Godina vjere
02. January 2013.
Foto:
nepoznato

 Drugi vatikanski koncil, 21. po redu u dvotisućnoj povijesti Crkve, održavao se svake jeseni od 1962. do 1965. Postavio je sebi tri temeljna cilja.

     Prvi, obnovu Katoličke Crkve u sebi - vetera novo modo: stare istine izreći na novi način.

     Drugi je cilj: ekumenizam – težnja za jedinstvom, doktrinarnim i crkvenim, u okviru kršćanskih Crkava i Crkvenih zajednica. Napuknutu trsku ne lomiti, nego je spasiti, ne polemikom nego dijalogom, gledati više na ono što nas spaja negoli na  što nas razdvaja.

     I treći cilj, evangelizacija svijeta: najprije u drugim religijama vidjeti ono što je dobro i istinito kao sjeme vječne Riječi da bi se mogla navijestiti Božja objava i puna istina; u drugim kulturama vidjeti podlogu ili pripravu za evanđelje; u znanosti vidjeti drugačiji jezik od objave, ali koji potječe od istoga Autora, Boga Gospodina. 

     U skladu s tim temeljnim nakanama oko 2.500 biskupa raspravljalo je, sastavljalo i objavilo šesnaest dokumenata koji se dijele u tri skupine: konstitucije ili uredbe u kojima se iznosi temeljni i bitni nauk (liturgijski, dogmatski, svetopisamski i pastoralni). Zatim dekreti ili odredbe po kojima se izneseni nauk nastoji provoditi u praksu u pojedinim slojevima Crkve: episkopata, svećenstva, kandidata za svećeništvo, redovništva i vjerništva. I deklaracije ili izjave kojima se iznosi crkveni stav prema nekom aktualnom pitanju u društvu i u svijetu, konkretno u odnosu na slobodu ljudske savjesti u izboru vjere ili u odnosu na pravo odgoja.

     Istina, način izlaganja i pristup suvremenoj problematici koncilskih otaca i njihovih stručnih pomoćnika - teologa drukčiji je nego onaj u prošlosti. Dok je na prijašnjim koncilima način izlaganja bio najprije tvrdnje iznesene na temelju biblijskih prikaza i simbola vjerovanja, a zatim kanoni u obliku anatema ili prokletstava, ovaj Koncil na afirmativan način izlaže crkveni nauk. Onaj prvi način objavljivan je, doslovno i izvorno latinski ili grčki u priručniku ilienchiridionu symbolorum koji je od 1854. do 1991. izišao u 37 izdanja, a onda dvojezično: latinski s engleskim, s njemačkim, sa španjolskim itd. 38. put. Izišao je čak i na hrvatskom jeziku s naslovom: „Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija, izjava o vjeri i ćudoređu“, koja je prevedena i objavljena u Đakovu, 2002. godine, i bez koje nema potpuna teološkog studija na našim učilištima. Ta Zbirka ili Enchiridion ima preko 4.850 brojeva raspoređenih na 1.330 stranica od kojih je 350 stranica posvećeno samo raznim Kazalima. U toj izbornoj zbirci našle su mjesto u velikoj mjeri sve četiri koncilske konstitucije:Sacrosanctum ConciliumLumen GentiumDei Verbum i Gaudium et spes, te još četiri druga koncilska dokumenta, koji očito predstavljaju određenu novost u stilu ophođenja i komuniciranja: dva Dekreta, i to o Istočnim katoličkim Crkvama i o ekumenizmu, te dvije Deklaracije: o odnosu prema nekršćanskim religijama i o dostojanstvu ljudske slobode. Ispušteno je čak osam koncilskih dokumenata.             

     Posljednjih godina vodila se teološka rasprava o tome je li ovaj Koncil bio prekid s prošlošću ili je nastavak - kontinuitet crkvenoga nauka i prakse. Budući da je prije 50 godina današnji Papa bio koncilski teolog, potom nadbiskup, kardinal i uz papu Ivana Pavla II. najodgovorniji za nauk vjere i morala u Crkvi kroz pune 23 godine, on najbolje može procijeniti radi li se o prekidu ili nastavku. Njegova je jasna tvrdnja da se radi o nastavku učiteljstva.

     S obzirom na "Dignitatis humanae", Benedikt XVI. ističe ono što je više puta govorio, tj. da je Koncil donekle protuslovio papinskom učiteljstvu posljednjih stoljeća, koje se pokazalo nedostatnim, ali samo zato da se vrati na izvornu predaju, na načela vjerske slobode prvih kršćana u poganskome svijetu“.

     A s obzirom na deklaraciju "Nostra aetate", Papa piše u uvodu svojih djela da je Koncil otvorio temu kojoj se važnost i doseg nisu mogli predvidjeti u ono vrijeme. Odatle i njezina granica: „Kakvu zadaću uključuje, koliko treba još napora da se razluči, razjasni i razumije, postaje sve očiglednije. U procesu aktivna prihvaćanja toga teksta postupno se pokazuje i neka  slabost toga teksta po sebi izvanredna: on govori o religiji samo pozitivno a ignorira bolesne i poremećajne oblike religije, koje s povijesnoga i teološkoga gledišta imaju širok doseg; zato je kršćanska vjera od početka bila vrlo kritična i na unutarnjem i na vanjskom planu u odnosu na religiju“ (chiesa.it - 12.10.2012.). Možda je i to bio razlog da su se u suvremenom svijetu digli pojedini katolički teolozi koji su stali izjednačavati Krista Spasitelja s utemeljiteljima drugih religija, a druge religije smatrati jednakim spasiteljicama kao i kršćansku, što je posve nedopustivo i krivo. 

     Na otvaranju Godine vjere, 11. listopada 2012., Papa reče. „U više sam navrata isticao potrebu povratka, takoreći, slovu Koncila, to jest njegovim tekstovima, da bi mu se otkrio pravi duh, a ponavljao sam da se istinska baština Koncila nalazi u njima. Pozivanje na dokumente štiti od krajnosti anakronističkih čežnja i trke naprijed, te omogućuje da se u kontinuitetu prihvati novina.“

     Pozvani smo dakle kroz ovu Godinu vjere Koncilske dokumente proučavati i dobre komentare čitati da bismo bili što čvršći na ispravnu putu katoličke vjere.

--------------

HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 4. siječnja 2013.