1. Smještaj i povijest. Jablanica se smjestila na maloj zaravni u dolini rijeke Neretve između planina Čvrsnice i Prenja na 200 metara nadmorske visine. Donja Jablanica, 4 km južnije od sadašnjega grada, nastala je vjerojatno po brojnim jablanovima, kojih tu i danas ima, ili po srednjovjekovnoj obitelji Jablanović. Uz današnju i uz Donju Jablanicu nalaze se brjegovi s nazivom Križ. U Donjoj Jablanici brijeg Križ diže se sa zapadne strane i visok je 475 m/n. Uza sam grad Jablanicu brdo Križ je na istočnoj strani odmah do rijeke Neretve, visok 488 m/n. U Donjoj Jablanici danas živi jedna katolička obitelj na lokalitetu koji se zove Ivanov Krst.
Ime se ovoga mjesta prvi put spominje svršetkom 14. stoljeća u darovnici ugarskoga kralja Žigmunda kojom on Ramu i Jablanicu poklanja velikaškoj obitelji Nelipića. U defteru bosanskoga sandžaka iz 1485. godine Jablanica je imala 48 domova, 4 neoženjena, 3 muslimana, a ostali su bili kršćani.
Dolaskom Austrougarske i izgradnjom željezničke pruge Sarajevo-Mostar počinje se razvijati današnji grad Jablanica. Prema popisu iz 1879. godine najbrojnije naselje bilo je Lug s lijeve strane Neretve s 201 stanovnikom, a općina Jablanica s naseljima Donja Jablanica, Baćina, Jelačići i Podbrežje ukupno 62 kuće. Ubrzo je uza željeznicu podignuta vojarna, pošta, hotel, više trgovina i drugih javnih zgrada. Izgrađena je javna čatrnja i vodovod. Iako su još oko 1870. godine otkrivena prva rudišta kvalitetnoga i poznatoga crnoga vulkanskoga kamena – jablaničkoga granita – tek svršetkom Prvoga svjetskog rata, oko 1920. godine, počinje njegovo iskorištavanje. Godine 1947. počela je izgradnja hidrocentrale na Neretvi koja je puštena u pogon 1955. Izgrađena je velika brana, 5 km sjevernije od Jablanice, na pregibu rijeke Neretve i tom je prigodom potopljeno najbolje zemljište, njive i voćnjaci kao i mnoge kuće u Donjoj Rami, Ostrošcu i drugim naseljima koja pripadaju ovoj općini. Dosta je svijeta raseljeno, a mnogi su došli u grad. Tada se Jablanica stala naglo širiti.
Godine 1902. u iznajmljenoj kući počinje radom osnovna škola s 20 đaka: 10 katolika i 10 pravoslavnih. Prvi je učitelj Martin Jagar. Danas na području jablaničke župe djeluju tri četverorazredne osnovne škole, dvije osmogodišnje i srednjoškolski centar s odjelima: opća gimnazija, turističko-ugostiteljska, trgovačka i građevinsko-kamenoklesarska škola. Mladi odavde nastavljaju školovanje u Mostaru, Sarajevu ili drugdje.
U gradu danas živi oko 5.500 stanovnika. Glavna je gospodarska grana, od koje pučanstvo živi – hidrocentrala i „Granit“ trgovina i ugostiteljstvo.
2. Decizijom Svete Stolice, koja se odnosi na raspodjelu župa u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji između redovničkoga i svjetovnoga klera, koju je odobrio papa Leon XIII. 17. srpnja 1899., „Radešine sa selima Ribić Polje, Idbar, Javornik, Glogošnica i Jablanica“[1] kao buduća župa, dodijeljena je biskupijskom kleru. Dijecezanski svećenik ušao je kao župnik u Jablanicu tek stotinu godina kasnije, 1999.
3. Osnutak župe. Jablanica se od Konjica odijelila 1917. godine. Od tada vodi i vlastite matice. Očuvane su matice krštenih i vjenčanih, a one umrlih propale su u ratu. Župa je po osnutku povjerena na upravu Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.
4. Jablanica, 1923. doživjela je sudbinu drugih župa, koje su Decizijom ili Rješenjem iz 1899. godine bile dodijeljene dijecezanskomu kleru, a 1923. godine vraćene administraciji Franjevačke provincije, „ad nutum S. Sedis“ - dok Sveta Stolica drukčije ne odredi.[2] To kanonski nikada nije provedeno, ali jest praktično.
5. Jablanica u Šematizmu 1933. pripada mostarskomu samostanu u administraciji Hercegovačke franjevačke provincije.[3] To znači da se tada župna kuća u Konjicu nije smatrala samostanom.
