U nedjelju, 17. rujna 2017., sv. Misom zahvalnicom u 11.00 sati Stolac je obilježio Zlatni jubilej, 50-tu obljetnicu djelovanja časnih sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u župi. Sestre Milosrdnice došle su u Stolac, 2. travnja 1967., iz Splitske provincije u novu kuću koju je blagoslovio biskup Petar Čule.
Za ovu jubilarnu prigodu župnik don Rajko Marković, u dogovoru sa sestrama, pozvao je biskupa Ratka Perića, koji je predvodio koncelebrirano Misno slavlje sa sedam svećenika. Nakon sv. Mise priključili su se jubileju i drugi misnici koji zbog nedjeljnih obveza u svojim župama nisu mogli prije stići. Pod sv. Misom pjevale su časne sestre i Župni zbor „Mladi“.
Nakon završna blagoslova održana je u crkvi akademija, u riječi i pjesmi, koju su priredile sestre i stolački pjevački zborovi. Potom pučko slavlje pred crkvom.
* * * * *
Za vrijeme sv. Mise u povodu proslave Zlatnoga jubileja djelovanja sestara u župi, biskup je Ratko izgovorio ovu homiliju na temu nedjeljnoga čitanja Rim 14,7-9.
Časne sestre milosrdnice, bogoljubni narode!
Danas smo u drugom misnom čitanju čuli ozbiljno upozorenje apostola Pavla Rimljanima i svima nama; zapravo 4 rečenice - 4 poruke, primjerene i ovomu Zahvalničkom jubileju za djelatnu nazočnost u Stocu sestara milosrdnica, i pokojnih i živih. Dok smo bili mali, nerijetko smo čuli upite starijih: Čiji si ti, mali? ili mala? Odgovarali smo: Božji. Pavao apostol još konkretnije: Mi smo Kristovi!
Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire;
ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo Gospodinu umiremo.
Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo.
Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14,7-9). A sve rečeno u četiri riječi: Bez Krista – nema ništa!
Sveti je Pavao ovim tvrdnjama iznio bitnu činjenicu i sveobuhvatnu životnu istinu. Nitko od nas, po svojoj naravi, ne može živjeti neovisno o ostalim ljudima i stvarima: štoviše živ čovjek ovisi o mnogima i o mnogo čemu. Od dolaska na ovaj svijet do odlaska u bolji život, on je u zajednici s drugima i u vjeri s Bogom. To je tako u obitelji, u redovničkoj zajednici, u cijelome društvu. Tako je s obzirom na prošlo, sadašnje i buduće stanje.
1. Nemoguće se odvojiti od svoje prošlosti. Nijedno stvorenje nije samo od sebe nastalo, nego je stvoreno ili rođeno. Čovjek je složena čestica u nizu onih koji ga u život dozivaju, u obitelji na noge uspravljaju i s kojima druguje na zemlji. On je Božjom voljom i mudrošću naravni zbroj čudesnih svojstava ili gena svojih predaka, sastavljen u neponovljivu i nerazrješivu pojavu, samo Bogu znanu. Da zahvalno spomenem samo svojih 5 prethodnih naraštaja od 225 godina – koliko ima u meni naravnih osobina prašukundjeda Joze i prašukunbabe Rose iz Trijebnja koji se spominju 1792. godine? Ili njihova sina Stjepana i druge mu supruge Zovkuše iz mostarske Jasenice? Zatim od sina im Nikole i žene mu Zorice Matićuše iz Bjelojevića? Pa od njihova sina Joze i njegove Mare Previške iz rotimskoga Dretelja? Ili od Grge i njegove Anice Ragužuše, mojih roditelja ispod Kotašnice? To se može doznati samo u nebu od Boga, milosrdnoga spasitelja. Bez obzira na slavnu ili sramotnu povijest svojih predaka, čovjek se ne može otkinuti od svoje prošlosti koja ga čudno prožima, uz osobni dar duše od Boga svakomu ljudskom stvoru. Ne samo da su nas nevidljivi, daleki i nepoznati pra-pradjedovi i pra-prabake sve do roditelja prijenosno i unakrižno uobličili, nego ti prethodnici i prethodnice u nama na neki način, barem djelomično, žive i djeluju i danas. I u to se nitko od nas ništa ne pita, na to ništa ne utječe, niti može svoje pretke proglasiti zaslužnima ili krivima.
Na sličan način mogli bismo još manje pratiti duhovni slijed: tko ti je podijelio sv. krst, sv. krizmu, a tko tvomu krstitelju ili krizmatelju, sve u nedogled do 1. stoljeća? Tko ti je navijestio Kristovo Evanđelje, a tko tvojoj vjeroučiteljici, i tako unatrag do apostolskih vremena? Koga si susrela na putu života kada si se opredijelila za duhovno zvanje? A tko je tvomu prethodniku ili prethodnici otkrio kršćanski ili redovnički život? Kakvi su tek tu duhovno-predajni zapletaji u ljudskoj duši, i u životnom razvoju ili zastoju! Isti sv. Pavao kaže da je on pozvan od materina krila, a sam ga je Isus pred Damaskom javno pozvao s njegova bespuća na pravi put. Tako je i svakoga od nas pozvanih Bog osobno, zajedno s darom života, obdario i klicom duhovnoga zvanja, koje tijekom vremena zrije ili gnjije i koje mi dobrovoljno prihvaćamo ili zlovoljno odbijamo, ali svaki put na svoju odgovornost.
M u sebi imamo iskre svojih predaka, a kudikamo više nosimo sliku i vatru Kristovu!
