Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Ratko Perić, Mostar

1. - Pojmovlje

Najprije bismo protumačili neke pojmove s kojima se češće susrećemo u ovom izlaganju. I ujedno napomenuli da je nauk Drugoga vatikanskoga koncila u vezi s kršćanskim mučeništvom u ekumenskom smislu načelno izražen u tekstu Dekreta o ekumenizmu, 1964. godine: „Pravedno je i spasonosno priznavati Kristova bogatstva i krjeposna djela u životu drugih koji za Krista svjedoče katkad sve do prolijevanja krvi: Bog je naime u svojim djelima uvijek čudesan i vrijedan divljenja“.[1] Taj koncilski tekst nekatolicima priznaje Kristova bogatstva milosti i krjeposna djela kojima vjernici kršćani svjedoče za Krista, katkada i do polaganja života. Ne rabi se za nekatolička svjedočenja posvećeni izričaj martyrium – mučeništvo, iako se zapravo na to misli, nego se govori o svjedočenju usque ad „effusionem sanguinis“ - sve do prolijevanja krvi.[2] Mi ćemo se ovdje iz praktičnih razloga služiti tim opće prihvaćenim kršćanskim pojmom mučeništva kako ga rabe ne samo pravoslavni nego i neki drugi kršćani u skladu s kršćanskom tradicijom te pokušati usporediti praksu proučavanja kauza i same svečane kanonizacije u katolika i pravoslavnih, pa i u drugih kršćana.

Martys ili martyr, gen. martyros – svjedok. Svjedok je osoba koja poznaje činjenice jer ih je vidjela, ili čula, osobno doživjela. Ne samo zna, nego zna dati razuman i uvjerljiv iskaz, koji postaje dokaz, i to ako treba posvjedočiti ne samo zakletvom na križ, nego i glavom na panj!

U pravoslavlju se, slično kao i u katolicizmu, razlikuju tri poimanja toga svjedoka - martyra: u prvotnom značenju, u starome svijetu, grčko-rimsko-židovskom, pa i poganskom, martys je osoba koja daje neko povijesno, pravno ili vjersko svjedočanstvo. Tako se „svjedocima“ - hoi martyres - nazivaju u Djelima apostolskim čak oni Židovi koji „odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao“ (Dj 7,5), da im ne smetaju pri kamenovanju Kristova svjedoka Stjepana sve do njegove mučeničke smrti. Svjedoci, očevidci, sudionici događaja.

Zatim svjedoci ili martyres u Svetom Pismu Novoga Zavjeta imaju posebnu ulogu u svjedočenju djela Isusa Krista, njegova života, nauka i uskrsnuća (Dj 1,8). Između tih svjedoka, prema Petrovu kriteriju, birao se dvanaesti apostol umjesto otpaloga Jude (Dj 1,22), čak prije silaska Duha Svetoga.

Konačno najveći stupanj svjedočanstva očituje se u prolijevanju krvi za istinitost Kristova nauka. Tako Pavao prikazuje prvoga đakona Stjepana i naziva ga svjedokom - mučenikom: „I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka – tou martyros – tvoga, i ja sam ondje stajao složan te čuvao haljine onih koji ga ubijahu“ (Dj 22,20). Ovo će značenje svjedočenja do krvi ili martyriuma prevladati nad drugim značenjima i ostati u Crkvi kao tehnički crkveni pojam i poseban povlašten liturgijski spomen (Dj 7,55-60).[3]

Martyrion - svjedočanstvo, mučeništvo. Apostol Pavao piše Korinćanima: „Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama“ (1 Kor 1,6). Ponavlja im i drugom zgodom govoreći o „svjedočanstvu“ - martyrion – svoje apostolske savjesti s obzirom na njih. Razumije se da takvo svjedočanstvo ne isključuje nego uključuje i samu svjedočku krv. „U pitanju je svjedočenje do krvi, životom“.[4]

Ali tijekom vremena martyrion je označavao i zdanje povezano s nekim kršćanskim mučenikom: u prvom redu vezano uz Kristovu muku i uskrsnuće. Zatim nadgrobni spomenici, kao što je „edikula sv. Petra“. A nakon što je kršćanstvo izišlo iz katakomba na svjetlo slobode, počeli su se graditi veličanstveni martyrioni – crkve i bazilike - na mjestima svjedoka poginulih za vjeru u Krista, Mučenika.[5]

