DEKRET O SLUŽBI I ŽIVOTU PREZBITERA - PRESBYTERORUM ORDINIS
Latinska riječ sacerdos, na hrvatskom svećenik, pravo govoreći obuhvaća i prezbiterski i biskupski stupanj svetoga Reda. Zato se ovdje služimo pravim iako neučestalim izrazom prezbiter označujući samo ovaj drugi stupanj sakramenta sv. Reda, jer smo u Cnaku 4/2013. govorili o Dekretu o biskupima. Osim toga pojmom svećeništvo služimo se označujući i opće svećeništvo vjernika na temelju krštenja, i ministerijalno svećeništvo na temelju ređenja (prezbitera i biskupa). Za koncilski Dekret o službi i životu prezbitera -Presbyterorum Ordinis (PO) – glasovalo je 2.390 koncilskih otaca, bila su protivna samo 4 glasa, a objavljen je predzadnji dan Koncila, 7. prosinca 1965. Razdijeljen je, osim Uvoda (br. 1) i Zaključka (22), u tri glavna dijela.
U Uvodu se kaže da su prezbiteri „po svetom ređenju i poslanju, koje primaju od biskupa, promaknuti u službu Kristu Učitelju, Svećeniku i Kralju; oni su dionici njegove službe, po kojoj se ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod, u Kristovo Tijelo i u Hram Duha Svetoga“ (1).
I. poglavlje: O svećeništvu u poslanju Crkve
Službeničko svećeništvo. Isus je vrhovni svećenik i on je u Crkvi „neke postavio za službenike da se u društvu vjernika odlikuju svetom vlašću sakramenta reda za prinošenje žrtava i za opraštanje grijeha“. Biskupska zadaća služenja predana je „u podređenu stupnju“ prezbiterima (2).
Svećeničke vrline. Prezbiteri se Novoga Zavjeta svojim zvanjem i ređenjem na neki način izdvajaju u Božjem narodu, ali ne da budu odijeljeni od njega ili bilo kojega čovjeka, nego da se posve posvete djelu za koje ih Gospodin postavlja. Prezbitera trebaju resiti osobito ove krjeposti: „dobrota srca, iskrenost, čvrst značaj i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost“ (3).
II. poglavlje: O prezbiterskim zadaćama ili služenju
Zadaća propovijedanja. Prezbiteri kao suradnici biskupa u prvom redu imaju dužnost svima navješćivati, ne svoju mudrost, nego Božje Evanđelje –officium evangelizandi, koje pobuđuje vjeru u srcu onih koji ne vjeruju, a hrani se u srcu onih koji vjeruju (4).
Zadaća posvećivanja. Bog po službi biskupa posvećuje prezbitere da u sakramentima djeluju kao služitelji Krista koji u liturgiji za nas po svome Duhu neprestano vrši svećeničku službu – munus sacerdotale. Sakramenti kao i sve crkvene službe i djela apostolata povezani su s presv. Euharistijom i prema njoj su usmjereni (5).
Zadaća upravljanja. Vršeći prema stupnju svoje vlasti službu Krista Glave i Pastira, prezbiteri u biskupovo ime okupljaju Božju obitelj. Zato im se daje duhovna vlast – potestas spiritualis. „Mala će korist biti od ceremonija, makar i lijepih, ili od udruga, pa bile one i cvatuće, ne bude li sve to služilo odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost“ (6).
Permanentna izobrazba. Zbog dara Duha Svetoga, koji je prezbiterima podijeljen u svetom ređenju, biskupi ih imaju kao nužne pomoćnike i savjetnike u službi i zadaći poučavanja, posvećivanja i vođenja Božjega naroda. Neka se biskupi najozbiljnije skrbe za trajnu formaciju svoga prezbiterija (7).
Uzajamna pomoć. Vrlo je važno da se svi prezbiteri, biskupijski i redovnički, uzajamno pomažu kako bi uvijek bili suradnici istine. To se očituje i time što su prezbiteri pozvani da zajedno s biskupom zarediteljem polože ruke na ovoga izabranika, ne dodajući i ne oduzimajući ništa od valjanosti biskupova podjeljivanja sv. Reda, a sve u znaku bratske dobrodošlice u prezbiterij, te jednodušno s biskupom koncelebriraju sv. Euharistiju. Neka stariji prezbiteri primaju mlađe kao braću trudeći se da shvate njihov mentalitet, a mlađi neka poštuju dob i iskustvo starijih (8). Bl. Ivan XXIII. znao je reći: „Neka stariji imaju na umu da s njima svijet ne prestaje, a neka mlađi imaju na pameti da s njime svijet ne nastaje!“
Poslani svima. Prezbiteri će katoličke laike prihvaćati s poštovanjem, brinuti se i za one koji ne primaju sakramenata ili su otpali od vjere, ne će zaboravljati ni braće koja ne uživaju punoga katoličkog zajedništva, smatrat će kao sebi povjerene i one koji Krista ne smatraju svojim Spasiteljem (9).
Prezbiteri „bez granica“. Svećenik ređenjem nije sužen na određeno područje, nego je za opću Crkvu u skladu s pravilima. Stoga neka se prezbiteri onih biskupija koje su obdarene brojnijim zvanjima drage volje pokažu spremnima da uz odobrenje ili na poticaj vlastitog ordinarija svoju službu obavljaju u krajevima, misijama ili u djelima koja trpe od nestašice klera. Neka se olakša raspodjela klera (10).
Briga za zvanja. U njegovanju duhovnih zvanja bitno je duhovno vodstvo, osobito roditeljski poticaji i pouke, ništa dakle posebno kao neka ukazanja, pojave i poruke, nego iz običnih znakova razabirati, rasuđivati i spoznavati Božju volju. Neka se u propovijedanju jasno ukazuje na potrebe Crkve, živo se osvjetljuje smisao svećeničke službe i ističe da su s velikim teretima povezane i velike autentične radosti (11).
