Na Veliki četvrtak u mostarskoj se katedrali slave dvije sv. Mise koje predvodi biskup Ratko: jutarnja Misa posvete ulja i večernja Misa spomen ustanovljenja presvete Euharistije i svetoga Reda. Večernja je Misa bila posjećenija, da ništa drugo našla se većina, od njih 75, ovogodišnjih pripravnika i pripravnica na Prvu sv. ispovijed i Prvu sv. Pričest. Kapelan don Ilija, prije Prikazanja, pozvao je ovogodišnje prvopričesnike da i oni prikažu i stave na stepenice ispred oltara svoje kutijice koje su sitnišima punili kroz korizmu za svoje vršnjake u misijama. Bogoslovi su bili zaduženi za posluživanje. Katedralni zbor za pjevanje. Zajedno sa svećenicima bogoslov Petar, koji je primio službu akolitata 30. prosinca prošle godine, dijelio je također sv. Pričest vjernicima.
Poslije sv. Mise, prije blagoslova, preneseno je Presveto Otajstvo na pokrajnji oltar uz pjesmu Usta moje, uzdižite.
Prigodnu propovijed održao je don Željko Majić, generalni vikar:
ZAPOVJED VAM NOVU DAJEM
Preuzvišeni biskupe, braćo svećenici, dragi vjernici!
Prije navještaja ulomka iz Evanđelja koje nam Crkva večeras na prvi dan Svetoga trodnevlja – Veliki četvrtak, u Misi Večere Gospodnje, stavlja na razmišljanje, umjesto, sve do jutros u Misi krizme, korizmenoga poklika Slava tebi, Kriste Bože, naš je zbor otpjevao pjesan: „Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.“ Zapravo ovom sv. Misom završava korizma, to vrijeme intenzivne molitve, posta pokore i djela ljubavi, priprave na Otajstvo našega otkupljenja i spasenja koje se dogodilo u pregorkoj Muci i preslavnom Uskrsnuću Sina Božjega, našega Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista. Započinje djelo otkupljenja na koje se i sam Isus cijeloga svoga ovozemaljskoga života spremao i radi čega je i na zemlju došao. Ovaj večerašnji poklik prepjevani je stih iz Ivanova evanđelja (Iv 13,34) koji glasi: Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!" Stoga sam odlučio da se s vama večeras zadržim na ovoj zapovijedi koju je Gospodin izrekao upravo u ovoj svetoj noći, nakon pranja nogu i očitovanja izdajnika, prije nego će napustiti dvoranu Posljednje večere u kojoj je ustanovio Presvetu Euharistiju i zapovjedio nam da je slavimo njemu na spomen i prije nego će mržnja zaigrati svoj smrtonosni ples sa završnim činom – raspećem na Kalvariji.
No, prije nego što nastavimo s ovim razmišljanjem podsjetimo se, draga braćo i sestre, na svetost i uzvišenost ovoga dana, bez kojega, dakako sve u stvarnosti Uskrsa, ne bi bilo ni Crkve; a to je ustanovljenje dvaju sakramenata; Euharistije i svećeništva. Dva sakramenta tijesno među sobom povezana u kojima se Crkva prepoznaje i po kojima živi. I, upravo zato, što nemaju ova dva sakramenta, mnoge kršćanske zajednice ne prepoznajemo kao Crkve. Stoga, dok nas, na poseban način večeras, Crkva poziva na ljubav i čast, čisto i često čašćenje Presvete Euharistije, pozvani smo na molitvu za svećenike: da ostanemo vjerni svojim svećeničkim obećanjima danim na dan svećeničkoga ređenja i jutros u katedralama širom svijeta u slavlju sv. Mise posvete ulja pred biskupima obnovljenima. Molit ćemo Gospodara žetve da u svoju žetvu pošalje nove radnike, svete, pravedne i hrabre mladiće - koji će život u potpunosti posvetiti u službi Crkvi, tom mističnom Kristovu Tijelu kojoj je on sam Glava, u predanom naviještanju i svjedočenju Evanđelja.
Zapovijed vam novu dajem. Znajući da je svaka stranica Evanđelja prožeta riječju i pozivom na ljubav, pomalo je iznenađujuće čuti Isusa kako u svom oproštajnom govoru - domalo će biti izdan i predan u ruke glavara svećeničkih - o zapovijedi ljubavi govori kao o novoj zapovijedi. Ako njegovim sustolnicima - učenicima do sada nije bilo jasno da je Isus među njima samo radi velike Ljubavi Očeve: „Bog je tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni. (Iv 3, 17); da o dvjema zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“(Mt 22,40), da u njemu koji je sama Ljubav nisu pročitali i prepoznali put i ostvarenje ljubavi, što bi to u simboličnoj gesti pranja nogu bila ta novost koja bi im trebala konačno otvoriti oči? Je li Isus, možda, ovim htio sam sebe nadopuniti, ili eventualno prijašnju pouku i djela ljubavi korigirati? Nipošto! Isus je dobro poznavao svoje učenike i dobro uviđao kakav je njihov odnos prema ljubavi; da su izvrsni primatelji djela ljubavi a gotovo nikakvi ili vrlo slabi djelitelji. U tom su duhu vrlo jednostavno, osim Petra koji se pobunio, pružili Isusu noge da im ih opere. Vjerujem da se Blažena Gospa i pobožne žene nisu pobrinule za večeru da bi pustili Isusa da im je on sam pripremi, stol servira i da ih poslužuje. I kada im Isus naviješta Muku i da će ga jedan od njih izdati oni nisu u tjeskobnim pitanjima posljedice izdaje nego su zaokupljeni opet samima sobom: da nisam ja? I, zaista - priznajem da možda i griješim - dok čitamo Evanđelje ne nalazimo na apostolska djela ljubavi. Sve su prepustili Isusu. Ne samo da mrtve uskrisuje nego i da gladne hrani, žedne poji, siromahe odijeva, putnike prima, bolesne liječi, utamničene pohađa, robove oslobađa i mrtve pokapa ali i: dvoumne savjetuje, neuke poučava, grješnike opominje, žalosne i nevoljne tješi, uvrjede oprašta, nepravdu podnosi i sve milosrdnom Ocu privodi, a oni samo da uz njega idu i njegovom blizinom se hvale; jedan s desne, a drugi s lijeve njegove (Mt 20,22). I kada po poslanju (sedamdesetdvojica) učine koje dobro djelo, vraćaju se s ushitom prepunim samohvale: „Zlodusi nam se pokoravaju“ (Lk 10,17). Doduše, nisu zaboravili reći, u Tvoje ime. Ali, zlodusi se pokoravaju njima. Stoga se i na njih u dobra doba mogla primijeniti Isusova riječ upućena farizejima: „Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi“ (Iv 5,41-42).
