Propovijedanje Evanđelja Božjega koje je otpočelo na zemlji s Isusom Kristom (Mk 1,14) ostat će glavna metoda našega priopćavanja Božje poruke ljudima. Isusova je to oporuka: »Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju.« (Mk 16,15). Apostol Pavao to ponavlja svom učeniku Timoteju: »Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno.« (2 Tim 4,2). Ali kako se propovijeda samo iz usta u uši, ubrzo sve ishlapi, stoga su sami apostoli i apostolski muževi od početka shvatili da te izrečene propovijedi valja zapamtiti, zapisati i budućim naraštajima prenijeti. Ni filmovi, ni slajdovi, ni videokazete, ni DVD-i, ni bilo koji drugi ljudski medij i način komuniciranja ne mogu zamijeniti usmeno izgovorenu i napisanu propovjedničku riječ.
Propovijed je vjerski poučan govor za vrijeme Svete Mise, a homilija je tumačenje biblijskoga teksta pročitanoga pod svetim bogoslužjem. Priređivač je crkvene nagovore blaženoga Alojzija Stepinca naslovio:Propovijedi, govori, poruke, i ograničio se na razdoblje Drugoga svjetskog rata, od 1941. do 1946., ne obuhvaćajući, razumije se, sve što je Nadbiskup izgovorio, nego uglavnom ono što nam je ostalo zapisano.
Velikani Crkve, napose crkveni naučitelji, ostavili su nam svoje homilije, propovijedi, govore, komentare Svetoga Pisma koji produbljuju biblijski smisao, osvjetljuju božansku poruku, izražavaju je na što uspješniji način za dobro ljudi u vremenu i prostoru. Da nije tih spisa i drugih djela, ne bismo te pisce ni imali kao crkvene naučitelje jer je jedno od obilježja toga učiteljstva da su njihovi spisi ne samo originalni u tumačenju, nego i da su imali odlučan utjecaj na naraštaje vjernika kroz stoljeća. Za svete oce i znamo po njihovim spisima. Među tim ocima učiteljima na prvom je mjestu sv. Ivan Krizostom ili Zlatousti (oko 354.-407.), carigradski patrijarh, koji je ostavio naraštajima doista veličanstven broj takvih radova. On je napisao određen broj homilija koje nije ni izgovorio, kao što je tolike izgovorio, a da ih nije ni zapisao. Patristika nam prenosi da je ostavio 90 homilija o Evanđelju sv. Mateja, 88 o Evanđelju sv. Ivana, 76 homilija o Knjizi Postanka, 63 homilije oDjelima apostolskim; zatim 58 izabranih psalama, 21 homilija o kipovima, 12 homilija o neshvatljivosti Boga. Kao duhovni sin i učenik sv. Pavla osvijetlio je sve njegove poslanice, napose Rimljanima, itd.
Stepinac se u ovim svojim propovijedima rado pozivao na Krizostomove misli.[1]
Propovijedi, govori, poruke, okružnice od početka 1941. godine do početka listopada 1946., dakle skoro šest godina, bile su aktualne za vrijeme rata, a imaju i danas svoju vrijednost i trajnu važnost. Nanizane su između triju temeljnih teoloških i crkvenih stupova koji drže tu propovjedničku tvrđavu. Prvim nam se stupom čini Okružnica u povodu 1300. jubileja hrvatskoga naroda, drugi je stup propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943., i treći je stup Nadbiskupov govor na sudu u Zagrebu, 3. listopada 1946. Imajući u vidu njihovu poznatost i navođenje, vjerujem da bi ova tri učiteljska spisa mogla ući i u najstrožu antologiju njegovih pisanih propovijedi i govora. U njima je izrazio teologiju, moral i svoje svjedočanstvo vjere i spremnosti na mučeništvo kojim je okrunjen i kao takav u Crkvi beatificiran.
Okružnica 1941., koju šalje svojim vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, upućena je zapravo cijelom hrvatskom katoličkom narodu. U njoj pregledno izlaže istine o Božjem stvaranju svega nama vidljivoga i o Božjoj providnosti. Sva stvorena priroda, biljna i životinjska, nastala je po rasporedbi Božjoj te je ovisna o Božjem umu i naumu.
