U nedjelju navečer, 15. studenoga 2015., u velikoj katedralnoj dvorani mostarski Troplet organizirao je predstavljanje knjige „Pet redaka“, dnevnik dr. don Ivana Tomasa, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, student postdiplomac na Teološkom fakultetu na Gregorijani u Rimu s boravkom u Zavodu sv. Jeronima. Dnevnik je pisan od početka 1943. godine do Blagovijesti 1944. I to svaki dan doslovno pet redaka.
„Pet redaka“ predstavili su mr. don Željko Majić, generalni vikar, i dr. Marko Tokić, profesor na Sveučilištu u Mostaru. Na kraju je priređivač Dnevnika dr. Domagoj Tomas iz Osijeka prikazao kako je do Dnevnika došao, kako ga je priređivao i konačno objavio u režiji Crkve na kamenu.
Biskup Ratko Perić u početku je pozdravio prikazivače i slušatelje koji su ispunili dvoranu. Kazao je kako se poznaje s don Ivanom iz svojih studentskih dana, prije 50 godina, od 1965. Iznio je podatak da otac i sin, Srećko i Domagoj Tomas, rade na projektu objavljivanja svih don Ivanovih pisanih radova. Prema njihovu istraživanju radi se o 27 svezaka različite građe. Ovo je jedan od tih svezaka.
Ovdje donosimo prikaz don Željka Majića.
---------------
Rimski dnevnik svećenika Ivana Tomasa: 1943.-1944.
Priredio Domagoj Tomas, Mostar, 2014.
Knjiga Pet redaka – Rimski dnevnik svećenika – studenta don Ivana, kojoj su izdavači: Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku - Odjel za kulturologiju te Biskupski ordinarijat u Mostaru, a sve priredio Domagoj Tomas, osim don Ivanova Dnevnika koji je sustavno vodio od 1. siječnja 1943. do 25. ožujka 1944., 15 mjeseci, donosi vrlo opsežan don Ivanov životopis, smještajući ga u povijesni kontekst vremena u kojem je živio, a koji je bio sve osim miran. Dovoljno je spomenuti dva svjetska rata, nastajanje i uništenje raznih država, carstava, pokreta, totalitarnih režima, … što sve autor Dnevnika na poseban način proživljava i o čemu, već od svoje rane mladosti, daje i svoj sud. Stoga, ovo djelo valja promatrati i kao svojevrstan zapis o vremenu koje nadilazi jednu osobu, ali u kojoj ta ista osoba ima značajnu ulogu. Tako značajnu da će, zbog svoga djelovanja, skoro cijeli svoj život biti obilježen kao neprijatelj društva i režima, ali, na žalost, i velik dio svoga svećeničkog života biti u svojevrsnoj crkvenoj izolaciji provodeći život u Domu sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati, gradiću nadomak Rima.
Tko je don Ivan Tomas?
Rođen je na Miholjdan 29. rujna 1911. u Drinovcima, u zaseoku Ploca od oca Jure i majke Matije rođene Majić, sestre pokojnoga mons. Andrije Majića (starijega). Budući da ga mostarski biskup Alojzije Mišić odmah nakon pučke škole nije preporučio za sjemenište u Travniku, prvi razred gimnazije završava kod ujaka don Andrije u Stocu. Kod njega će kasnije provoditi najveći dio ljetnih ferija te u Bijelom Polju, gdje je don Andrija tada bio župnik, 1937. godine proslaviti i svoju Mladu Misu, ali i kao svećenik kratko vrijeme biti s njime.
