Na 32. nedjelju kroz godinu, 8. studenoga 2015., u 5 sati navečer pod svečanom sv. Misom ređenja za đakonat bogoslova Ilije Petkovića, u Studencima u Ljubuškom dekanatu, biskup iz Mostara Ratko Perić održao je propovijed koju ovdje cjelovito prenosimo. Homilija se odnosi na tumačenje nedjeljnih čitanja s primjenom na đakonsku službu.
Pročitali smo tekst sv. Marka o Isusovu duhovnom susretu s jednom neimenovanom udovicom u Hramu, i njegov osvrt na njezin malen a neprocjenjiv milodar: "Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada [Isus] dozove svoje učenike i reče im: 'Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak'“ (Mk 12,42-44). Oni od svoga bogata suviška, a ona od svoga sirota bitka!
Raskoš bogataša. Ovo je događaj koji se zbio pred Kristovim očima u kući Božjoj u Jeruzalemu. Isus, satrven od raspravljanja sa svojim protivnicima, saducejima, farizejima i pismoznancima, otišao u dno Hrama da malo odahne i Ocu zahvali. Sjeo na stolicu i zamišljeno gleda preda se. Učenici razgledaju Hram i dive se djelu ruku čovječjih.
Ispred Isusa prolazi narod. Ide i u riznicu, veli evanđelist, tj. u predio Hrama, gdje je bilo 13 škrabica u obliku truba, pa su se i zvale trube. U svaku je trubu upadao srebrni novac namijenjen u određenu svrhu: za vino, drva, ulje, pšenicu, tamjan, svijeće, za nadzornike koji su pregledali janjce za žrtvu, za održavanje Hrama i tako redom. Svatko bi stavljao novac u škrabicu u koju je želio, kao što i mi danas imamo različite nakane milostinje: Gospina, oltarska, mrtvačka, misijska, za sjemeništa, za pogođene elementarnom nepogodom. Između naroda razni bogataši bacaju da ih drugi vide i da sebe reklamiraju više nego da pomognu hramskomu proračunu.
Sirotinjsko čudo. Kad eto jedne sirote stare udovice. Više je zgrbljena nego uspravna. Sa štapom, slabo vidi, dobro kašlje. Vidi se na njezinoj odjeći i obući da nema nigdje ništa. Ni krave, ni ovce. Samo jednu kozu, od koje ima više štete nego koristi. Muž joj je umro. Jesu li imali djece, ne znamo. Izvadi rupčić, poče ga razmotavati i nađe u njemu dva novčića, kaže evanđelist. Jedan novčić, sitniš - nije ga bilo sitnijega - stavi u jednu škrabicu, a drugi polić u drugu. Ne zna ona ni čitati slova na tim „trubama“ da bi mogla odrediti namjenu dara. Stidi se kolišno je, pa bi voljela da je nitko i ne vidi. Ali ona zna da nju gleda Milosrdni s nebesa. Od Njega milost prosi i očekuje.
A Sin je Božji doista gleda iz prikrajka. I kako onaj novčić upade u trubu, tako se Isus ganu u srcu. Ona vrati rubac na svoje mjesto. Prazan, naravno. Sve što je imala, iz rupca je uzela i u trubu ubacila. I pođe u jednu klupu za žene i stade žarko u Boga pomoć moliti.
Isusova pohvala. Uto zovne Isus svoje učenike i reče im kako je ona sirotica više dala nego svi ostali koji od jutros daju. Više nego svi bogataši zajedno! Oni su dali svoj suvišak, a ona je dala svoj žitak.
Isusova načela o udovičinu daru i Božjoj procjeni dara - tumačimo trostruko:
- Ljubav se ne procjenjuje po mjeri nego po vjeri. Isus ne gleda na opseg i težinu, nego na duh kojim je dar uručen. Siromašna udovica nema ni od kuda pomoći, ni mjesečne zarade, ni mirovine, ni sigurna prihoda. Ako je što uštedjela od prodana kozlića, to joj je bilo pri ruci. Prema tomu, ona je sama bila željna ne samo novca nego svega. Ali učinila je plemenito uzdarje Bogu što je stavila u škrabicu sve što je imala kod sebe. Isus hvali njezinu darežljivost, a ne njezinu neimaštinu. I najmanji sitniš pred Bogom puno znači, ako čovjek pri tome osjeća radost i ima dobru nakanu darivanja. Udovičina „truba“ bila je najglasnija toga dana kod Boga. A trubit će iz Evanđelja dok bude vijeka i svijeta. Bog, dakle, vrjednuje našu darežljivost i vjeru, a ne našu vanjsku mjeru i vreću, pa kolika god ona bila!