Ruka Božja posebnim zahvatom stvara čovjeka, slobodna i odgovorna, da Bogu služi i bude mu na slavu, a sve da bude čovjeku na spasenje. Čovjekovo spasenje jest slava Božja. Čovjek grijehom okreće leđa Bogu, ali ga Bog ne napušta, nego ga kori jer ga voli, otvarajući mu mogućnost otkupljenja pomoću svoga ljubljenog Sina.
Svaki je narod, sastavljen od pojedinaca, ovisan o Bogu, bez obzira bio mali ili veliki. Niti se veliki narod smije uzoholiti, niti mali poniziti ili poništiti. Bog odgaja narode, i onaj izabrani i sve poganske. On daje i privilegije i sankcije. Tako je odgajao i vodio i hrvatski narod kroz burne oluje trinaest stoljeća. Odgovor svih bića, prirode, čovjeka, naroda jest u hvali i zahvali Bogu priznajući ga i slaveći, svatko na svoj način, kao svoga Stvoritelja i Uzdržavatelja. A čovjek svojom slobodom sudjeluje u vlastitu spasenju, riječju i djelom, da se vide i njegove zasluge za končano spasenje. Nadbiskup za sve te tvrdnje ima riječi potkrjepe u Bibliji.
Propovijed na Krista Kralja, 31. listopada 1943., drugi je stup ove zbirke. Kao da je Nadbiskup mjesecima i godinama skupljao razne napade slijeva i zdesna, od jednih i od drugih: ustaše mu prigovaraju da je filokomunist, komunisti da je pristaša ustaštva i sl. Odgovara im vrlo sažeto, jasno i odlučno:
- da Crkva nije politička organizacija od danas do sutra, nego živi organizam koji prerasta vrijeme i prostor;
- da je rasizam nečovječna i bezbožna ideologija daleko od nauka i prakse Katoličke Crkve;
- da Crkva nije kriva za mnoga zla koja su se događala i koja se događaju;
- da Crkva nije politička trublja nijedne stranke u državi;
- da je on kao Nadbiskup uvijek naglašavao u javnome životu načela vječnoga zakona bez obzira na narode;
- da čovjek ima slobodnu volju i odgovarat će za svoja djela;
- da Crkva ne snosi odgovornost ni za jednu »usijanu glavu u svećeničkim redovima«;
- da Crkva nije poticala na rat, nego opominjala sve političke i kulturne predstavnike da se prestane s gaženjem ljudskih prava i narodnih sloboda;
- da se, unatoč tolikim upozorenjima, sijao vjetar, a žanje se bura;
- da Crkva stoji vedra čela i mirne savjesti pred svakim pravednim sudom, pa i sudom budućnosti;
- da je »poredak« koji Crkva naučava božanski Dekalog;
- da pravo nije uvijek u ruci jačega, nego je uvijek u ruci pravednoga;
- da je istoga ljudskog dostojanstva i kralj u kraljevskoj palači i ciganin pod šatorom;
- da su osiljeni u vlasti često krivi što su neki otišli u šume ne zbog istinitosti komunizma, nego iz očaja zbog metoda onih koji misle da za njih ne vrijedi nikakav ni ljudski ni Božji zakon;
- da je sustav ubijanja talaca poganski sistem;
- da svaki čovjek ima pravo na život, imetak i čast;
- da Crkva osuđuje sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zastiranja sirotinjskih žuljeva radilo se o bilo komu;
- da je ženidba trajna vrijednost i ustanova, a ne zajednica dok traje sjetilna veza.
Sve je to preuzeto iz evanđelja odnosno iz razrađenoga crkvenog nauka. Uostalom Božji zakon, Kristov zakon, naravni zakon – to je jedan od najučestalijih izričaja u ovim propovijedima, govorima i okružnicama!