Kroz školovanje, u travničkoj gimnaziji (1925.-1932.) i u sarajevskoj bogosloviji (1932.-1937.), isticao se velikom sposobnošću za školu, pokazivao nadarenost za pisanu riječ te bio i urednikom gimnazijskoga lista: Travničko smilje. Zasigurno mu je to bio dobar temelj za buduću plodnu spisateljsku djelatnost i uredničku usmjerenost. U Skoplju je bio urednikom Blagovijesti (1940.-1941.), a u Rimu Novoga života (1962.-1970.). Napisao je oko 2.100 članaka iz područja domovinske povijesti i kulture, osobito o ulozi crkvenih ljudi u stvaranju kulturne povijesti, domaće i svjetske. Bavio se i ekumenskom problematikom. Recenzirao je mnogo knjiga pisanih na više jezika. Osim u spomenutim domovinskim glasilima pisao je u brojnim emigrantskim časopisima i novinama. U rukopisu mu je ostao esej o nadbiskupu Stadleru iz sedamdesetih godina, koji bi bilo vrijedno objaviti. Kad je jednom bio upitan što misli o Stadleru, odgovorio je: "Ne znam je li on najveći biskup u povijesti Crkve među Hrvatima, ali ja ne znam većega od njega".[1]
Za svećenika ga je u Sarajevu, 13. ožujka 1937. godine, zaredio sarajevski nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić. Za mladomisničko geslo izbrao je riječi sv. Pavla apostola: „Znam komu sam povjerovao“ (2 Tim 1,12). U Hercegovini je službovao u Prenju (1937.-1938.) kao kapelan župniku don Vidi Putici, kojega su četnici pred prenjskom crkvom spalili 1942. godine, te kao upravitelj novoosnovane župe u Šipovači, 1939.-1940. Nakon toga odlazi u Skoplje za tajnika biskupu Smiljanu Čekadi koji ga 1941. šalje na postdiplomski studij u Rim, gdje boraveći u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, na Papinskom sveučilištu Gregorijana, 1951. godine doktorira iz teologije s temom: Uloga sv. Augustina u razvoju nauka o Presvetom Trojstvu. Osim ovoga temeljnog studija u Rimu don Ivan je diplomirao arhivistiku, diplomatiku i paleografiju te se stavio na raspolaganje mnoštvu hrvatskih izbjeglica, kako onih koji su na te prostore pristigli nakon kapitulacije Italije 1943., tako i onih koji su pobjegli pred bezbožnim komunizmom 1945.
Don Ivan je punih 8 godina, od 1954. do početka 1962. godine, vodio hrvatsku sekciju Radio Vatikana. U njegovo vrijeme Radio Vatikan počeo je prenositi emisiju na hrvatskom jeziku svakodnevno. Bilo je to mračno doba komunističke strahovlade u domovini, koje se bilo urotilo protiv katoličanstva i hrvatstva boreći se svim sredstvima za materijalističko bezboštvo i utopističko jugoslavenstvo. Tomas se svakodnevnim petnaestominutnim emisijama znalački i junački odupirao tim pogubnim idejama vjerujući i u nepobjedivost Crkve i u pobjedu hrvatskoga naroda. Kardinal Stepinac bio mu je vrhunski svjedok i ideal vjerskoga i nacionalnoga identiteta. U to je vrijeme Tomasov slobodan glas s Radio Vatikana bio jedan od rijetkih koji je mogao doprijeti do ušiju slušatelja u porobljenoj domovini. Hercegovinu nije mogao zamisliti izvan hrvatskoga okvira.[2]
Šezdesetih godina, kada se stala rađati tzv. Ostpolitik od koje su više koristi imale komunističke državne tvorevine negoli Katolička Crkva, pojedini hrvatski svećenici u inozemstvu bili su na žestoku udaru komunističkih političara i novinara. Don Ivan je bio među prvima, u samom vrhu, i zbog svoga pisanja i zbog svoga nastupanja na Radio Vatikanu. Zbog „viših“ ciljeva morao je napustiti Radio Vatikan i svoj dvadesetogodišnji rimski dom, Zavod sv. Jeronima, zamijeniti kućom – Domom sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati, gradiću nedaleko od Rima, gdje je ostao do svoje smrti, 27. kolovoza 1992. godine. Umro je, dakle, na spomendan sv. Monike majke sv. Augustina kojega je na poseban način proučavao i štovao. Pokopan je, prema vlastitoj želji, u grobnici Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima na rimskom groblju Campo Verano na blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja 29. kolovoza, nakon što je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima za njega služena sv. Misa zadušnica.
