Propovijed biskupa Ratka na svečanoj Uskrsnoj misi u mostarskoj katedrali, 27. ožujka 2016. godine
Hajdemo na današnje Evanđelje Iv 20,1-8 - redak po redak: Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. - Ivan izdvaja Magdalenu između galilejskih žena i prati je u „rano jutro, još za mraka“. Ona se pojavljuje na Isusovu grobu prije nego su anđeli čuvari stigli na grob da zamijene Pilatove čuvare koji su utekli s Isusova groba. Odakle joj tolika hrabrost ići kroz Jeruzalem sama, a tek zora zarudjela? Može li je netko buleknuti kamenom u leđa da padne i da se više ne digne? Kako misli da će s groba odvaliti kamen što su ga četvorica preksinoć navalila na grobnu Arimatejčevu pećinu? Kako se ne boji rimskih stražara da će je napastovati? Eto ona ide zamotana i uplakana prateći kucaje svoga srca, potaknuta ljubavlju i zahvalnošću što je njoj Isus učinio oslobodivši je od sedmerostruke spone sotonske (Lk 8,2). Čim je primijetila da je „kamen s groba dignut“, nije ni ulazila u grobnu špilju, niti primijetila da nema stražara koji su već bili pobjegli u grad, samo joj poput munje glavom sinu misao da se mora javiti Petru, koji je još od četvrtka u muci zbog svoga grijeha odreknuća, i reći mu kako je kamen otkotrljan i kako je Isus vjerojatno ukraden.
Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše." - Sva više izbezumljena nego urazumljena, vrcne se u grad, pokuca na vrata dvorane Posljednje večere, gdje su se apostoli sakrili i zbili. Viče i budi ih. Kako je zaključila da je Gospodin uzet, otet, ukraden, odnesen? Prazan grob? A sada joj pade na pamet da nije ni stražare vidjela. Jesu li ga stražari odnijeli i na drugo ga mjesto pokopali? Zašto? Pitanje za pitanjem, ne zna odgovora.
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. - Vide učenici zadihanu i usplahirenu ženu. Što je, Bog s tobom?! Ne znaju je li java ili sanja ili samo ženska utvara i mašta. Ipak odlučiše poći, Petar i Ivan. I oni su uza stranu kuda je Isus prekjučer nosio teški križ više trčali nego pješačili razmišljajući o Magdaleninoj rečenici: „Uzeše Gospodina i ne znamo gdje ga staviše“. Tko ga je uzeo, i kako? Kuda ga je odnio, i zašto? Kada se sve dogodilo, i tko je sve to izveo? Sve im pada na pamet samo ne to da je sam uskrsnuo, kako im je tri puta navijestio, a oni sva tri puta posve smetnuli s pameti. I samo što ne dođoše na grob: mlađi Ivan brži od starijega Petra.
Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Petar se zapuhao, nije siguran ni hoće li živ dospjeti do groba. Drugi je učenik, Ivan, jači, pretrči Petra, i prvi stigne na grob. Ni jedan ni drugi ne znaju što bi mislili o svemu događaju. Petar je ozbiljno zamišljen, uspomenom gorkom taknut: 'sam se svoje sjeti boli'! Ivan pun radoznalosti poviri i primijeti neobičan red, ali ostade pred grobom iz poštovanja prema Petru.
Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. - Ivan se dovoljno sagnuo i vidio kako stoje povoji u koje je mrtvi Isus bio zamotan. Možda ih je i on, Ivan, zajedno s Nikodemom i Arimatejcem, u petak zavijao.
Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Kako zora sviće, tako i njima sviće u glavi: postupno razotkrivaju zagonetnu činjenicu. Petar ugleda povoje gdje složeni leže, nisu porazbacani. Ako je otet i ukraden, nije vjetar mogao povoje ovako ispeglano saviti na jedno mjesto. Da ih nije Magdalena složila? Petru sve nešto šapće da nije moglo biti krađe, ali ne dokučuje odakle toliki red u grobu. Nije ništa zaključio, niti čak pomislio da je Gospodin uskrsnuo, a još manje u to povjerovao, eto koliko mu je pamet obavijena maglom.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova. Ivan propusti kroz glavu sve logičke veze i dođe do jasna zaključka. I sam bijaše očevidac u petak na pokopu, nemoguće je da se sve odvilo ovako anđeoski uredno i neprotumačivo bez višnjega čuda. I provjerova!
Prvi svjedok vjere u uskrsnuće. I pravo je tako. Jer
Ivan bijaše s prvopozvanim Andrijom kada je pošao za Isusom u Betsaidi, a bijaše „otprilike deseta ura“ (Iv 1,37).
Ivan bijaše svjedok Isusova Preobraženja na Taboru (Mt 17,1).
Ivan bijaše svjedok čudesna uskrišenja Jairove 12-godišnje kćeri (Lk 8,51).
Ivan bijaše svjedok na Posljednjoj večeri „za stolom Isusu uz grudi“(Iv 13,23).
Ivan bijaše prvi svjedok u Getsemanskom vrtu kamo Isus povede „Petra i oba sina Zebedejeva“ (Mt 26,37) da mu vide agoniju u krvavu znoju.
Ivan bijaše svjedok u Kajfinu dvoru, gdje Petar na dvorištu zanijeka Isusa, a „drugi učenik“ (Iv 18,15) svjedočki proprati cio proces iz minute u minutu.
Ivan bijaše svjedok na Kalvariji, gdje Isus povjeri svoju rođenu majku učeniku i apostolu kojega je ljubio (Iv 19,26-27), pa je red da Ivan bude prvi svjedok i u vjeri u Isusovo uskrsnuće (Iv 20,8). Velika i zlatna medalja!
Pa ako ne vjeruješ ženskoj mašti Magdaleninoj, povjeruj barem nepobitnim zaključcima Ivana prvoga svjedoka! Jer znamo: njegovo je „svjedočanstvo istinito“ (3 Iv 12).
Istina je da se pred ovakvim praznim a urednim grobom budi vjera u nešto čudesno: pa ili je uskrišen ili je ukraden! Ali nije naša vjera u prazan grob, nego u Isusa uskrsloga, koji se počeo ukazivati: Jednoj (Mk 16,9), Jednomu (Lk 24,34), Dvojici (Lk 24,16), Trima (Mk 16,1), Sedmorici (Iv 21,2), Jedanaestorici (Dj 1,3), skupini od Pet stotina (1 Kor 15,6). Pa nemaju valjda svi fatamorgane i halucinacije - utvare i varke! Ako misliš da imaju svi, nema onaj sumnjivac Toma, koji je kao i ti, i traži da prst zamoči u Isusove rane, a Isus ga poziva da stavi cijelu ruku u njegova rebra i da ne bude „nevjeran nego vjeran“! (Iv 20,28).
Ne uvjerava me prazan grob, nego uskrsli Gospodin koji je s Dvanaestoricom pokrenuo preobražaj Jeruzalema, i Rima, i cijeloga Rimskoga imperija, i cijeloga svijeta.
Ljudske se bučne a kratkonožne laži u sramu pokapaju, a Isusova se uskrsna Istina u slavi ukazuje i širi već dvije tisuće godina!
Ljudske se nepravde ponižene stide, a Isusova se uskrsna Pravda pobjedonosno pokazuje.
Ljudska se smrtna tijela spuštaju u grobne pećine, a Isusov se uskrsni Život uzdiže iz groba i preobražava u vječnost.
A mi čvrsto vjerujemo da će Gospodin naš uskrsli Isus „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,21).
Marta! Marta! Vjeruješ li ovo?!
