ZNATI ČEKATI, SLUŠATI I TRPJETI
Pri kraju smo „Godine sv. Pavla“, Apostola narodâ. Na današnju svetkovinu Duhova sveti nam Pavao može biti blistav primjer posluha Duhu Božjemu. Pa ćemo o njemu i njegovim životnim poučcima nekoliko riječi, napose vama krizmanicima.
Pavlov se život odvijao u dvije faze: do Damaska i od Damaska. U oba je vremenska razmaka Pavao bio misionar, poslanik, veleposlanik. Do Damaska poslan kao izvrstan rabin, šef "tajne službe" židovskoga Sinedrija ili Velikoga vijeća da okuje sve koji prizivlju Ime Isusovo i dovede ih u Jeruzalem na suđenje i kamenovanje. Kojom metodom? – „Pustošio“ (Dj 8,3; Gal 1,13): ognjem i mačem. A od Damaska poslan je od Isusa Krista i njegove Crkve da poganske narode privodi u Kraljevstvo Božje. Kojom metodom? – Mudrošću križa i vjerom u Krista Spasitelja.
Što se dogodilo pred Damaskom, jednoga dana između 34. i 37. godine? Nitko živ ne zna. Prema svjedočanstvu samoga Pavla, on je u po bijela dana iznenada ugledao uskrsloga Gospodina, i oslijepio. Razaznao je božanski glas prijekora zbog svoga nesmiljena progona Imena Isusova. Razumio je poruku da je on od sada, milošću Božjom, oruđe izabrano kako bi riječju i patnjom proslavio Otkupitelja. On je Isusa doživio uskrsloga, živoga. „Zahvaćen od Krista“ (Fil 3,12) za sve vrijeme i za svu vječnost! Taj neopisivi događaj okrenuo je Pavlov put za 180 stupnjeva, i na to se Apostol stalno navraćao u propovijedima i poslanicama. Tri nam se značajke čine bitne u Pavlovoj apostolskoj praksi, a koje mogu biti korisne i nama, osobito vama mladima.
1 – Pavao je znao mudro čekati. Najprije je mislio da može misionariti kako on hoće, pa i progonom. Zaustavljen je u svojoj zahuktalosti. Uvidio je da Isusa razapinje, a ne navješćuje. S njim je Bog naumio nešto drugo: on je posuda izabrana; on će pronijeti Ime Isusovo pred kraljeve i careve… do kraja zemlje. Po Božjem nadahnuću ostavio je propovijedanje u Damasku i otišao u Arabiju, gdje je ostao tri godine. Što je radio? Proučavao Sveto Pismo, molio i psalmirao. Razmišljao o Bogu i o čovjeku, o svom obraćenju i životu. Čekao. Nakon povratka u Jeruzalem susreo se s prvakom Petrom, po čijem se savjetu povukao u rodni Tarz, na 5-6 godina, možda i više. Mogao se čuditi toj svojoj samoći, povučenosti. Nije uopće razumio čemu toliko čekanje: odoše mu godine. Bio je kadar mnoštvu propovijedati i obraćati, a on mora u bezimenost, vježbati se u strpljivosti, u šutnji. I Bog šuti. A Bog bi ga mogao pozvati u misije tako mlada i zdrava, a ne kad oslabi i ostari. Pavao u povučenosti i očekivanju iskorištava vrijeme čitajući Božji rukopis na stranicama svoga krivudava života. On je naučio biti strpljiv. Navikao živjeti u samoći, provoditi dane u molitvi, razmišljanju, radu i čekanju. On se u miru pripremao za velika djela, poput Isusa koji je proveo nekoliko godina u Egiptu i onda do svoje 30. godine u Nazaretu. Čekao je kada će kucnuti Božji čas!
Krizmanici! Ne budite u svojim mladim danima nestrpljivi i nasrtljivi, živčani! Znajte ići u životu redovitim putem, prelazeći iz razreda u razred. Prelazeći, a ne propadajući. Znajte čekati Božji glas, koji ne će izostati. Molite se pojedinačno, zasebno, ali i zajedno u obitelji. Pohađajte vjeronauk i župni i školski. Bog svakoga od vas voli i svojim ga posebnim putem vodi. Svatko je od vas original s vlastitim Božjim potpisom. Niste ničija kopija. Dajte se od Boga voditi kroz ovo mladenačko doba. Bog i vas zove na posebne zadatke, možda neke na svećeništvo ili redovništvo. Spremno odgovori Božjemu zovu!