Braćo i sestre! Ne uviđamo li i mi večeras veliku sličnost s apostolima; kako su stranice naših života uvelike ispisane u iščekivanju i primanju ljubavi, a u premalom djelovanju i davanju. Počev od obitelji pa do ne znam kojega društvenoga izričaja čovjek je samo u iščekivanju znakova i djela ljubavi: supruga iščekuje da je muž obraduje kojim znakom pažnje i ljubavi, i obrnuto; iščekuje i očekuje dijete da roditelji izvrše svoju zapovijed ljubavi, i to dijete u tomu ostaje djetetom sve do smrti roditelja u trajnom iščekivanju bez izražene potrebe uzdarja. Politika od podanika očekuje slijepu odanost, ljubav i privrženost, nerijetko do razine obožavanja kao božanstvu, a da prema tim istim svojim građanima ne osjeća nikakvih obveza. Poslodavac očekuje da ga siromašni radnik sve više bogati i bude zahvalan što radi. Crkva očekuje od vjernika više angažiranosti i Evanđelja, a vjernici od pastira i Crkve da im odgovori na svagdanje životne, a usput i duhovne, potrebe. I da dalje ne nabrajam. No, rezultat svega je uvijek isti: sve veća udaljenost, nerazumijevanje do razine izdaje, prijevare, zataje. Govor o ljubavi pretvara se u veliku ispraznost i zamamne varljive riječi. A Isus, Božji Sin, došao je na svijet da nas pouči i pokaže što je to prava ljubav. Da ne ostanemo zakinuti za blaženstvo života u ljubavi. On koji nije samo iz ljubavi prao noge, bolesne liječio, žalosne tješio, gladne hranio nego i vlastiti život predao, i večeras nam jasno poručuje: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Dakle, ovim nam Isus jasno poručuje da ne želi, da su mu mrske, jednako i moje svećeničke i tvoje vjerničke, pa ne znam kako snažne, riječi o ljubavi bez djela ljubavi. Ovu će Isusovu misao sv. Pavao sročiti u uzvišeni hvalospjev ljubavi: „Kad bih sve jezike govorio, kad bih imao dar prorokovanja, kad bih i gore premještao, kad bih razdao sa svoj imutak, kad bih predao svoje tijelo da se sažeže, a ljubavi ne bih imao bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči, bio bih ništa, sve mi to ništa ne bi koristilo (1 Kor 13,1-3). Stoga, dok Isus govori o novoj zapovijedi on nas zapravo poziva u novost života, koju nam je svojim utjelovljenjem, životom, smrću i uskrsnućem pokazao, darovao i na koji nas je na najuzvišeniji način pozvao. Ne dopušta da uzvišena Ljubav, koja je on sam, po ljudskim riječima i tumačenjima postane lijepa bajka ili velika laž i obmana. Jer on nije laž nego Istina, on nije obmana nego Stvarnost, i to od vijeka do vijeka, i u punini vremena kada se Bogu svidjelo da ta Ljubav tijelom postane da svijet otkupi i spasi.
Domalo ćemo vidjeti kako sve ovo, ni u dvorani Posljednje večere ni u Getsemaniju, apostoli još nisu shvatili. Opterećeni samozasitnošću brzo su pozaspali te jedino u sebi pronašli još malo snage za bijeg kada se opasnost približila. No, pregorka Muka i preslavno Uskrsnuće oči će im otvoriti. Vidjet će onoga koji Jest; proslavljenoga Sina Božjega i Sina Čovječjega u kome se Bog proslavio; drugim – novim okom će prepoznati sva djela i geste ljubavi od svadbenoga pretvaranja vode u vino do pranja nogu u dvorani Posljednje večere. Ovo činite meni na spomen u njihovim će srcima, u novom duhu odzvanjati. Spomen na Isusa u punini će ispuniti, čašu Ljubavi do kraja ispiti.
Stoga, draga braćo i sestre, dok promatramo ovaj rast apostolske zajednice u Ljubavi zajedno s vama želim noćas i ovih svetih dana uzdići Bogu Ljubavi molitvu da naša ljubav ne ostane na razini krhkoga i nestalnoga ljudskoga osjećaja, na razini sebičnosti i interesa koji su negacija prave ljubavi, nego da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamac Presveto Trojstvo, a model Isus Krist; da u njoj rastemo kako bismo već za života njome svoje dane ispunili i na koncu po njoj bili baštinici Kraljevstva koje nam je sam Krist svojom pregorkom Mukom i preslavnim Uskrsnućem ponudio.