6. U Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) Jablanica je izgubila 73 župljanina.[4]
7. Papinskim dekretom „Romanis Pontificibus“, 5. lipnja 1975. Jablanica je potvrđena kao župa koja treba biti vraćena „biskupijskom kleru“, tj. na slobodno raspolaganje Biskupu.[5]
8. Prema Šematizmu Franjevačke provincije iz 1977. (podatci od 1. siječnja 1976.) Jablanica se ubraja u župe koje pripadaju konjičkom samostanu pod upravom Hercegovačke franjevačke provincije.[6]
9. U ovom posljednjem ratu (1991.-1995.) sve su kuće u selu Radešine opljačkane i spaljene, a stanovništvo protjerano. U Jablanici i u drugim naseljima hrvatski su katolici pretrpjeli ratne nevolje, maltretiranja i progone pa je odmah nakon rata hrvatski živalj masovno iselio. Poginulo je 25 župljana i isto toliko ranjeno.
10. Primopredaja, 1999. Jablanica je mirno predana Biskupu „na slobodno raspolaganje“: crkva s inventarom, koja je podignuta 1911. godine, i župna kuća s inventarom, koja je kupljena 1913. godine.
11. Imovina. Prema katastarskim i gruntovnim izvodima, 2002. godine, sve je zemljište oko crkve „društvena svojina“, a župa Bezgrješnoga začeća B. D. Marije trajni je posjednik, odnosno korisnik.
12. Naslov župe, registrirane kao pravni subjekt 2005. godine, pri Ministarstvu pravde glasi: Župa Bezgrješnoga začeća BDM – Jablanica.
13. Crkve: Mala župna crkva podignuta je kao filijalna od Konjica, 1911., novcem madžarskoga baruna. I crkva i župni stan 1943. teško su stradali. Poslije rata župni je stan popravljen i nastanjen, ali bez suglasnosti Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1949. HFP ponovno ga je otkupila. Godine 1955. počelo je popravljanje crkve.
Godine 1957. malo katoličko selo Radešine izgradilo je sebi crkvicu posvećenu sv. Mihovilu Arkanđelu. A 1970. Radešani su izgradili u blizini crkve i crkvenu kuću koja ima sobu za svećenika i manju dvoranu za vjeronauk. U minulom ratu crkva i kuća bile su spaljene, a zvono odneseno. Godine 1993. sve je obnovljeno, a 1994. nabavljeno je i postavljeno novo zvono.
U župi su izgrađene i nove grobljanske kapelice:
u Jablanici, 1969.;
u Glogošnici Duhu Svetomu, 1991.
u Javoriku svršetkom 19. stoljeća kapelica je pokrivena pločom, pa tijekom vremena slamom i končano crijepom. U prošlom ratu izgorjela je i 2003. godine podignuta u čast Presvetomu Trojstvu. Ovo je seoce udaljeno 22 km od Jablanice, iznad Ostrošca i Radešina, prema Prenj planini. Danas posve napušteno.
14. Novi župni stan, 2008. godine podignut, na mjestu staroga, i blagoslovljen. U prizemlju nalazi se vjeronaučna dvorana.
15. Broj katolika:
1867.: u 14 domova 99 vjernika (Radešine)
1867: u 5 kuća 31 osoba (Glogošnica)[7]
1940.: u 106 domova 687 vjernika
1962.: u 250 domova 1.157 vjernika
1975.: u 183 doma 1030 vjernika.
1991.: 930 vjernika (Radešine: 124)
2008.: Oko 130 vjernika.
16. Župnici:
Fra Cvitan Dodig: 1917.-1919.
Fra Rafo Prusina: 1919.-1926.
Fra Krsto Kraljević: 1926.-1927.
Fra Pavao Dragićević: 1927.-1934.
Fra Andrija Jelčić: 1934.-1936.
Fra Darinko Brkić: 1936.-1937.
Fra Jako Križić: 1937.-1938.
Župnik iz Konjica: 1938.-1951.
Fra Andrija Šoljić: 1951.-1955.
Fra Andrija Kordić: 1955.-1958.
Fra Marko Dragićević: 1958.-1964.
Fra Rade Dragićević: 1964.-1967.
Fra Alojzije Sesar: 1967. -1978.
Fra Eugen Tomić: 1978.-1980.
Fra Jozo Jolić: 1980.-1988.
Fra Rade Dragićević: 1988.-1989.
Fra Alojzije Bošnjak: 1989.-1999.
Don Slaven Ćorić: 1999.-2001.
Don Ivan Zovko: 2001.-2016.
Don Mile Vidić: 2016.-
17. Duhovna zvanja s područja župe:
don Hrvoje Lisac (1921.-1999.), zagrebačka nadbiskupija,[8]
s. Trpimira Obućina (1916.-1978.), franjevka,[9]
s. Irena Azinović (1968.-), franjevka.[10]
--------------------------------------------------------------------
[1] M. Perić, Hercegovačka afera, Mostar, 2002., str. 342.
[2] Hercegovačka afera, str. 347-356.
[3] Schematismus almae missionariae proviinciae OFM in Hercegovina, Sarajevo, 1933., str. 51-52.
[4] Šematizam franjevačkeprovincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., str. 163.
[5] Hercegovačka afera, str. 538.
[6] Šematizam 1977., str. 161-164.
[7] P. Bakula, Šematizam 1867., Mostar, 1970., str. 118.
[8] S. Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), Zagreb, 2008., str. 262.
[9] Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar-Split, 2002., str. 296.
[10] Školske sestre..., str. 347.