Srpski teolog i vladika Atanasije Jevtić posvetio je cijelu studiju kršćanskom mučeništvu u smislu prolijevanja krvi i mučeništvu u savjesti, u volji, tj. u izabranu monaštvu, prikazujući brojne crkvene oce koji su o tome raspravljali. Navodi sv. Ivana Damaščanina koji je govorio da je lakše podnijeti mučeništvo u krvi negoli monaško mučeništvo „u savjesti“, jer je ovo drugo „i dulje i napornije“.[6]

Kanonizacija je u današnjoj katoličkoj praksi svečano proglašenje blaženika svecem. A u pravoslavlju jest svečano proglašenje nekoga Božjeg ugodnika svetim, ili svetim „ispovjednikom“, ili svetim mučenikom ili svetim prepodobnim. Kanonizacija je tijekom vremena doživjela razne razvoje i pomake. Najprije su se kanonizirali mučenici, zatim nakon stjecanja slobode u 4. stoljeću i „ispovjedaoci“, a tijekom vremena i druge osobe Bogu ugodna života. U Katoličkoj Crkvi od 13. stoljeća Papa za sebe rezervira čin kanonizacije, a od pape Urbana VIII. koji je izdao više dekreta, skupljenih zajedno 1642. godine, uveden je čin beatifikacije i kanonizacije kao završan čin procesa.

Pravoslavnim pojmom ispovjednika - hrv. ispovjedalac, lat. confessor, grč. homologétes - naziva se onaj kršćanski svjedok koji je podnio teške muke za Ime Isusovo, ali nije izdahnuo pod tom patnjom, nego nekom drugom zgodom.

U domaćem pravoslavlju izraz prepodobni pridaje se članu monaške zajednice koji je živio svetim i Bogu ugodnim životom.

2 - Isus Krist – Prvomučenik

U najuzvišenijem smislu riječi Isus je Krist „mučenik Božji“, „uzor svih mučenika“, jer je u žrtvi koju je on dragovoljno podnio, dao najviše svjedočanstvo poslanju koje mu je Otac povjerio. Drugim riječima, Isusove se muke pokazuju kao bitan čimbenik njegova poslanja, „kao smisao onoga što Krist ponavlja u više navrata: Božji naum spasenja prolazi kroz patnju i smrt njegova svjedoka“ (Mt 16,21; Lk 17,25). Zakon je mučeništva: „bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ (Heb 9,22).[7]

Temelj, dakle, svakomu priznatom i proglašenom mučeništvu u Crkvi Kristovoj zbog Evanđelja nalazi se u samom Kristu Isusu. On je Glava Crkve svoje, „Prvorođenac među mnogom braćom svojom“ (Rim 8,29). On je ljude poučavao i otkrivao im otajstva i istinu Božju i slavu Božju. On je postao Glava Crkve osobito time što je život svoj položio u temelje Crkve svoje, što je krv svoju dragovoljno dao za život i spasenja svijeta, što je bio raspet na križu ljudskih nepravdi i grijeha radi besmrtna spasenja svih onih koji mu hoće vjerovati za život vječni.[8]

Gospodin je to dragovoljno učinio, vlastan nad svojim životom, a ne slučajno, kao neki rezultat rimsko-židovskih političkih spletaka, savršeno poslušan glasu Očevu: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga" (Iv 10,17-18).

Sve je sažeto u činjenici kenosis-a, samoispražnjenja Druge Božanske Osobe, u pashalnom misteriju Kristovu: „On, trajni lik Božji... sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge… ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom…Isus Krist jest Gospodin! - na slavu Boga Oca“ (Fil 2,6-11).

Krist je Gospodin Prvorođenac koji je pod Poncijem Pilatom posvjedočio (martyrésantos) lijepo svjedočanstvo, ispovijest (kalèn homologìan) (1 Tim 6,13).[9]

3 - Kristovi učenici – mučenici

Sljedbenici Kristovi idu stopama njegovim i zato su i oni svjedoci, martyres, ili kako detaljno nabraja Poslanica Hebrejima „koji su vjerom osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost… pogasili žestinu ognja… oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca… stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi opet iskusiše izrugivanje i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, posmicani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan - vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim“. Svi ovi primiše svjedočanstvo od Boga i ujedno postadoše svjedoci Božji - martyréthentes (Heb 11,33-39).[10]

Tih je Kristovih učenika - mučenika svjedoka, poput velika oblaka, bilo sve do danas u raznim vremenima i prostorima. Ali da se dokaže da je neko mučenje doista pravo kršćansko mučeništvo, uvijek su postojali određeni kriteriji, ispitivanja i svečana proglašenja ili kanonizacije.