III. poglavlje: O životu prezbitera - pozivu na savršenstvo
Na putu savršenstva. Svećenici su dužni ići putem savršenstva i kao krštenici i još k tomu kao ređenici, posvećenici. Premda Božja milost može i po nedostojnu služitelju vršiti djelo spasenja, Bog ipak redovito više želi pokazati svoja djela po onima koji su poučljiviji poticaju Duha Svetoga (12).
Položiti život. Svetost je u vršenju svakodnevnih dužnosti i zadaća. Prezbiteri Božju riječ čitaju, slušaju i drugima prenose. Kao služitelji svetinja, osobito u misnoj žrtvi, na osobit način imaju ulogu Krista koji je sama sebe predao kao žrtvu za posvećenje ljudi. Kao upravitelji Božjim narodom, poticani su ljubavlju Dobroga Pastira, spremni i na najveće žrtve, pa i položiti život svoj za svoje vjernike (13).
Jedinstvo službe i života. Zbog vrtloga poteškoća i tjeskoba suvremenoga svijeta prezbiteri moraju biti svjesni da ne će ni pukim sređivanjem vanjskih poslova službe a ni samom praksom pobožnih vježbi postići jedinstvo života i službe. Trebaju, poput Krista, činiti volju Očevu i u darivanju sebe za povjereno im stado (14).
Nadnaravno djelo. Prezbiteri su se prihvatili božanskoga djela koje nadilazi sve ljudske sile i ljudsku mudrost. I u svemu se vode voljom Spasitelja služeći svima i vršeći povjerene im zadaće (15).
Celibat. Crkva cijeni suzdržljivost: svećeništvo po naravi ne zahtijeva celibat, što je jasno iz prakse prvotne Crkve i istočnih Crkava, ali ga smatra prikladnim, jer ga je preporučio sam Gospodin (Mt 19,12). Višestruko pristaje svećeništvu: u službi je novoga čovjeka i novoga naroda. Nema podrijetla u krvi i naravi, nego u Bogu; po opsluživanju beženstva prezbiteri se Bogu posvećuju na poseban način, nepodijeljena srca. Postaju živim znakom budućega života, u kojem se djeca uskrsnuća ne udaju niti žene. Koncil jasno potvrđuje zakon celibata koji valja shvatiti kao dragocjen Božji dar (16).
Vremenita dobra. Prezbiteri se smiju koristiti vremenitim dobrima samo u one svrhe za koje ih je prema Isusovu nauku i odredbi Crkve, dopušteno namjenjivati: za uredno vođenje bogoštovlja, za uzdržavanje klera te za vršenje apostolata. Neka im svećenička službe ne bude prigoda obogaćivanja, gramzljivosti i trgovine (17).
Pomagala. Prezbiteru su glavna pomagala Sveto Pismo i Euharistija, ispit savjesti, sakrament pokore, obraćenje srca, pobožnost prema Djevici Mariji koja je divan uzor traženja volje Božje i poučljivosti Duhu, molitva, duhovno povlačenje u samoću, duhovno vodstvo (18).
Znanje. Prezbitersko se „sveto znanje“ hrani na Svetom Pismu, na crkvenoj predaji, na živom crkvenom učiteljstvu, na dokumentima koncila i papa, i najboljih i priznatih pisaca teološke znanosti. Biskupi su dužni osiguravati permanentno obrazovanje prezbitera i brinuti se da ne ponestane sposobnih učitelja za obrazovanje klera (19).
Plaća. Za vršenje svoje dužnosti, prezbiteri imaju pravednu plaću bilo od samih vjernika za dolično i dostojno življenje i dužan i dostatan godišnji odmor bilo iz mogućih drugih izvora (20).
Izvori prihoda. Valja urediti izvore prihoda, socijalno i mirovinsko osiguranje i pobrinuti se za dužno uzdržavanje bolesnih, invalidnih i starih prezbitera (21).
Uravnoteženost. Imajući u vidu bitne gospodarske i ekonomske promjene kao i običaje ljudi i poredak vrijednosti, prezbiteri će zadržati duhovnu uravnoteženost oslanjajući se vjerom na Isusa Krista kojemu služe. Koncil najsrdačnije zahvaljuje svim prezbiterima svijeta na njihovu vjernom služenju (22).
Sveta Stolica objavila je mnoštvo dokumenata koji produbljuju pojedine vidove PO.
Svećenički celibat, enciklika, 1968.
Uputa i trajna formacija klera, 1969.
Pastire ću vam dati/Pastores dabo vobis, pobudnica o svećeništvu u suvremenim prilikama, 1992.
Svećeničko ređenje rezervirano samo muškarcima, apostolsko pismo, 1994.
Direktorij za službu i život svećenika, 1994., novo izdanje: 2013.
Uputa: Prezbiter, pastir i vođa župnih zajednica, 2002.
Euharistija i svećenik: neodvojivo sjedinjeni u ljubavi Božjoj, 2003.
Papa Benedikt XVI. zakazao je i vodio Svećeničku godinu u kojoj je održano mnogo simpozija, studija i proučavanja ontologije i funkcije svećeništva.
Na hrvatskom nije izišao sustavan komentar Dekreta Presbyterorum Ordinis, ali jesu obrađivani pojedini brojevi PO.
Vidi teološku tematiku „Narav prezbiterskog svećeništva“, u: Obnovljeni život, 1/1978., str. 22-38.
http://www.cbismo.com/files/file/Narav_prezbiterskoga_svecenistva.pdf