Govor na sudu. Treći je stup glasoviti Nadbiskupov govor na komunističkom sudu u Zagrebu, 3. listopada 1946. Promatran s ove udaljenosti od 65 godina, kada se »besmrtna« isključiva komunistička vlast i država stropoštala u smrtnu povijesnu ropotarnicu, kada je povijest dala za pravo nadbiskupu Stepincu i rehabilitacijom u Hrvatskom saboru i beatifikacijom na Mariji Bistrici, Nadbiskupov govor sve to jače odsijeva što su komunistički silnici bili nemoralniji, nepošteniji, zlobniji, nepravedniji, s više mržnje i prijezira na Optuženika i na optuženu Crkvu koju je on predstavljao. Zaista se obistinilo u njegovu govoru ono što je Isus rekao: »Nemojte smišljati unaprijed što i kako ćete govoriti. Duh će vam dati što ćete reći.«
Msgr. Batelja donosi dvije verzije toga govora. Međutim, postoji i pripremljeni govor, koji nije pročitan, nego izgovoren. Dakle:
Prva verzija: Tekst vlastoručnog prvotnog sastavka Nadbiskupova govora, što ga je uz određene promjene izrekao pred sudom. Izvor: CP,[2] sv. CXVI., str. 154.-157. Taj tekst ovdje nije objavljen.
Druga verzija: Govor održan na sudu 3. listopada 1946., za koji se kaže da je u Arhivu Postulature, CP, sv. LXVI., 998.a-1002. Sastavljen prema »običnim« bilješkama nekoga od nazočnih. Ovdje objavljen pod br. 21.
Treća verzija: Govor, zabilježio ga je stenograf Vrhovnoga suda, čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH (HR – HDA – 1561). Šira verzija govora. Ovdje objavljen pod br. 23.
Velike su razlike između ovih dviju posljednjih verzija, druge i treće. Ona koja je objavljena već 1946./1947. sadrži 2.115 hrvatskih riječi. A ova dulja iz Arhiva ima dvostruko više: 4.309 riječi. Očito se radilo o više »bilježničara«. Bio je nazočan msgr. Patrick Hurley, regens Nuncijature u Beogradu, s nekoliko svećenika, od kojih je poneki sigurno bilježio, a možda i stenografirao. Nijedan bilježničar ili stenograf ne donosi doslovno sve što je Stepinac izrekao. Uvijek se ispusti poneka riječ, čuva se misao i samoj se misli koji put daje vlastita riječ, a ne ona koju je Nadbiskup izgovorio. Nešto slično imamo u Svetom Pismu: Mi prihvaćamo sva četiri evanđelja, kao najuzvišeniji dio Svetoga Pisma, s nekim njihovim »kontradikcijama« koje predstavljaju pravi »crux interpretum« (muka tumačâ), jer nisu to ni stenogrami ni magnetofonske snimke, nego najčešće prepričavanja apostolskih propovijedi godinama nakon izgovorenih riječi iz Isusovih usta. Ipak nijedan pravi katolik ne sumnja u vjerodostojnost i istinitost Evanđelja kao knjige spasenja.
Bilo bi veoma korisno – evo teme za kakav seminarski rad – da se usporede ove dvije objavljene verzije govora na sudu; da se vide identičnosti, sličnosti i različnosti. Osvrćem se samo na jednu rečenicu koja je u svoje doba uskovitlala brojne rasprave.