4. Kanonizacija u Pravoslavnoj Crkvi

Prva očitovanja štovanja nekoga preminuloga na glasu svetosti mogu se uzeti: pohod grobu pokojnika iz religioznih motiva, pokapanje u crkvi, paljenje svijeća do nogu pokojnika, obilježavanje obljetnice smrti molitvama, upisivanje imena u posebnu knjigu, diptih, prijenos posmrtnih ostataka u neku kapelicu. Određivanja datuma spomena, što je značilo kanonizaciju. Uloga čudesa bila je u procesu kanonizacije važna, ali nije bila bitna.

S katoličkoga gledišta osobito je zanimljiv postupak za kanonizaciju u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi u kojoj ne postoji neka jasna razlika između sluge Božjega, blaženika i sveca. Sve do 1721. godine, kada je car Petar Veliki dokinuo Moskovski patrijarhat i uspostavio Sveti Sinod, nisu postojala neka stabilna i određena mjerila kanonizacije, premda se smatra da je do tada bilo oko 150 kanonizacija po raznim eparhijama. Moskovski je patrijarhat ponovo uspostavljen 1917. godine. U tom razdoblju, od 1721. do 1917. kanonizacija je bila pokretana od mjesnih episkopa, ali je ovisila o Svetom Sinodu. Kada bi on donio odluku, to bi bilo ravno kanonizaciji. Ipak konačno je car bio onaj koji je izražavao svoju „radost“ i „duboko poštovanje“, a objavom dekreta obavljena je kanonizacija. S obzirom na mučeništva, Ruska Pravoslavna Crkva u inozemstvu („zagranična“) carsku je obitelj - koju su boljševici pobili 1918. godine - kanonizirala 1981., ne obzirući se na gledište Moskovskoga patrijarhata, a 2000. godine i sam Patrijarhat proglasio svetom cijelu obitelj od sedmero članova. Ruska zagranična Crkva priključila se Moskovskom patrijarhatu 2007. godine. Osobito je čudna kanonizacija onih koji su se istaknuli nesmiljenošću i okrutnošću prema ideji jedinstva Crkava, protiv vjernika latinskoga obreda. Kanonizacija je u početku, nakon odvojenja od Katoličke Crkve, činio sam episkop s pristankom carigradskoga patrijarha. A već od 14. stoljeća i kasnije nisu se više obraćali Carigradu.

S katoličkoga stajališta, ostaje otvoreno pitanje priznanja svetaca proglašenih nakon odvojenja Crkava, 1204. godine. U slučaju sutrašnjega jedinstva, svi bi ti slučajevi trebali doći na ispitivanje.[11]

5. Pitanje kanonizacije u drugim nekatoličkim zajednicama

U protestantskim crkvenim zajednicama raznih denominacija prihvaćaju se sveci i mučenici tisućljetne tradicije, ali ne u smislu da im se vjernici dotičnih zajednica mole i da ih štuju. Iako se prema svecima postupa s poštovanjem, ne postupa sa štovanjem. Svaki je čovjek pozvan da se molitvom Bogu obraća i od grijeha odvraća i spašava. Sveci u tome nemaju nikakve uloge u kršćaninovu životu. Od trenutka odvojenja od Katoličke Crkve - 16. stoljeće nadalje - ne postoji kult svetih, pa prema tomu ni kanonizacija svetaca ili mučenika u strogom smislu riječi. Pogotovo se ne priznaju kanonizacije koje sam Papa proglašava. U moderno doba ni u dokumentu „La cena del Signore“ (Paderborn, 1978.) ni u ekumenskom dokumentu „La Chiesa e la giustificazione“ 1999. ne spominje se ni kanonizacija, ni štovanje svetih. Jedan auktor veli da se u tim dokumentima „unatoč kritici s obzirom na zazivanje svetih, ne niječe potreba da im se oda slava“.[12] U tim dokumentima nema nikakva spomena svetih.

Anglikansko zajedništvo dopušta štovanje Blažene Djevice Marije prema dogmi bogorodištva proglašenoj na Efeškom koncilu 431. godine. Kao i štovanje svetih.[13] Ali nema ni kanonizacije ni kulta svetih i mučenika. Navodimo jedan suvremeni primjer više kao kuriozitet nego kao primjer „kanonizacije“. U anglikanskoj westminsterskoj katedrali 1998. godine postavljeni su kipovi dvanaest „mučenika XX. stoljeća“, među kojima deset kršćana raznih vjeroispovijesti.[14]

Starokatolici ne protive se beatifikaciji, ali nema nijednoga primjera formalne beatifikacije ili kanonizacije.

