Don Ivan Štironja, župnik u Studencima, biskupijskom svetištu Presvetoga Srca Isusova od 1998. godine, upriličio je devetnicu u slavu Srcu božanske Isusove ljubavi. Pripremio je to ne samo liturgijski i duhovno u svojoj župi, nego je tomu posvetio dostatno zdrave pozornosti i na crkvenim i građanskim portalima. Za završnu svečanost pozvao je biskupa Ratka iz Mostara da predvodi sv. Misu i propovijeda. U koncelebriranoj Euharistiji sudjelovali i misnici iz same župe i svećenici iz okolnih župa. Župnik je u uvodnom pozdravu spomenuo i sve što je prethodilo ovomu slavlju, kao što je na svršetku zahvalio svima koji su na bilo koji način pripomogli uspjehu ove svečanosti. Napose je najavio u Gospodinu da će 12. kolovoza u istoj župi slaviti 50. obljetnicu misništva mještanin fra Rade Vukšić.
Misno je Evanđelje pročitao don Branko Šimović. Studenački zbor, koji se može natjecati s ponajboljim zborovima u biskupiji, pratio je sv. Misu iz same kapelice u dvorištu. Dvojica pjevača iz Zbora otpjevala su napjevom s otoka Hvara: Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj… A narod je jednodušno odgovarao: Gospodine, pomiluj nas!
Iznosimo neke misli iz biskupove homilije.
Uloga srca. Kako je građeno ljudsko srce? Srce je tjlesni organ kao neki stan razdijeljen u četiri dijela: dva sobička na katu, dva u prizemlju. Između lijevih i desnih soba, vodoravno, nema prolaza ni komunikacije, ali između gornjih i donjih soba, uspravno, ima prolaz, koji se s pomoću zalistaka otvara samo u jednom smjeru, puštajući krv iz gornje sobe u donju. U desnu gornju sobu iz vena dolazi nečista krv s ugljičnim dioksidom iz raznih organa, a u lijevu gornju sobu dolazi čista krv s kisikom iz pluća. Gornje sobe potiskuju krv u donje, tako da iz lijeve donje elastičnom aortom, kucavicom, čista krv s hranjivim sastojcima i kisikom ide u tijelo, a iz desne donje sobe nečista krv teče u pluća, gdje ostavi ugljični dioksid, a uzme kisik. Srce iz lijeve donje sobe izbaci u aortu: oko 184 milijuna litara krvi u 70 godina života, i to brzinom od 420 km na sat. Pozdravite vi te koji kažu da je to slučajno! To kažu samo oni koji misle i žele ne doći na Sud Božji. Ali doći ćemo svi, bez iznimke.
Srce puno zloće. Za Isusa Sveto Pismo veli: „No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,24-25). Jednom nam je drugom zgodom rekao što se sve nalazi u čovjeku: „iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje“ (Mk 7,21-22). Eto koliko zala propušta to naše srce iz gornjih soba u donje, i kroz cijelo tijelo i dušu, a nijedno ne vodi u kraljevstvo Božje. Isus je došao da uništi to zlo, da pomogne čovjeku u iskorjenjivanju svakoga zla iz ljudskoga srca i života, da mu otvori put spasenja. Ovisi o čovjeku hoće li prihvatiti Božju ponudu i terapiju. I jedno od ovih nabrojenih unutarnjih zala proizvodi duhovni infarkt u srcu. U Božjim očima, a to je pravi kriterij, nije samo vanjska loša radnja koja rađa zle posljedice među ljudima, nego je zla već sama kriva želja u srcu, jer su njezine posljedice zla radnja. Zaustavimo se samo kod “prijevare”, koju Isus spominje. Nekoga prevariti, pokazati mu kriv put u životu.
Trojanski rat. Stari Grci imaju u svojoj povijesti odnosno Homerovoj klasičnoj poeziji Ilijadi i Odiseji, bolje reći mitologiji, prikaz o Trojanskom ratu, koji se, navodno dogodio tisuću godina prije Kristove ere. Troja se nalazila na obalnom području današnje Turske prema Egejskom moru. Trojanski kralj Prijam imao je sina Parisa koji se zaljubio u grčku Helenu, ženu špartanskoga kralja Menelaja. I oteo je. Menelaj je zamolio svoga brata Agamemnona da mu oslobodi ženu iz ropstva. Tako je počeo rat zbog te žene, ljepotice, a trajao je punih deset godina. Ilijada opisuje 51 posljednji dan toga rata. Kada su Grci, koji su u Trojanskom kraljevstvu opustošili sve osim grada Troje, vidjeli da ne mogu osvojiti Troje oružjem i ljudstvom, prešli su na prijevaru. Sagradila su drvena konja, velikih razmjera, i ostavili ga na obali nadomak Troje i postavili jednoga vojnika koji je radoznalim Trojancima tumačio da je taj konj namijenjen kao žrtva bogovima ili kao dar Trojancima. Iako je trojanska proročica Kasandra govorila: “Ja se bojim Grka i kad dare nose” (Timeo Danaos et dona ferentes”), Trojanci je nisu poslušali, nego su uvukli toga golemoga drevnjaka u grad Troju, čak su morali razvaljivali ulazna gradska vrata da uđe taj nesretni konj, koji je nazvan „trojanskim“, iako su ga Grci izradili. I kada je počeo trojanski trijumf, “trojanac”, i sve se opilo i povaljalo po gradskim ulicama od veselja i grčke „kapitulacije“, iznenada iz onoga drvenoga konja izleti tridesetak grčkih junaka s Odisejem na čelu, pobiju stražare, puste druge grčke vojnike koji su se bili posakrivali iza brda, i pretvore Troju u prah i pepeo. Eto sve na prijevaru.
Ljudsko srce sa svojim zlima koja nosi u sebi može biti kao prevarantski trojanski konj iz kojega može izletjeti mnoštvo đavola, ako ne ćemo poslušati Božje riječi koja nas odvraća od takvih izopačenosti… Da muž ne vara ženu, da žena ne vara muža, da roditelji ne varaju djecu, ni djeca roditelje, da ne varamo jedni druge, ni općine, ni države, ni Crkvu.
Poticajno poštovanje. Gospodin zna da je čovjek više od tijela. Čovjek je veličanstven neispunjen nacrt, koji je Bog u vječnosti zamislio, ali ga ne želi ostvariti bez čovjekove slobodne suradnje u vremenu. Zato Isus u svojim susretima i razgovorima s pojedincima ili skupinama uvijek polazi od osnovnoga stajališta poštovanja kao stila života, i čovjeka navodi da ispuni Božju volju, ostvari Očevu ljubav. On poštuje i potiče ljudsku odgovornu slobodu da bira put, istinu i život, a ne bespuće, laž i smrt. Razumije se da je to poštovanje puno nadahnuća, ohrabrenja, štoviše zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, a nije neko ravnodušje, nezainteresiranost, nebriga prema čovjeku kao što je toliko puta naš odnos prema susjedu koji živi u istom selu, u istom kraju ili neboderu. Isus ide na poštenu riječ, a mi ljudi idemo na prijevare, s "trojanskim konjima"!
Pa i kada posrnemo, padnemo, ukaljamo se, opet imamo Isusa zagovornika koji nas je moćan podignuti i učiniti čistima.
Isus je rekao: "Blago čistima, srcem, oni će Boga gledati!" (Mt 5,8). Nije samo ljudsko oko zamućeno, onečišćeno, nego to može biti i srce. Pred Bogom je srce važnije. Nečisto srce ne može Boga gledati, jer je puno prljavštine. A čisto srce može Boga gledati! Svi smo na to pozvani!