U kraćoj formi Govora, ovdje br. 21, kako ga redovito citiramo, nalazi se ova rečenica: »Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu (moje naglašavanje) i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.«
U duljoj formi Govora u Hrvatskom arhivu, dakle službeno stenografiranu tekstu (ovdje šira verzija, dokument br. 23.), koji inače komunisti nisu nikada objavili, ta Nadbiskupova rečenica glasi: »Ne, ja bih bio gospodo obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bi služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji.«
Međutim, ne donosi prvi dio rečenice, onaj naglašeni, ni kraća verzija Govora prvi put objavljena na talijanskom jeziku 1947. godine.[3] Prof. Krunoslav Draganović u svome iskazu komunističkim istražiteljima 26. i 27. listopada 1967. tumači, a zapisničar u svojoj verziji prenosi: »U to vrijeme štampa pater Kavalli [Fiorello Cavalli] knjigu ‘Il processo dell’Arcivescovo di Zagabria’ /Proces nadbiskupa zagrebačkog/ i to po sugestijama Vatikana. Unutra štampa čitav niz dokumenata koje ima Sveta Stolica, jer je Cavanli [Cavalli] suradnik Civiltá Cattolica, a Civiltá je veoma duga ruka Vatikana. To je službena revija isusovačkoga reda, ali se zna da Vatikan preko nje često svoje mišljenje izražava. Cavalli donosi u svojoj knjizi tekst nadbiskupove odbrane, ispustivši rečenicu ono ‘1941…[hrvatski narod plebiscitarno izrazio se za hrvatsku državu]. Na to, već spomenuti Omerčanin [Omrčanin] napiše pismo Kavaliju i kaže: ‘Zašto ste vi, dragi oče, ispustili i tim falcificirali govor’. Tada Kavaliju bude vrlo neugodno i poslije mjesec dana odgovori pismom, koje je sačuvano, i kaže: ‘Jest, ja sam dobio tekst koji sam objavio, išao sam gledati službene dokumente, i našao sam u njima i tu rečenicu i žao mi je što je nisam donio’.«[4]
Ta je rečenica objavljena prvi put u engleskom prijevodu: »Službeni prijevod toga govora proširila je 1946. ili početkom 1947. novinska služba ‘National Catholic Welfare Conference’, i taj sadrži kritične riječi.«[5] Ta je rečenica zatim objelodanjena u ozbiljnom djelu 1953. godine na engleskom jeziku.[6] Autor Pattee u uvodu piše da se konzultirao s članovima Zavoda sv. Jeronima, s msgr. Patrickom Hurleyjem, regensom nuncijature u Beogradu, koji je bio nazočan suđenju i s msgr. H. J. Carrollom, generalnim tajnikom »National Catholic Welfare Conference« u Washingtonu.[7] U intervjuu objavljenom u knjizi »Pred vratima domovine« Draganović je objasnio kako je došlo do nesporazuma. »Stenografske bilješke na sudu vodio je svećenik D. N. [Dragutin Nežić?] On nije bio posebno iskusan stenograf, (…) Na temelju tih bilježaka napisao je on u uredu Nadbiskupskog Ordinarijata još isti dan tekst Nadbiskupskog obrambenog govora. Kako je ubrzo nakon toga bio u Pragu (…) održan jedan kongres (još koncem godine 1946.), to je jednu kopiju ponio sa sobom, sada već pokojni profesor zagrebačkog bogoslovskog fakulteta dr. Josip Marić. Za vrijeme diskusije dodao je on ispod stola taj govor profesoru dr. J. Vašici, da ga proslijedi u Rim (…) Tekst je bio preveden i poslan u London te tako proširen u svijet. To je, dakle, vjerodostojni govor nadbiskupa Stepinca i u njemu su one riječi, koje bi neki htjeli zanijekati, jer da bi, navodno, nadbiskup, njima odobrio režim i njegova djela. (…) Kada su kasnije (valjda godine 1947. ili 1948.) francuski asumpcionisti bili protjerani iz Beograda, o. Privat Belard donio je sobom novu kopiju Stepinčeva govora. Bila je bez onih kritičnih riječi. To je, navodno, bio tekst beogradske Nuncijature. Ako je tako, onda nam stvar nije nerazumljiva, jer bez tih riječi, po mišljenju političara, lakše se može braniti nadbiskup Stepinac… Uostalom ja sam se pobrinuo, da svojim putem upitam i kardinala Stepinca i njegova stenografa sa suda o tim riječima i nijedan od njih nije zanijekao tih kritičnih riječi…«[8] Štoviše, Draganović tvrdi da je preko tajnika nadbiskupa Šepera msgr. Mije Pišonića primio poruku: »Nadbiskup Stepinac pozdravlja i izjavljuje da mu nikada nisam pravio neprilike i da ne spadam u svećenike koji su to činili. Pozdravlja me i javlja da me se sjeća u molitvama i da protiv mene nikada ništa nije imao.«[9]
Uostalom, Stepinčev javni tužitelj u svome djelu priznaje: »Dok s jedne strane Stepinac pokušava tako da se brani, s druge strane Stepinac tvrdi da nije znao za ustaške pokolje, da nije znao za nasilno prevođenje Srba na katolicizam, da je NDH narodna država, da je narod ‘plebiscitarno’ prihvatio takvu državu itd.«10 Tu dakle sâm javni tužitelj Stepinčevo glasovito »plebiscitarno« stavlja pod navodnike kao izvornu Stepinčevu riječ!