Vođen načelima katoličke vjere i
ljubavlju prema svomu hrvatskom narodu
Don Ivan se svrstava u red svećenika koji zbog svoga djelovanja stječe mnogo iskrenih prijatelja i simpatizera, ali i žestokih kritičara i ljutih neprijatelja. I sam je toga bio svjestan. U jednom od pisama vlč. Cecelji napisat će: Protiv moje malenkosti ima crkvenih prijetnja, a meni baš prsluk puca, jer neka čine, što oće, neće Bog dopustiti, da mrtav Stepinac bude pasja maskara, kao što su neprijatelji s njim zlo postupali, dok je bio živ![3] No, na neke optužbe ne će ostati imun. Tako će 16. prosinca 1961. godine pisati kardinalu Paolu Marelli, pokrovitelju Zavoda sv. Jeronima: Eminencijo, otpisani već godinama obavlja svoj skroman posao pod trajnim nadzorom mjerodavnih crkvenih vlasti: neka ove vlasti poduzimaju još stroži nadzor, neka donose sankcije, ako ustreba, ali neka ostave po strani klevete Božjih neprijatelja i neka se ovaj svećenik oslobodi od nesnosne more da bude podložan njihovim institucijama.[4]
Pa što je to što je ovoga svećenika naše Mostarsko-duvanjske biskupije izdiglo između mnogih, smjestilo ga na tako visoku ljestvicu neprijatelja društva i komunističkoga poretka o komu su raspravljala najviša tijela kako savezne tako i republičke komunističke vlasti tražeći njegovu smjenu s Radio Vatikana i iseljenje iz Zavoda sv. Jeronima kao uvjet da bi pustili hrvatske biskupe na zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora te omogućili biskupima slanje svećenika - studenata u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rim? Na kraju, zašto su i crkveni predstavnici popustili i na neki način žrtvovali don Ivana? Priređivač će ovoga djela, donoseći neke dokumente iz komunističkih arhiva, a koje je skupio i u raznim djelima objavio povjesničar Miroslav Akmadža (koji je i recenzent ove knjige), razlog ponuditi u velikom strahu komunističkih vlastodržaca od izgovorene i napisane don Ivanove riječi koja je u to doba bila gotovo jedini slobodan i obramben glas koji se, unatoč svim tehničkim ograničenjima, mogao čuti i s druge strane tzv. „čelične zavjese“. Na žalost, barem po onomu što nam knjiga donosi i što je gosp. Akmadža prikupio, ondašnja crkvena vlast nije se zauzimala i stajala u don Ivanovu obranu. Zasigurno je to moralo vrlo boljeti don Ivana. Čitljivo je to i iz već citiranoga pisma kardinalu pokrovitelju Zavoda. Jer dok mu je „pucao prsluk“ za napade neprijatelja Crkve, moralo ga je strašno boljeti nerazumijevanje pretpostavljenih i diplomatsko popuštanje prema onima koji su nanijeli toliko zla napaćenom narodu, ubijajući, mučeći, zatvarajući tolike nedužne među kojima su brojni svećenici, redovnici, redovnice, biskupi i nadbiskupi na čelu sa zagrebačkim kardinalom Stepincem. Nije se mirio s tim da neprijateljima Crkve tolika žrtva bude „pasja maskara“! A ako je tomu tako, onda njegov osebujan karakter, oštar um, izoštreno pero i britak jezik nisu mogli zatajiti. Na žalost, prema knjizi Pet redaka, ovakva osebujna ličnost nije bila po volji i nekima u Crkvi koji su u to doba odlučivali. No, osim komunističkih arhiva, valjalo bi doći i do drugih informacija i dokumenata kako bi se potpunije shvatila sva problematika onoga vremena.
O motivima koji su ga vodili i davali mu snagu u nepravednom progonstvu i izolaciji, smisao trpljenju, on je sam zapisao u svojoj duhovnoj oporuci koju je sastavio u suton svoga ovozemaljskoga života, u bolnici u Marinu, na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1988. godine:
Ne znajući dana ni časa, kada će me milosrdni Bog pozvati k sebi, pri punoj svijesti i slobodi pišem ovu svoju oporuku.
Zahvaljujem Bogu na zemaljskom životu, koji mi je darovao, na daru svete vjere katoličke, na svećeničkom zvanju i na svim njegovim milostima.
U svome radu i životu nastojao sam se voditi načelima katoličke vjere i ljubavlju prema svom hrvatskom narodu. Svojim riječima i člancima nastojao sam pridonijeti kulturi, slobodi i afirmaciji hrvatskoga naroda, iz kojega sam potekao i za koji sam radio, molio i trpio.
Ako sam štogod rekao ili napisao što nije u skladu s pologom katoličke vjere, ovim se toga odričem.
Ako se tko osjetio uvrijeđen mojim riječima ili postupcima, molim, da mi oprosti. A svima od kojih sam se ja mogao osjetiti uvrijeđen, praštam od svega srca, kako bi se i Bog meni smilovao.
Iskreno zahvaljujemo priređivaču knjige Pet redaka, svim suradnicima i izdavačima na ovom hvalevrijednu djelu koje preporučujemo vašoj čitateljskoj pozornosti. Don Ivan je bogat radnik i neistražen rudnik - zlata. Gospodin Domagoj Tomas pokazao se vrijednim radnikom pa se nadamo da će, uza svesrdnu pomoć svoga oca Srećka, nastaviti u ovome prebogatom rudniku.
Sretno vam čitanje Pet redaka svaki dan po Pet minuta!
[1] R. P., „In memoriam don Ivanu Tomasu“, u: Hrvatska Revija, 3-4/1992., cio članak: str. 521-529.
[2] Isto.
[3] Pismo od 26. ožujka 1960.
[4] Predgovor, Pet redaka, str. 11.