2 – Pavao je znao mudro slušati. Obraćenik Pavao sluša u DamaskuAnaniju kojega je došao uhititi, okovati i u Jeruzalem odvesti. A Ananiju Isus šalje k Pavlu, isti onaj Isus koji se ukazao i Pavlu. Ananija je sada postao Pavlov prosvjetitelj, krstitelj, ozdravitelj: „Savle, brate, progledaj!“ (Dj 22,13). Obraćenik se ponizno pokorava. Pavao sluša u Jeruzalemu Barnabu, koji ga dovodi k Petru - Kefi. Obraća se na pravu adresu. Petar i Pavao zajedno su „petnaest dana“ (Gal 1,18). Razmjenjuju duhovna iskustva. S Petrom se posavjetovao što poduzeti dalje. Najprije je počeo smjelo navješćivati Krista uskrsloga u Jeruzalemu, ali kad su mu Židovi zaprijetili smrću, Petar mu savjetuje da pođe u Cezareju pa u Tarz. Sluša Petra. Duh se Isusov ukazuje i Petru i Pavlu, sve nadahnjuje na svoj tajanstven i stvaran način. Bog daje svoga Duha onima koji mu se pokoravaju, koji njegov slušaju glas i prihvaćaju njegova nadahnuća. S Petrom se opet vidio nakon 14 godina. Po objavi Božjoj. Da usporedi svoje učenje s Petrovim. Da ne trči po svijetu uzalud. Pružili mu stupovi Crkve „desnice zajedništva“ (Gal 2,9): oni će Židovima, a on će poganima. Sluša.
Krizmanici! Osluškujte glas svoje savjesti; ona u vama još nije do kraja razvijena, ali to je izvorni Božji glas, kojemu pomažu izgradnju i vaši roditelji i Crkva. A taj vas glas zove da opslužujete svih 10 Božjih zapovijedi, da dobro učite i završite školu, da ne mahnitate u strastima i drogama, da ne gledate što ćete vi steći i namaknuti za sebe od društva, ni koliko ćete se u životu domoći položaja i novca, nego koliko ćete vi dati svoga dara i talenta drugima, ovomu gradu Mostaru, Hercegovini i svomu narodu, kao pošteni građani, radnici, političari, liječnici, profesori. Slušajte glas nemoćnih, bolesnih, ugroženih, obespravljenih! Pa ćete biti na dobru glasu!
3 – Pavao je znao mudro trpjeti. Apostol je vičan patiti. Od prvoga glasa: „Ja ću mu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti“ (Dj 9,16) do glavosjeka u Rimu izvan Zidina. Od početka se sučelio sa svim vrstama pogibli: na kopnu i na moru; od braće i naroda, od elementarnih nepogoda i ljudskih faktora; brojna bičevanja, kamenovanja, brodolomi. On će sažeto reći: izvana borbe, iznutra strepnje (2 Kor 7,5). Gdje bi god došao, a ne bi našao nevolja i patnja, borba i strepnja, odmah bi zaključio: Ljudi, ovdje nema Duha Božjega! Bježimo odavde, iz ove lagode i močvare! Ne zamećem borbu, ali ako se ukaže, ne uzmičem, idem - s Božjom pomoću - do pobjede!
U Listri kamenovan. Svi mislili da je mrtav. Srećom nije. Kad se osvijestio, samo se pita: Što mi je ovo lijepa Bog pripremio? Kad tamo: Timotej! Mladić isklesan vjerom bake Loide i mame Eunike, usavršen milošću Božjom. Bio je s Pavlom savršeno „srodne duše“ (Fil 2,20). „Nisam ni blizu propatio kakva mi je vrijedna suradnika i srodnika Bog podario!“ – mogao je Pavao ponavljati svega svog života.
Apostol se nekom povlaštenom zgodom uspeo „do trećeg neba“ (2 Kor12,2) i molio Boga da ga oslobodi „trna u tijelu“ (r. 7). Ne! odgovara Bog: moja se milost u tvojoj trnovini očituje, otkriva, usavršuje! Nije se Pavao s time samo pomirio, nego s oduševljenjem prihvatio, u Kristovu ključu, vlastiti križ kao sredstvo spasenja.
Trpio je kad su ga napuštali suradnici: Marko, koji se opet vratio; Dema,koji se nije više vratio; Figel i Hermogen, koji su nestali u bezimenoj masi efeškoj; Filet i Himenej, koji su zastranili od pravila vjere.
Krizmanici! U dobru je lako dobar biti, na mukama valja izdržati! Svima nam je kroz mnoge nevolje dok ne stanemo „pred sudište Božje“ (Rim 14,10. Nitko nije iznimka. A patnju dobro podnesenu Duh Božji obilato nagrađuje. Znajte trpjeti i Bogu prikazati svoju patnju, a Bog nikomu ne će ostati dužan: on zna rasporediti svoje nagrade!