2. Nemoguće se odvojiti od svoje sadašnjosti. Živimo, mičemo se i jesmo u takvoj sredini i kulturi gdje ljudske veze postaju sve bliže i sve brže. Sjeti se samo interneta, e-maila, tv-slike, tzv. prijelomnih vijesti! U čovjeku postoji neka sposobnost da svojim djelovanjem i poučavanjem druge čini sretnima ili nesretnima; odnosno neka moć da ih čini zlobnima ili dobrima. Iz svakoga od nas izlazi neko zračenje koje druge okreće na sigurnu ili na sklisku stazu. Vidiš li ti te odgovornosti zbog uzorna držanja ili sablažnjiva primjera danas?!
Kada si se javila župniku, možda te pitao kao djevojčicu: Hoćeš li, mala, u dominikanke ili u franjevke; u karmelićanke, klanjateljice ili milosrdnice, u služavke, službenice, služiteljice ili Kćeri Božje ljubavi? Možda si mu samo iskolačenih očiju odgovorila: „Velečasni, što je vama? Ne razumijem što pitate. Ja želim u časne sestre!“
Radi čega si se ti, sestro, opredijelila za redovnički život? Da uđeš u povijest poput Rebeke, Rahele, Tamare, Judite, Estere, Debore? Da budeš Terezija Mala? Terezija Velika? Majka Terezija? Terezija Benedikta mučenica?
Ako ne znaš, sveti je Pavao odgovorio i za tebe: „Ako živimo, Gospodinu živimo; ako umiremo, Gospodinu umiremo“. A živimo od dana do dana, od posla do posla, u čemu si već zadužena: za spremanje u dvorištu, za kuhanje u dvoru, za katehiziranje u dvorani; za čišćenje u kući, za pjevanje i sviranje u crkvi; za molitvu, razmatranje, klanjanje pred oltarom; za obilaženje bolesnika, za posjećivanje osamljenih, za pomaganje nemoćnih. Kolik ti je opseg kretanja? Sv. Leopold Bogdan Mandić - koji će se danas zaustaviti i u Neumu! - živio je u ispovjedaonici metar sa metar. I u toj kućici spašavao je za vječnost i sebe i mnoge duše u 52 godine svoga svećeničkog ispovijedanja (1890.-1942.). Bog ga je proslavio ne samo na nebu nego i pred ljudima na zemlji, u Crkvi svojoj. Vidiš li da je istinita: „Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima!“ To znači da na ovome svijetu ne možemo živjeti a da ne živimo pod utjecajem Krista Gospodina. Njegov je život, u smrti i uskrsnuću, obilježio svačiji ljudski život, ne samo primjerom progona i križa, nego i milošću spasenja. Možeš ti reći: ali ja ne doživljavam Krista ni njegovu vlast ni vlasništvo. A ja tebi kažem da je to toliko sigurno da je Isusova nazočnost među ljudima takva, koliko god bila nevidljiva, kao što je nazočan zrak koji ne vidimo, a udišemo; od njega živimo, a nismo ga ni svjesni. Zamisli kako je u mračnoj i zagušljivoj prostoriji, e to je ovaj propadljivi i grješni svijet. A sjeti se kako ti je u prozračenoj, svijetloj i ugodnoj sobi; pa i kažemo li: ko u raju!
3. Nemoguće se odvojiti od svoje budućnosti. Kao što nas drugi obdaruju životom, tako i mi taj dar izručujemo drugima. Roditelji svojoj djeci prenose i fizički dah i Božji duh u njima, svjesni u vjeri da Bog u trenutku začetka izravno stvara ljudsku dušu. Čovjek nije za sebe otok, nego je protok života za druge, kolutić u lancu postojanja. Grijeh bi bio puno bezbolnija pojava kada bi se ticao samo jednoga čovjeka. Ali strahota je grijeha upravo u tome što on pogađa sve čovječanstvo koje putuje vlakom od prvoga do posljednjega Adama. I čovjek se ne može iskopčati iz toga povijesnoga i budućega životnoga zahuktala vlaka, koji je pokrenut na početku stvaranja i zaustavit će se kada nastane novo nebo i nova zemlja.
Ali isto tako - i Bogu hvala da je tako! - čovjek se još manje može odvojiti od Isusa Krista. U ovom je životu uskrsli Gospodin zauvijek živa djelatna Božanska osoba. Sav se život odvija pred očima Njegovim. Kao što čovjeka prati vlastita sjena, tako ga prati i Kristova svjetlost. U sadašnjem luku živimo u nevidljivoj nazočnosti Krista Isusa, Presvete Euharistije, a u budućem ćemo ga stanju gledati licem u lice. Smrt nije raspuklina duše od tijela, koja završava u ljudskom zaboravu, nego je prolaz kroz svečana vrata koja vode Kristu, koji će uskrisiti i ova naša smrtna tijela. Sv. Pavao doista nije za sebe ni živio ni za sebe umro, nego i jedno i drugo za Crkvu i za Gospodina, koji će i nas pozvati na sud da primimo što smo zaslužili kroz ovo tijelo. Da barem dođemo raskajani, skrušeni i ponizni
Mi sa svim priznanjem i poštovanjem ovom sv. Misom zahvalnicom preporučujemo Ocu nebeskomu sve preminule sestre sv. Vinka koje su djelovale za svoga mandata u ovih 50 ljeta u Stocu, kao i one žive koje djeluju ovdje i na raznim mjestima svojih provincija. Množile se u svojim duhovnim kćerima i u Stocu i u cijeloj Hercegovini! Bila vam čestita ova zlatna obljetnica! „Živimo li, dakle, ili umiremo - Gospodinovi smo“ (Rim 14,8).