Kad mi Bogu uzvraćamo na njegove darove, valja imati na pameti da nije važno koliko mu darujemo, nego kakvim duhom i stavom to činimo: prisilno ili slobodno? Svojevoljno ili prekovoljno? Milom ili silom? Ništa drugo.
Isto tako kada mi drugima darujemo, važan je i način kako i s kojom nakanom dajemo: namrgođeno ili radosno, pozdravljajući osobu ili izgoneći je ispred kuće, da je naše oči više ne vide.
- Ljubav se ne vrjednuje po svoti nego po žrtvi. Poučak koji slijedi iz Isusove pohvale udovici jest: sve ili ništa! S Bogom nema pogađanja, ni polovičnosti. Nemoj Bogu niti davati, ako ne želiš sve dati, jer sve i primaš iz njegove ruke. Ne može se živjeti tako da se po danu daje Bogu za dušu, a po noći dušmaninu. Kada te drugi gledaju: pobožan, sabran, skroman. A kada te ne gledaju: svakakav! Vjerujemo li u istinu da se Božjemu pogledu ništa sakrit ne da? Žena je udovica mogla zadržati jedan novčić kod sebe, pa ekonomski misliti da treba toga dana kupiti zalogaj kruha. Ali ona se odlučila na potpuno darivanje. Zato je zaslužila pohvalu od Isusa. Evanđeosko siromaštvo znači: Tuđe ne želi, a svoje ne žali!
Bogu posvećeni đakon, pa pustio maha „oholosti života“?
Bogu posvećeni đakon, pa u srcu nečist, ne odupire se „požudi tijela“?
Bogu posvećeni đakon, pa se upustio u „požudu očiju“? (1 Iv 2,16).
Zar nam nije očito iz našega iskustva u vezi s tom žrtvom i potpunim darivanjem? Koji bi se mladić ženio nekom djevojkom ako on zna da mu djevojka nije potpuno odana ili se djevojka udala za nevjerna mladića? Pa i raspadaju li se brakovi ponajčešće zbog preljuba jednoga od supružnika? A mi se ipak poigravamo svojim uzdarjima i obećanjima Bogu: dosta zadržimo za sebe, za svijeta, a dio odvojimo i za Boga!
- Ljubav se ne procjenjuje okom, nego srcem. Oči nas varaju. Po očima ne smijemo ništa prosuđivati. Nešto je za oči dosta veliko, ali je za srce veoma maleno. I obratno. Isus poručuje da se ljubav ne mjeri materijalnim vrijednostima i kilogramima. Nije u pitanju stvar, svota, opseg. Nego duh, nakana, namisao. A ljubav je u duhu, a ne u stvarima. Sitni darčić, poklonjen iz srca, vrijedi više nego brdo darova koji nisu prožeti ljubavlju.
Sva se ljepota siromaštva, kakvo Isus želi, sastoji u nenavezanosti na materijalna dobra, u spremnosti darovati svoj dar drugima svim srcem svojim, radosna duha, u svoj požrtvovnosti da se čovjek odrekne svoga prava na vlasništvo, svjestan da je sve Božje, da nam je sve posuđeno, i to samo na određeno vrijeme, do Božje volje.
Prvo čitanje prenosi starozavjetni susret Ilije proroka sa siromašnom udovicom koja kaže da mu nema odakle dati ni kore kruha. A on će njoj: "Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Bog Izraelov: 'U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti'“ (1 Kr 17,13-14).
Blago onomu tko živi tako da zaslužuje Kristovu pohvalu i blagoslov. Sve ostalo samo su puste tlapnje, isprazne rečenice i bezvezne računice. I kako se često moramo zastidjeti pred ovim sitnim a velikodušnim darom jedne hramske ili one sarfatske udovice, jer smo u davanju nerijetko primjeri škrtosti, zgrčenih dlanova, sebična srca i stisnuta oka, a u primanju megalomanskih očekivanja i prigovaranja. „Blaženije je davati nego primati“, navodi sv. Pavao Gospodina Isusa (Dj 20,35).
