ALOJZIJA KARDINALA STEPINCA
I NADBISKUPA PETRA ČULE
(1898.-1998.)
Dvojici katoličkih velikana u hrvatskom narodu, dr. Petru Čuli, biskupu mostarsko-duvanjskom i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskomu (od 1942.) i promaknutom nadbiskupu giufitanskom (od 1980.), te dr. Alojziju Stepincu, nadbiskupu zagrebačkom (od 1934.) i kardinalu Rimske Crkve (od 1952.) ove godine pada stota obljetnica rođenja. Obojica domoljubi, obojica podnijela prežalosne procese i zatvore, obojica svjedoci vjere pod mučiteljskim bezbožnim komunizmom. Petar se rodio u Kruševu, 18. veljače 1898. a preminuo u 87. godini života u Mostaru, 29. srpnja 1985. Alojzije se rodio u župi Krašić, 8. svibnja 1898. a preminuo u 62. godini života, također u Krašiću, kao zatočenik, 10. veljače 1960.
Imenovanja. Stari zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer tražio je sebi nasljednika. Nakon više kandidata, koji nisu prošli kraljev veto u Beogradu, kocka je pala na mladoga ceremonijara dr. Alojzija Stepinca. Kralj je čuo da je Stepinac bio "solunac" pa nije imao primjedaba na njegovo imenovanje (Solunska fronta, duga oko 600 km od kraja Albanije do kraja Bugarske, naslonjena na Egejsko more, od 1915. do 1918, jest Balkansko bojište, opskrbljivano iz baze Soluna. Oko 600 tisuća vojnika Centralnih sila stajalo je nasuprot 619 tisuća vojnika Saveznika. Hrvatski dobrovoljci borili su se za novu državnu stvarnost na slavenskom Jugu. Srbi su takve dobrovoljce smatrali "srpskom vojskom". Stepinac se javio na Solunsku frontu, koja je probijana od 15. rujna do 1. studenoga 1918.). Ta je okolnost povoljno djelovala na kralja da je propustio Stepinčevo imenovanje za biskupa koadjutora 1934. godine.
Osam godina kasnije u mostarskoj se Crkvi zbio nov događaj. Sveti Otac Papa, Pio XII. imenovao je prvi put biskupom jednoga biskupijskog svećenika, domaćega sina. Dotle kroz stotinu godina, sve od 1846. godine, od vremena Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, biskupi su bili bosanski ili hercegovački franjevci: fra Rafo Barišić (Očevija, 1796. - Široki Brijeg, 1863.), fra Anđeo Kraljević (Čerigaj, 1807. - Konjic, 1879.), fra Paškal Buconjić (Drinovci, 1834. - Mostar, 1910.) i fra Alojzije Mišić (Bosanska Gradiška, 1859. - Mostar, 1942.). Bila je to neočekivana novost i u crkvenim i u državnim krugovima. Pa su i jedni i drugi reagirali na svoj način. Nezavisna Država Hrvatska nije krila svoje neslaganje, ne iz nacionalnih motiva, jer se dr. Čule uvijek pokazivao korjenitim Hrvatom i borcem za ljudska prava i narodne slobode. Bile su druge igre u pitanju. Najprije je iz Zagreba sam ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk razaslao pismo 3. lipnja 1942. godine "svim župnicima mostarske biskupije", stavljajući im "do blagohotnog znanja i ravnanja radi" prosvjed protiv Čulina imenovanja biskupom "bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade. Hrvatska državna vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje na području Nezavisne Države Hrvatske, te će prema tome zauzeti svoje stanovište na obrani državnog vrhovničtva u svim odnošajima pro foro civili". Budući da je takvim miješanjem politike u crkvene stvari poglavnik dr. Ante Pavelić upao u unaprijedno općenje iz Crkve (po kan. 2333), državne su se vlasti povukle. S druge strane skupina franjevaca došla je novoimenovanom biskupu da ga uljudno zamoli da se odrekne biskupske službe u korist dobrih odnosa s hrvatskom državom! Biskup je uljudno izrazio duboko čuđenje zbog takva zahtjeva redovnika i njihova miješanja u politiku i obranu državnih interesa zbog imenovanja mostarskoga biskupa.
Ređenje. Jedna od jačih duhovnih veza među dvojicom naših crkvenih dostojnika, zagrebačkoga i mostarskoga, bilo je biskupsko ređenje. Kada je dr. Petar Čule, kapitularni vikar, nakon smrti biskupa Alojzija Mišića, 26. ožujka 1942. u Mostaru, imenovan mostarsko-duvanjskim biskupom 15. travnja, a proglašen 2. lipnja 1942. godine, zaželio je da mu sakramentalnu puninu biskupskoga ređenja podijeli vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić, koji mu je inače podijelio i sve dotadašnje službe i redove, počevši od tonzure u bogosloviji do svećeničkoga ređenja u Sarajevu. A za suposvetitelje odabrao je senjskoga biskupa dr. Josipa Burića, kolegu sa studija iz Innsbrucka, i pomoćnoga zagrebačkoga dr. Josipa Lacha. Nije se usudio zvati nadbiskupa Stepinca iz ratnih razloga. Međutim, kako se ova dvojica nisu mogla opravdano odazvati, javio se, na Čulinu radost, sam nadbiskup Stepinac da bi želio doći u Mostar na biskupsku posvetu. Bila je to izvanredna Stepinčeva gesta i s obzirom na jedinstvo Crkve u hrvatskom narodu i kao lekcija vladi u Zagrebu koja se umiješala u strogo crkvene stvari! A bijahu to mutna, ratna, krvava vremena.