6. - Usporedba između katolicizma i pravoslavlja u kanonizaciji

Kako se danas proučavaju i proglašavaju mučenici u jednoj i drugoj Crkvi? S obzirom na nauk o mučeništvu promatranu u Kristu, Prvomučeniku ili Pramučeniku, uzoru svakoga mučeništva za Boga, kao i u Kristovim svjedocima, mučenicima, koji su prolili svoju krv u znak pripadnosti i vjernosti Gospodinu, nema bitnih razlika između katolika i pravoslavaca, jer nam je jedan Novi Zavjet, jedni sveti Oci, jedna tradicija od početka. Ali se nemalo razlikujemo s obzirom na proces ispitivanja takvih svjedoka i na sam svečan proglas mučeništva ili kanonizacije.

Papa Benedikt XVI. 24. travnja 2006. godine u pismu Prefektu Kongregaciji za kauze svetih sažeo je bitne uvjete, povijesne i sadašnje, u neke točke, nužne za beatifikaciju ili kanonizaciju jednoga sveca općenito i mučenika posebno. Mi bismo ovdje istaknuli tri takva uvjeta: da je solidan i raširen glas o svetosti, čudesima ili mučeništvu; da je mučitelj smaknuo žrtvu iz mržnje prema njezinoj vjeri, i da je svjedok dragovoljno i herojski prihvatio mučeništvo iz ljubavi prema Bogu, kao dar Božji.[15]

Solidan i raširen glas svetosti. Papa piše: „Dijecezanski će pastiri odlučiti coram Deo [pred Bogom, u savjesti] koje kauze zaslužuju da budu pokrenute, vrjednovat će prije svega uživaju li stvarno kandidati na oltarsku čast solidan i raširen glas svetosti i čudesâ ili mučeništva. Taj glas, koji je Kodeks kanonskoga prava iz 1917. želio da bude 'spontan, ne umjetno ili spretno izazvan, potekao od čestitih i ozbiljnih osoba, trajan, iz dana u dana povećavan i nazočan u sadašnjem vremenu kod većega dijela naroda' (kan. 2050,2), jest znak Božji koji Crkvi označuje one koji zaslužuju da budu postavljeni na svijećnjak da 'svijetli svima u kući' (Mt 5,15). Jasno je da se ne može pokrenuti jedna kauza beatifikacije i kanonizacije ako nedostaje dokazan glas svetosti, makar se mi i našli u nazočnosti osoba koje su se odlikovale evanđeoskom dosljednošću i posebnim crkvenim i društvenim zaslugama“. Tako Papa.

Crkva nije ovlaštena da ikoga proglasi da je vječno osuđen, tj. da je u paklu. A ovlaštena je da proglasi da je netko vječno spašen, u raju, samo ako Bog prethodno dadne svoj znak, božansko znamenje, ako učini čudo fizičko /nije dostatno moralno/, koje se može nepobitno dokazati i na medicinskoj i na teološkoj komisiji.

Prvi je, dakle, uvjet u tome da postoji ozbiljan i raširen glas u narodu o svetosti ili čudesima ili mučeništvu nekoga kandidata za oltar, što se očituje upravo u uslišanim molbama i primljenim milostima, koje vjernici od sebe pripisuju zagovoru dotična sveca ili mučenika. Taj je glas ne samo solidan nego i spontan, nastao u narodu iz uvjerenja da je mučenik autentičan svjedok Kristov, koji je pokazao vrhunski znak vjernosti Bogu. Glas spontano nastao i spontano se proširio od usta do usta u narodu, a ne spretno i majstorski izazvan od neke karizmatične osobe ili crkvene zajednice ili skupine ljudi, možda čak na temelju „crkvenih i društvenih zasluga“ određenoga kandidata.

Takav kampanjski pristup, u ponekim slučajevima umjetno i nespretno izazvan, može samoj kandidatovoj kauzi više škoditi negoli koristiti. Zato strogo i detaljno istraživanje i na dijecezanskoj i na apostolskoj razini, prema katoličkoj praksi.

- U pravoslavlju postoji slična praksa utvrđivanja solidna i proširena glasa, koji se prigodom kanonizacije i ističe.

