Ima jedna pripovijest u Starome Zavjetu koja je provučena kroz četiri poglavlja u 80-ak redaka knjige Postanka (6,1 - 9,17). A u Novom Zavjetu sažeta je u jedan redak odnosno u dvije proširene rečenice u Poslanici Hebrejima:
Prva rečenica: „Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svog doma“ (Heb 11,7a).
Sveti tekst Staroga Saveza kaže da je pokvarenost čovjekova bila tako velika, duboka i široka da je i „svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“. Zemlja se nepravde nagrcala i svako se ljudsko biće izopačilo eto tako, umjesto da hoda na nogama, okrenulo se naglavačke, osim Noe koji je s Bogom u korak „hodio“ (Post 6,9), tj. po njegovim zapovijedima živio i po njegovu zakonu djelovao. Ne mogavši više gledati takve opačine i zloće, Bog odluči sve ljude povodnjom „izbrisati s lica zemlje“ (6,7). O toj neviđenoj katastrofi obavijesti Bog „pravedna i neporočna“ Nou, koji je živio na tim mezopotamijskim prostorima i koji je jedini našao milost u očima Božjim. Uputi ga Svevišnji kako će sagraditi lađu ili korablju i od svake vrste životinja uzeti po dvoje, a od ljudi nikoga, osim vlastite obitelji, njega i žene mu, te trojicu sinova Šema, Hama i Jafeta, i njihove supruge. U svemu osmero čeljadi. Njih će spasiti, a sve drugo u povodnju potopiti. Noa povjerova Bogu, „upućen u ono što još ne bijaše vidljivo“. Vjernik i jest onaj koji u nevidljivo vjeruje. Stade Noa odlagati svoje svakodnevne poslove u stranu, a predano se dade na gradnju lađe trista lakata u duljinu (oko 150 m!), pedeset lakata u širinu, trideset u visinu. Svatko se živ čudio i smijao tomu brodograditelju Noi zašto gradi takav titanik 300 km daleko od mora. On je svima davao do znanja da je Bogu dojadila ljudska zloća, i da je Gospodin naumio poplavama uništiti pokvareno čovječanstvo. Ta se pokvarenost u ovom odlomku tri puta spominje. Ali nitko tomu nije posvećivao nimalo ni vjere ni pozornosti. Uzimaju Noine teze kao šale.
Druga rečenica: Time [Noa] osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti“ (Heb 11,7b). Noa je dakle povjerovao i postupio kako mu je Bog naredio. Ne možemo ne zamisliti ovo: Dok je Noa lađu godinama gradio, svi bi ga ljudi, koji su pokraj njega prolazili, uvelike zadirkivali i izrugivali. I ona djeca što su čuvala koze. Nije bilo karikature i neslana vica koji nisu izrečeni na njegov račun. Noa bi humoristima odgovarao: Vidjet ćemo je li taj vaš smijeh opravdan.
A kada su sva Noina čeljad ušla u lađu ili korablju i Bog zatvorio vrata za njima - upravo tako piše (Post 7,16) – zapljušte vode potopne: navale izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske, prolome se crni oblaci te udari dažd četrdeset dana i četrdeset noći. I tako vode ostanu 150 dana. Noa se dakle sa svojima spasi, a sve što drugo u svojim nosnicama imaše dah života – izvan korablje izgibe! Kako ne će izginuti kad su vode ostale tako 150 dana! Kada su se svi drugi oglušili na Božji glas, Noa se čvrsto i vjerno držao Božje riječi i postade „baštinikom vjerničke pravednosti“. Ne vjeruješ u ovo? A vjeruješ li da je u
u Kini 1887. godine oko 900.000 ljudi izgubilo živote u poplavama rijeke Huang Ho?
Da je u toj istoj Kini, samo malo na sjeveru, 1938., oko milijun ljudi poginulo u poplavama?
Da je u Bangladešu 1970. godine oko 500.000 osoba izgubilo živote u strahovitim povodnjima?
Da je u Južnoj Aziji 2007. – eto prije pet godina - oko 16 milijuna ljudi pogođeno poplavama: i to u Indiji 11 milijuna, u Bangladešu 4 i pol milijuna, u Nepalu 250.000. Tko će izbrojiti koliko ih je poginulo?
Što nam kaže ova biblijska priča o potopu? Eto to da je naš autentičan kršćanski život najžešća kritika, pa i osuda, onih koji žive kao da Boga nema. Svakomu dakle od nas dolazi poruka: možemo je prihvatiti ili je ismijavati; mogu nas proglašavati ludima, ali mi možemo pavlovski odgovarati: jesmo „ludi poradi Krista“ (1 Kor 4,10) i njegova Evanđelja koje je snaga spasenja svakomu koji vjeruju.
Nasuprot današnjoj repaganizaciji svijeta Crkva otvara vrata vjere, novu evangelizaciju svijeta, reevangelizaciju. Potiče onu vjerničku većinu da ne prelazi šutke preko ovakve zaraze zla, nego da bude aktivno svjesna Kristovih riječi: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima“ (Mt 10,32-33). Nekada je i šutnja grijeh!
Stoga, uz Evanđelje i ostale biblijske knjige, uzmimo u ruke Koncilske dokumente i veliki Katekizam! I hranimo iz njih u sebi vjeru i poučavajmo iz njih druge u vjeri. To je danas nama Božja poruka i smisao Godine vjere da ne doživimo „brodolom vjere“ (1 Tim 1,19) ili, poput Noinih suvremenika, opći potop svoga ljudskog stvaralaštva, svoje kulture i smisla života rugajući se spasonosnoj korablji vjere!
--------------------
HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 3. siječnja 2013.