Mutnoća se vidjela i po tome što je neposredno pred samo biskupsko ređenje, u listopadu 1942. novoimenovani biskup Čule bio napismeno obaviješten da su njegovi konsekratori, nadbiskupi Šarić i Stepinac, primili čudovišno i valjda stoga nepotpisano pismo iz Mostara ("Hercegovački Hrvati katolici", i to "ispred 160tisuća herc. katolika"), u kojem se biskupa Čulu naziva "Jugoslavenom", a otvoreno se zaprijetilo njegovim zarediteljima: "ako se samo usudite prieći granicu grada Mostara i Hercegovine u svrhu posvete biskupa, neka znate da će biti svašta. Bit će krvi, a lako i mesa pa da je na Vama papina kruna." Ni jedan ni drugi nadbiskup nisu se obzirali na te anonimne poruke niti su popustili pred prijetnjama, nego su obojica došla i obavila konsekraciju mladoga biskupa Petra, na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 1942. godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, povjerenoj dušobrižništvu franjevaca. Uz potpuni mir i red. Bio je nazočan i sudionik i benediktinac Ramiro Marcone, apostolski izaslanik u Hrvatskoj za vrijeme rata. Biskupov je početak bio u znaku svega onoga što će kroz daljnjih 38 godina svoga službovanja doživljavati u ovoj Crkvi.
Na biskupovu ređenju nije bilo nikoga od državnih vlasti, iako je više dana u mjesecu lipnju 1942. u biskupiji boravio ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković, rodom iz Klobuka.
Zauzimanje za franjevce. U godini smo 1945. kada su nastupila još mutnija vremena. Velika komunistička neman nadvila se nad Mostarom, Sarajevom i Zagrebom. I hajka neviđenih razmjera. Glavni je cilj bio srušiti Crkvu, pozatvarati sjemeništa i bogoslovije, prekinuti vezu sa Svetom Stolicom. Biskupi su 1945. imali zasjedanje Konferencije u Zagrebu od 17. do 21. rujna. Jedan od predmeta rasprave bio je prikaz prilika u pojedinim biskupijama, i to prvoga dana. Biskup Čule, čitamo u Zapisniku BK, "izvješćuje o pokolju franjevaca na Širokom Brijegu i naglasuje da su proste klevete sve glasine, koje partizani ubacuju u javnost i na temelju kojih opravdavaju ovo zlodjelo." Biskupi su 20. rujna 1945. objavili glasovito Pastirsko pismo, koje se kasnije vrlo često citiralo kao najveći znak otpora ateističkom komunizmu. U tome Pismu biskupi su se jasno osvrnuli na pogibiju širokobrijeških franjevaca. Tu stoji: "Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi Franjevci, koji su se tamo nalazili - njih 28 na broju - premda nitko od njih nije uzeo niti puške u ruke, a kamoli se borio protiv narodno-oslobodilačke vojske - kako ih se lažno optuživalo - i premda su gotovo svi poznati kao protivnici fašističke ideologije." Kada je i zbog toga na odgovornost bio pozvan nadbiskup Stepinac, on se pozvao na informaciju mjesnoga biskupa dr. Petra Čule, koji je stao iza svojih riječi. I to će ga koštati procesa i zatvora.
Žalosni procesi. Zagrebački nadbiskup Stepinac priveden je na suđenje u listopadu 1946. godine, i osuđen na 16 godina zatvora i daljnjih pet godina gubljenja svih ljudskih prava. Prije imenovanja za kardinala prebačen je iz zatvora u zatočeništvu u Krašić, 1951. Mostarsko-duvanjski biskup Čule pritvoren je u travnju 1948. godine i u srpnju osuđen na jedanaest i pol godina zatvora. Pušten je na uvjetnu slobodu u jesen 1955., a od početka 1958. godine ponovo vodi upravu hercegovačkih biskupija. Bila su to dva sramotna montirana procesa pravnoga bezumlja kada su se jugoslavenski komunisti željeli što više dodvoriti svomu gazdi i njegovoj staljinskoj čizmi. Nešto je bolje bio tretiran nadbiskup Stepinac, koji je u Lepoglavi imao na raspolaganju dvije sobe, jednu za sebe, drugu kao kapelicu za slavljenje sv. Mise. Biskup je Čule u Zenici bio zajedno s drugim zatvorenicima bez ikakvih olakšica, a u travnju 1951. na njega i druge suzatvorenike, koji su bili prevažani iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu, bio je pušten teretni vlak. Biskup je uz prijelome nogu preživio sudar.
Svjedoci vjere. Oba crkvena predstojnika, dugo godina nasilno spriječena u vršenju svoje biskupske službe, podnijela su herojski, kršćanski i svjedočki mnogobrojna ponižavanja, maltretiranja u zatvoru. Bez ikakva odstupa od jasne i čvrste veze sa Svetom Stolicom, sa svojim svećenstvom i vjernim narodom. Oni koji su se iz Crkve, mimo jedinstvena episkopata, "družili" s državom radi nekih olakšica, nisu uživali nikakvu potporu ni Stepinčevu ni Čulinu.
Iako je ovo prigoda da se nešto više rekne o dvojici crkvenih velikana, sluzi Božjemu Stepincu o kojemu se vodi proces za proglašenje blaženim, i biskupu Čuli, kojega je ovaj Papa 1980. godine uzdigao na nadbiskupsku častad personam, ne smijemo zaboraviti ni ono veliko kršćanstvo mnoštvo svećenika, redovnika, bogoslova i drugih vjernika koji su podnosili neslućene nepravde i patnje od 1945. sve do vanjskoga sloma komunizma. Svima njima, kojima je Duh Božji dao snagu u izdržljivosti, Crkva u hrvatskom narodu duguje zahvalnost i brojne duhovne plodove koji su jamstvo sigurnije budućnosti.
-----------------------------
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 9-10/1998., str. 9.