Momišićki mučenici kod Podgorice. U službenom priopćenju izdanu 18. svibnja 2012. čitamo: „Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve jučer je donio odluku da u diptihe svetih Pravoslavne Crkve unese dvojicu svećenika mučenika i četrdeset učenika mučenika momišićkih postradalih od Turaka 1688. godine, čime će biti potvrđeno njihovo već odavno postojeće molitveno poštovanje i u vjernom narodu naše Svete Crkve“.[16] To je javno proglašeno u hramu sv. Save na Vračaru u Beogradu, 19. svibnja 2012. Ovdje se ne spominje ime nijednoga ni učitelja ni učenika. Ali ta se kanonizacija obavlja na temelju „već odavno postojećega molitvenog poštovanja i u vjernom narodu“. Ne znamo koliko je to i rezultat rada metropolijskoga povjerenstva za povijesno istraživanje događaja.

 A ima i takvih kanonizacija koje se ukazuju više kao plod političke kampanje negoli kao utemeljen glas Božjega naroda.

Novi jasenovački mučenici. Arhijerejski sabor SPC-a u svome priopćenju od 5. svibnja 2010. izjavljuje samo ovo: Odlučeno je „da se spomen svetih novomučenika jasenovačkih ubuduće praznuje 31. avgusta/13. septembra“.[17] Takva arhijerejska odluka o spomenu skupnoga mučeništva osoba kojima se ne naznačuje ni broj, ni ime, ni prezime, ni godište, ni profesija, ni vjera, ni djela, ni način mučeništva, ne djeluje uvjerljivo. Pogotovo kada se zna da je toj odluci prethodila sustavna propaganda poticana osobito iz srpske dijaspore. Ovdje nije jasno: radi li se o 750.000 žrtava kao što medijska kampanja jedne strane neprestano naglašava. Ili o 90.000 koliko kažu da ih je popisano u jasenovačkom katalogu? Ili neka druga brojka prema raznim procjeniteljima? Jesu li „sveti mučenici“ i oni Srbi koji su poginuli, a nisu uopće kršteni? Tako bi mogli biti proglašeni mučenicima svi Srbi koji su poginuli za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.

Nakon te arhijerejske odluke jedan pravoslavni svećenik 13. rujna 2010. izjavljuje: „Ustaše su na pravdi Boga u NDH ubili 219 srpskih sveštenika, a partizanska vojska 482 sveštenika i monaha. Nacisti su ubili više od 80 sveštenika, a pedesetak balisti, Italijani i Mađari [svega: oko 830]. Imena sveštenomučenika i novomučenika, kao i njihova žitija prikupljaju se, ispituju, beleže i pripremaju za crkvene komisije“.[18] Ako su svi mučeni u Jasenovcu već proglašeni „svetim mučenicima“, čemu se onda ispituju „žitija“ i osnivaju „crkvene komisije“? Kao da je važno samo to da su neke žrtve ubili komunisti ili ustaše, i da su odmah prikladni za kanonizacije?

Episkop Varnava Nastić, ispovjednik, i 28 mučenika. Odluka o svetosti i mučeništvu donesena je na sjednici Arhijerejskoga sabora SPC-a u svibnju 2004. a član Svetoga Sinoda, Grigorije Durić, zahumsko-hercegovački i primorski episkop, o tome je obavijestio dabrobosanskoga mitropolita Nikolaja Mrđu dopisom od 27. svibnja 2004.:

Na osnovi člana 69. točka 8. Ustava Srpske Pravoslavne Crkve, imena novomučenika s područja eparhija Dabrobosanske, Mileševske i Srijemske unijeti u Diptih Svetih, i to: „Ispovednika vere blaženopočivšeg Episkopa Varnave Nastića“ te ostalih 28 mučenikȃ. Spomen novoproglašenih obilježava se 11. srpnja svake godine. O ovome na uobičajen način obavijestiti sve sestrinske pomjesne Pravoslavne Crkve.[19]

„Političke kanonizacije“. Osobito teška polemika vodila se s obzirom na svećenike Slobodana Šiljaka i Milorada Vukojičića. Mirko Đorđević piše: „Crkva je dužna ponuditi dokaze o svetosti. Oni su u postupku o kanonizaciji neophodni. Uvjeti kanonizacije koje je utvrdio još Sinodin [Nikodim] Milaš koji važe u pravoslavlju su iznimno strogi. Iz ovoga što je saopćila naša crkva, to se ne vidi“. On ocjenjuje: „Kad se budu oglasili i crkva i svjedoci onda ćemo morati šire o tome progovoriti“. On, međutim, podsjeća da je SPC odavno u, kako kaže, brazdi političkih kanonizacija. „Započela je sa kanonizacijom vladike Nikolaja Velimirovića [2003.], a to po crkvu po mom dubokom uvjerenju nije dobro. I sveci se stavljaju u funkciji namirivanja nenamirenih historijskih političkih računa. Ratovi kod nas mentalno u glavama generacija traju i nakon njihovog fizičkog završetka. Zato mislim da je ovo politički čin“.[20]