Zaključak
1 – Đakonat. Ilija, ne zaboravi da je upravo polazeći od udovicâ nastao problem koji se riješio prvim stupnjem svetoga reda sedmorice đakona: Stjepana, Filipa i Timona, Parmena i Prohora, Nikole i Nikanora (Dj 6,5). Apostoli će propovijedanjem, a đakoni će posluživanjem kod stolova. Zapamti da riječ đakon znači poslužitelj, djelatnik u zajednici. I to potpun i cjelovit, „iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim“ (Lk 10,27), makar ti posao u očima ljudi vrijedio samo dva sitniša!
2 – Propovijed. Đakoni su u prvom redu postavljeni u karitativne svrhe, ali će se ubrzo ukazati potreba da i oni mogu propovijedati: Stjepan u Jeruzalemu (Dj 7), Filip u Samariji (Dj 8,5). - Ilija, pripremaj propovijedi, ne da ušima ugađaš i sama sebe promoviraš, nego da ljudska srca spašavaš iz raskoši sebičnosti!
3 – Sakramenti. I još više, apostoli su ubrzo uvidjeli da đakoni mogu zakonito krštavati (Dj 8,38) i blagoslivljati ženidbu zaručnika „u Gospodinu“ (1 Kor 7,39). I pričest dijeliti, i sprovode voditi, i službu riječi obavljati. Evo ti, Ilija, prakse na župi da pokažeš koliko voliš te Božje putove i sredstava spasenja ljudi.
4 – Hram. Ređeniče, kao što je Isus smatrao hram kućom Očevom u kojoj se najsigurnije osjećao, u koju je češće dolazio i u noj se Bogu molio, od svoje 12. godine (Lk 2,49), tako i ti crkvu smatraj kućom Božjom ugodno se osjećajući u molitvi i posvećenju.
5 – Molitva. Nemoj pred televizorom sjedjeti dva neprekinuta sata gubeći oči, vrijeme i dušu, a u crkvi ne da ti se biti pet minuta u nadahnutoj molitvi i pobožnoj sabranosti. Ilija, svaki dan počasti crkvu svojim pohodom više puta i pokloni se Isusu Spasitelju sebi za dušu!
6 – Celibat. Crkva redi za đakone prokušane bogoslove koji imaju ne samo đakonsko-prezbiterski poziv, nego i poziv na beženstvo „poradi Kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19,12). Bogoslove kojima je od Boga dano zvanje, „od majčine utrobe", koji su pozvani "milošću Božjom“ (Gal 1,15) . A što je od Boga dano, to se i s Božjom pomoću čuva: molitvom, sakramentima, vjernošću, cjelovitošću.
7 – Bogoslovlje. Ilija, četiri godine gimnazije i pet godina filozofije i teologije bijaše neposredna priprava na ovaj đakonski dan i sakrament. Kršćanstvo je tajna. Bog je otajstvo. I zato se čitava vijeka proučava Sveto Pismo, „bogoduho, korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti“ (2 Tim 3,16). I zato se produbljuje crkveni nauk, spoznaje istina koja oslobađa i uvodi u život. Tko ne pozna Pisma, ne pozna Krista!
8 – Društvo. Isus se puno više snalazio u društvu sirotinje, puka, bolesnika i nemoćnika nego li u društvu bogatuna, farizeja i političara. Eto primjera i za tebe, Ilija, da se ugodno osjećaš u društvu sirotinje, hendikepiranih, bolesnih, isključenih. Oni su blago Crkve, a ne bankovni računi, trezori i kase, „gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu“. Jer, „gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce" (Mt 6,19.21).
9 – Pjesma. Ilija, kada već na duhovne darove, kojima te Bog obdario, slobodno i svojevoljno uzvraćaš, onda uzvrati potpuno i nesebično, do posljednje lipe: ne jednu pjesmu - „Do nebesa“ ili „Sa nebesa“ - Bogu, a drugih devet kričavih estrada prolaznu svijetu i njegovoj zabavi i slavi, do kojih Bog uopće ne drži. Proslavi Boga dušom i tijelom!
10 – Nagrada. Makar ti ne čuo pohvale iz Isusovih usta, kao ni ona žena udovica u Hramu, Gospodin se sigurno ne suzdržava pohvaliti i nagraditi plemenite i nesebične duše, a samo je njegova pohvala vrijedna i vječna!
