za starije!
Čin vjere nije nešto što je lako, ali čini čovjeka ponosnim i odgovornim pred Bogom i ljudima. Ako su nam roditelji sve dali, a vjere nam nisu dali, nisu nam ništa dali! To nije fundamentalizam, nego kršćanska vjera; ne bilo koja ili kakva nego katolička čvrsta vjera; ne samo neki običaj nego živa vjera! Nije posrijedi suha vjera koju i đavli imaju, i dršću (Jak 2,19), nego vjera natopljena ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. „I kad bih imao svu vjeru, da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!“ (1 Kor 13,2).
Svaki bi svećenik u ovoj Godini trebao povećati svoj ulog: da više čita i širi Koncilske dokumente i veliki Katekizam nego inače; da bolje propovijeda i katehizira nego inače; da više zalazi u kršćanske domove da upozna poteškoće i angažira sebe i vjerničku zajednicu da se nađe rješenje i pomoć. Ako je star i bolestan, neka više moli i prikazuje Bogu svoje nevolje!
Svaki bi vjernik u ovoj Godini trebao povećati svoj ulog vjere i dobrih djela: da više moli u obitelji, zajednički i s vjerom; da više prakticira sakramentalni život; da manje gleda beskorisne stvari na televiziji, a radi nešto vjerski korisno; da više misli i brine se za potrebe drugih; da više čita i širi kršćansku literaturu itd.
Molitva, posebno sakramenti svete ispovijedi i presvete Euharistije jesu put izlaska iz labirinta sumnje i prašume nevjere, put rasta u istinskoj vjeri. Vjera je Božji živi dar koji se razvija unutarnjom logikom kojom se prihvaća Boga razumom i srcem kao početnu i sveobuhvatnu, razumnu i providnosnu Ljubav.
Apostoli su jednom zgodom zamolili Gospodina: "Umnoži nam vjeru!" Isus im je odvratio: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao" (Lk 17,5-6). Je li moguće da nemamo vjere ni koliko je makovo zrno?!
Hajdemo dakle u ovoj Godini vjere zajedno rasti u vjeri! U duši. U kući. U župi. U svijetu!
----------------
HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 2. siječnja 2013.