Između ovih izdvajamo kanonizaciju episkopa Varnave u Žitomisliću, 15. svibnja 2005. godine. „Izvoli se Svetome Duhu i nama (Dap. 14,28) u osvećenom Saboru arhijereja Srpske pravoslavne Crkve - imajući u vidu dobro i napredak naše mučeničke pomesne Crkve, da u Diptihe Svetih Crkve Pravoslavne uvrstimo Svetog Ispovednika Varnavu episkopa hvostanskog koga je Gospod već proslavio posle njegove mučeničke končine i ispovedništva“.[21] Auktor je u opsežnoj biografiji episkopa Varnave donio njegove propovijedi, spise, ispovjedništvo, pisma i pisana svjedočanstva, koja je nastojao proučiti i na svjetlo dana iznijeti na više od 700 stranica. Poput „pozicije“ u katoličkoj praksi.

Koliko ima srpskih svetaca i mučenika?

Godine 2000. na Arhijerejskom Saboru SPC-a u Beogradu svečano je proglašeno devet srpskih novih novomučenika:[22]

„U imenoslovu Svetih Srba danas ima 76 Svetih. Među njima su 21 vladarskog reda, 28 iz reda crkvene hijerarhije, 6 svetih svjetovnjaka, a 21 su mučenici, ispovjednici i prepodobni“.[23] Nakon toga dogodile su se brojne kanonizacije i pojedinaca i skupina, pogotovo „jasenovačkih novomučenika“, tako da je nemoguće ustanoviti koliko je srpskih pravoslavaca svetaca ili mučenika.

 In odium fidei [Iz mrženje prema vjeri]. Papa Benedikt kaže da sam čin „in odium fidei“ valja u svakom slučaju uvjerljivo dokazati. „Jučerašnji i današnji mučenici daju život (effusio sanguinis) slobodno i svjesno u vrhunskom činu ljubavi da posvjedoče svoju vjernost Kristu, Evanđelju, Crkvi. Ako motiv koji potiče na mučeništvo ostaje nepromijenjen, imajući u Kristu izvor i uzorak, izmijenjeni su, međutim, kulturalni okviri mučeništva i strategije ex parte persecutoris [od strane progonitelja] koji sve manje traži da se izričito istakne njegova odvratnost prema kršćanskoj vjeri ili ponašanju povezanu s kršćanskim krjepostima, nego simulira različite razloge, na pr. političke i socijalne naravi“, veli Benedikt XVI. u spomenutoj Poruci kardinalu Prefektu. Ali svaka naša takva kauza, pogotovo „ratna“, može imati poprilično muke da se u njoj clare et distincte [jasno i razgovijetno] razluči Božje od zemaljskoga, pa i domovinskoga; crkveno od državnoga, političko od religioznoga.

Upravo nam se čini da je bitna razlika između katolicizma i pravoslavlja u proučavanju i kvalificiranju mučeništva u tome što u Katoličkoj Crkvi, osim dijecezanskoga procesa, koji se također otvara dopuštenjem Svete Stolice, a u kojem se - ako je otvoren - kandidata već može zvati „slugom Božjim“, postoji i onaj apostolski postupak, još rigorozniji, pri Kongregaciji za proglašivanje svetih. Ako se u tome postupku utvrde pozitivne činjenice, tj. krjeposti proživljene u herojskom stupnju, Papinim se odobrenjem kandidat može nazivati „časnim slugom Božjim“. Poslije toga slijedi beatifikacija, kojom se časnoga sluga proglašava blaženim; ako je mučenik, nije potrebno čudo. A završni je čin, nakon dokazana čuda, svečana kanonizacija, koju sam Papa proglašava.

- U pravoslavlju kao da nema sustavna ni dijecezanskoga postupka kao ni onoga na razini cijele nacionalne Crkve, nego se ponajčešće na prijedlog dijecezanskoga episkopa na Arhijerejskom saboru ide izravno na jednoglasno odobrenje i potom na svečanu kanonizaciju ponajviše na temelju raširena glasa o svetosti ili o mučeništvu. Niti se uvijek vidi jasna razlika između nacionalnoga srpstva i religioznoga pravoslavlja. Navodimo u tom smislu jedan hercegovački primjer:

Vukašin Mandrapa rođen je u Klepcima kod Čapljine svršetkom 19. stoljeća. Odveden je u Drugom svjetskom ratu u Sarajevo, gdje je bio pjevač u koru i čitač u pravoslavnoj crkvi, a odatle 6. svibnja 1942. deportiran u Jasenovac.