Tko želi o tome čitati ili podrobnije proučavati, literatura je opširna.[11]
Zaključak. Izabrao sam ova tri Nadbiskupova interventa da se vidi njegovo
- bogoljublje: poštovanje Božjega zakona koje se očituje u cijeloj prirodi i u čovjeku, osobito u čovjekovoj savjesti;
- čovjekoljublje: poštovanje prema svakomu čovjeku, narodu, koje god rase, boje i vjere bio;
- rodoljublje: poštovanje vlastitoga hrvatskog naroda iz kojega je potekao, kojim se ponosio i za koji se molio i patio. U toj trostrukoj ljubavi nadbiskup se Stepinac nije dao nadmašiti. Zato su mu propovijedi i govori trajne vrijednosti i imaju svoje učiteljsko mjesto u ovoj Crkvi.
Pokojni don Ivan Tomas, svećenik Mostarske biskupije, urednik hrvatske sekcije Radio Vatikana (1954.-1962.), znao je reći da Sveta Stolica, s Papom na čelu, nije nikada ni na jednoga čovjeka bacila kartu na stol, poput kakve oklade, kao na nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca – ni na ukrajinskoga kardinala Josifa Slipyja, ni na češkoga kardinala Josefa Berana, ni na mađarskoga kardinala Jozsefa Mindszentyja, ni na poljskoga kardinala Stefana Wyszynskoga – osobito preko dnevnika l’Osservatore Romano – kao na hrvatskoga kardinala Alojzija Stepinca. I nije se prevarila. Papa ga je na 52. spomendan njegove nepravedne osude, na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., ubrojio u Zbor blaženika.
Mostar, uoči svetkovine Svete Marije Bogorodice 2012. godine.
Objavljeno u:
Blaženi Alojzije STEPINAC
Propovijedi, govori, poruke (1941.-1946.),
Postulatura Blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 7-14.
---------
[3] F. Cavalli, Il processo dell’Arcivescovo di Zagabria, Roma, 1947., str. 149: »Ma sarei stato un vile se non avessi sentito pulsare in me il cuore del popolo croato, che nell’antica Jugoslavia era schiavo."
[4] M. Akmadža, Krunoslav Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima, Zagreb, 2010., str. 207.-208.
[5] V. Nikolić, Stepinac mu je ime, I., Barcelona, 1978.; reprint Zagreb, 1991., str. 22.
[6] R. Pattee, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, Milwaukee, 1953., str. 239: »The Croatian nation unanimously declared itself for the Croatian State ad I would have been remiss had I not recognized and acknowledged this desire of the Croatian people enslaved by the former Yugoslavia.«
[7] Isti, str. VI.-VII.
[8] I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo, 1986., str. 265.-266.
[9] M. Akmadža, nav. dj., str. 202.-203.
[10] J. Blažević, Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976., str. 136. Vidi u: V. Nikolić, Stepinac mu je ime, str. 23.
[11] A. H. O’Brien of Thomond, Archbishop Stepinac the Man and His Case,Westminster, 1947., str. 66.; Zagrebiensis [Ivo Kokot], Nedovršena Eroica nadbiskupa Stepinca, s. l, 1953; Glas sv. Antuna, Buenos Aires, 21. rujna 1954; Danica, Chicago, 26. svibnja 1954.; Th. Dragoun (hrvatski dominikanac), Le dossier du Cardinal Stepinac, Pariz, 1958., str. 114.; I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac, Sarajevo, 1986., str. 264.-267; V. Nikolić,Stepinac mu je ime, str. 22.-23.