Žile Frković, prema nekima Žila Friganović, nakon mučenja Vukašina Mandrape u Jasenovcu u siječnju 1943. godine, osobno je došao k liječniku dr. Nedeljku-Nedu Zecu, Srbinu u jasenovačkom logoru, kojemu je u polupijanu stanju ispričao ovo što citiramo i ne znamo da ima ikakva drugog svjedočenja i iskaza o tome:

„Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: Živio poglavnik Pavelić, ako to ne kaže, da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: Živio Pavelić, ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje šutio: otkinuo sam mu i drugo uho. Viči: Živio Pavelić, ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne: Živio Pavelić, i zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao, i uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost, polako i razgovijetno mi je dobacio: Radi ti, dijete, svoj posao!“[24] Ovo je, dakle, Frković ili Friganović ispričao dr. Zecu, a on navodno dao svjedočanstvo Komisiji za utvrđivanja zločina u Jasenovcu.[25] A dr. Nedo prikazao u svome sjećanju, prvi put 1961. godine.[26]

Ovaj je Vukašin na Arhijerejskom Saboru SPC-a 1998. godine potvrđen jednoglasnom odlukom da je pravoslavni mučenik i već 1999. u liturgiju uvršten tropar njemu u čast.[27]

Ovakav slučaj s ovakvim svjedočanstvom ne bi nikada prošao u Katoličkoj Crkvi ni u dijecezanskom postupku, kamoli u apostolskom. Zašto?

Prvo, u tome svjedočenju ne spominje se ni vjera ni religija, ni katolicizam ni pravoslavlje. Prema tomu nije mučenik vjere, nije „in odium fidei“, nije dokazano da je iz ljubavi prema Kristu.

Drugo, mučitelj Frković ili Friganović - ni to nije jasno - Vukašina je nagonio da prizna isključivo poglavnika Antu Pavelića, političku osobu, a ne Isusa Krista ili rimo/katoličku vjeru, odnosno da se eventualno odrekne pravoslavlja.

Treće, svjedočenje Žile Frkovića alias Friganovića bilo je u polupijanu stanju koje je on još više pojačavao rakijom kod dr. Zeca, koji sam to opisuje. Pijan ili polupijan čovjek ne može biti kvalificiran svjedok.

Prema tomu, makar i bilo sve istinito kako je prikazano, Vukašina bi Srbi mogli eventualno zvati „srpskim herojem“, šutljivim nepriznavateljem poglavnika Ante Pavelića i Nezavisne Hrvatske Države, ali to nema veze s pravoslavljem, ni s vjerom u Isusa Krista jer to nije bilo u pitanju prigodom navedena ili navodna mučenja.

U kršćanskom su svjedočenju uključena dva elementa: ljubav mučenoga prema Kristu i mržnja progonitelja prema vjeri mučenoga, a ne prema nacionalnoj ili političkoj opciji ili državi. Oba ta elementa u ovom slučaju izostaju.

Papa piše: „Kauze se moraju pokrenuti i proučavati s najvećom brižljivošću, marljivo tražeći povijesnu istinu putem savršeno potpunih (omnino plenae) svjedočkih i dokumentarnih dokaza, jer oni nemaju drugu svrhu doli slavu Božju i duhovno dobro Crkve i onih koji su u istraživanju istine i evanđeoskoga savršenstva.“

Acceptatio martyrii [Prihvaćanje mučeništva]. A kakva je bila dispositio [raspoloženje] odnosno perpessio [podnošenje] ili tolerantia [trpljenje] samoga svjedoka u trenutku smrti - aktualna, virtualna, habitualna - kako je govorio papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću,[28] s obzirom na svojevoljno prihvaćanje mučeništva, to valja potpuno /omnino/ dokazati. A kako ćemo dokazati za one koji su nestali i za koje uopće ne znamo ni gdje su nestali, ni kada su nestali, ni kako su ubijeni ni, osobito, kako su se u posljednjim trenutcima ponašali? Ako ne znamo kada i kako su završili, odakle možemo znati kako su podnijeli „mučeništvo“? I kako dijecezanski biskup može coram Deo i in conscientia dati iudicium morale o nekom „mučeništvu“ kada uopće ne zna kako se dotični ponio u posljednjim mukama?

I pravoslavni teolog kaže da martyrion ili svjedočanstvo ne znači samo „muke i patnje“, nego je to ljudski uspravan i ispravan stav pred Bogom i ljudima, nošenje križa svoga i hod kroz svijet i povijest „za Prvomučenikom i Arhimučenikom Bogočovjekom Kristom“.[29] Ali kada to treba nepobitno dokazati, onda dokazi izostaju. Tako na primjer isti teolog četiri puta napismeno ponavlja ovaj slučaj:

„Kad je, pre punih 70 godina, 1941. godine, počeo strašni genocid nad Pravoslavnim Srbima, u jednom srpskom dalmatinskom selu jedan Hrvat rimokatolik upisao svoga prijatelja Srbina u spisak onih koji su prešli u rimokatolicizam, da bi mu spasao život od ustaškog pokolja, ovaj, čim je to saznao, otišao je i sam se prijavio ustaškim vlastima, rekavši: 'Ne, ja ne menjam svoju veru u Hrista, ja ostajem Pravoslavni, evo vam života!' Posle je čudom Božjim nekako preživeo, ali je to već bio mučenik za Hrista po slobodnoj volji, po vernosti i ljubavi za Pravu veru Hristovu, kakvih je mučenika, = vernih svedoka, bilo bezbroj kroz vekove u Crkvi Božjoj na Pravoslavnom Istoku, pa i kod nas u Hristovoj i Svetosavskoj Hercegovini na desetine i desetine hiljada“.[30]

Ovomu „mučeniku“, kako ga naziva vladika Atanasije, ne donosi se ni ime, ni mjesto gdje se to dogodilo, ni datum kada se to dogodilo, ni katolički svjedok koji je želio spasiti svoga susjeda pravoslavca, nego sve na načelu rekla-kazala. Uostalom taj je „mučenik“ „čudom Božjim nekako preživeo“! A kada je umro - ako je već preminuo - je li proglašen barem „ispovjednikom vjere“?

Zaključak

U vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata u Crkvi među Hrvatima poginulo je od razne ruke, osim nepregledna mnoštva vjernika laika, također više od 600 svećenika, redovnika, redovnica, svećeničkih i redovničkih kandidata. Crkvene komisije u biskupijskim postupcima pomno proučavaju svaki detalj da se dokaže autentično vjerničko svjedočanstvo svetosti i mučeništva pojedinih kandidata za čast oltara. Tako su do sada od tolika broja pobijenih i mučenih beatificirani: mučenik kardinal Stepinac, 1998., pet Drinskih mučenica, 2011. i don Miroslav Bulešić. Proučavaju se kauze još dvadesetak drugih svjedoka vjere.

Ne gleda Bog, pa prema tomu ni Crkva, na količinu mržnje mučitelja prema vjeri određenih svjedoka, nego na količinu ljubavi svjedoka prema Bogu i Crkvi. Nije mučenik samo pasivni podnositelj muka, nego ujedno aktivni borac žarke vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju.

Ne postaje se mučenikom po samom činu pasivna podnošenja mučenja, nego ujedno po najvećem aktivnu iskazu odanosti i vjernosti prema Bogu unatoč najvećim patnjama, pa i prolijevanju krvi. Nije cilj beatifikacije ili kanonizacije da se proslavi čovjek, nacija ili država, nego da se proslavi Bog u svojim vjernima koji se službeno postavljaju na oltar vjernicima za uzor.

Prema tomu, bitne su dvije činjenice: s jedne strane da je mučenik podnio mučeništvo za vjeru u Boga, tj. da je dotična osoba ubijena „in odium fidei“, a, s druge strane, da je taj svjedok u tim trenutcima svojevoljno i aktivno prihvatio mučeništvo iz ljubavi prema Bogu. U Katoličkoj Crkvi: ako se to dvoje ne može sasvim jasno dokazati, kauza se ne samo zaustavlja, nego se uopće ne otvara.

Iz proučavanja kanonizacije u srpskom pravoslavlju dolazi se do zaključka da je nauk s obzirom na mučeništvo kao vrhunski izraz odanosti prema Bogu uglavnom jednak katoličkomu, ali se praksa proučavanja, odlučivanja i konačne kanonizacije mučenika uvelike razlikuje od katoličke. U nekim pravoslavnim kanonizacijama nedostaje poneki bitan kriterij tradicionalnoga mučeništva i time, na žalost, pada ozbiljna sjena i na samu kanonizaciju, kao više političko-nacionalni čin, što ističu i sami srpsko-pravoslavni kritičari.

_______________________________________