Međugorski Fenomen
28. May 2011.
Foto:
nepoznato

Sve je bilo spremno za sv. krizmu u subotu, 28. svibnja, u 10 sati u Međugorju u Broćanskom dekanatu. Samo je župnik fra Petar Vlašić bio odsutan, morao je nekoliko dana na preglede u Mostar. Ali sve ide na bolje, Bogu hvala. Zamijenio ga je u crkvi prigodom dočeka fra Marinko Šakota, župni vikar. Fra Slaven Brekalo, lanjski mladomisnik, poučavao je krizmanike, učenike osmoga razreda. I dobro ih izvježbao u vjeronaučnim odgovorima, kako kažu ispitivači s Ordinarijata. Svih osamdeset kandidata.
     Procesija se uputila s crkvenoga dvorišta: krizmanici, kumovi, koncelebranti, njih osam, biskup Ratko. U župnu se crkvu pripušteni krizmanici, njihovi kumovi, roditelji. I već su klupe popunjene. Ostali narod pred crkvom. Pozdrav je s ambona izgovorila jedna krizmanica, a druga uručila cvijeće krizmatelju. Raznobojno i svježe. A s. Mira ukrasila cvijećem svetohranište i oltar, bogato i ponajviše crvenobojno kako se i dolikuje za dan primanja darova Duha Svetoga, koji j sišao nad apostole u obliku „ognjenih jezika“. Na koru župni zbor vodi s. Irena i strogo se drži liturgijskih pravila i pjesama. Biblijske odlomke čitaju krizmanici, evanđelje fra Mate Dragićević, dekan, gradnićki župnik.
     Biskup u propovijedi govori o dnevnom odlomku iz Djela apostolskih, u kojem se dva puta spominje kako Duh Sveti priječi sv. Pavlu propovijedati Kristovo evanđelje! Kako to?
     Pristup kandidata za primanje sakramenta sv. potvrde pripremljen i tečan. „Primi pečat dara Duha sVetoga – Amen! Mir tebi – i s duhom tvojim!“ odjekuje na mikrofonu. Jednako uredan pristup i za sv. pričest.
     Na kraju sv. Mise zahvala Bogu i svima koji su pripremili ovaj jedinstveni dan u životu potvrđenika. Završni blagoslov kojim se Boga moli da utvrdi ovo što je danas izveo i da čuva „darove Duha Svetoga u srcu svojih vjernika: neka se pred svijetom ne stide ispovijedati Krista raspetoga i odanom ljubavlju u život provoditi njegove zapovijedi“.
     Na svršetku foto-uspomena ispred oltara.
     Prema izvješću župnikovu za prošlu godinu, u Međugorju ima 11 franjevaca, 37 sestara franjevaka; bilo je 38 vjenčanja, 40 sprovoda, 64 krštenja, 76 prvopričesnika, 78 krizmanika; u 1.265 obitelji 4.983 katolika.
***
     Biskupova homilija:
 
     Braćo i sestre, dragi krizmanici!
 
       Pročitali smo odlomak od desetak redaka iz Djela apostolskih (16,1-10) koji nam govori o događajima s Drugoga misijskog putovanja sv. Pavla (49.-52.), kada je Apostol naroda uzeo sa sobom kolegu Silvanai pošao iz Jeruzalema preko Cezareje i Antiohije, utvrđujući Crkve, te se na tom putu svratio i u svoj rodni Tarz, što je bilo sasvim normalno. Iznosimo tri točke za naše razmišljanje:
 
       1 – Što znači uživati „dobar glas“? Pavao je sa Silvanom ušao na cilicijska vrata u neke galacijske gradove. „Ondje, gle, bijaše učenik neki, imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka. Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. Pavao htjede da on pođe s njime...“ (Dj 16,1-3). Apostoli su prolazili gradovima navješćujući Evanđelje. „Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao“ (Dj 16,5).
       - „Evo onoga mladića kojega si krstio prošli put, prije četiri-pet godina“, rekoše Pavlu u jedan glas Timotejeva baka Loida i majka Eunika. Očito je Timotej bio u jeku svoje mladosti. Ljudi su ga smatrali po majci Židovom, ali otac mu je bio Grk, poganin. I, nakon što ga je dao obrezati, a nije to morao po apostolskom dekretu (Dj 15,28-29), ali je učinio da se ne bi sablažnjavali neki Židovi, Pavao položi ruke na Timoteja (2 Tim 1,6), koji „posvjedoči lijepo svjedočanstvo“ (1 Tim 6,12) vjere, proglašavajući Isusa Mesijom, Sinom Božjim, te ga povede sa sobom. Izgubio je Marka na Prvom misijskom putovanju (45.-49.), našao je sada Timoteja! Sin grčkoga oca i pokrštene majke Židovke mogao je biti idealan navjestitelj evanđelja u misionarskoj službi Pavla koji se obraća najprije Židovima pa onda Grcima, tj. pučanstvu u poganstvu. I bit će to doista stalan i idealan apostol, koji je neprestano učio i rastao uz velikoga Pavla! Odmah je postao oduševljeni Kristov misionar, Pavlov omiljeni učenik. On je Pavlu bio: duhovni sin, brat, suradnik vjerni, dijete ljubljeno, prijatelj pouzdani, jedno srce, srodna duša! On je kasnije zajedno s njime pisao i neke poslanice: Filipljanima, Kološanima, Solunjanima, Druga Korinćanima.
     Znamo li mi, svećenici, zovnuti kojega dječaka, osmoljetkaša, gimnazijalca, studenta, današnjega Timoteja, na put prema svećeništvu ili redovništvu: propovijeđu ili životom? Mladića od šesnaest ili više godina koji je na „dobru glasu“, kao što je Pavao zovnuo kršćanina Timoteja? Vidiš li da sada dolaze kandidati u bogosloviju i mimo maloga sjemeništa? Mi iz cijele Hercegovine imamo svega 18 sjemeništaraca i 28 bogoslova, biskupijskih i redovničko/franjevačkih.
     Činjenica da je mladi Timotej uživao „dobar glas“, čak u dva grada, u Listri i Ikoniju, uključuje barem dva važna obilježja, koja su potrebna svima nama, a vama krizmanicima posebno u ovoj dobi:
     prvo, da je Timotej bio čestit i plemenit u sebi samome, tj. dobar, nesebičan; nije mislio samo na sebe i na svoje, nego i na druge, na Crkvu Božju, i
     drugo, da je bio čist i čvrst u srcu i u ponašanju u odnosu na druge, osobito prema ženskomu svijetu. Glas o njemu daleko se čuo!
     Timotej se odlikovao vjerom koju je primio od majke i bake, i ćudorednim držanjem kako je naučio u obiteljskoj kući od tih dviju pobožnih žena.U toj se kući Boga molilo i štovalo, a nikada se nije svađalo i psovalo. Timotej bijaše Kristov službenik koji je na svoj glas pazio, a djevojački čuvao.Pavao je jednom izričito napisao svomu učeniku Timoteju: „Sebe čistim čuvaj!“ (1 Tim 6,22), čistim u ovom nečistom, preljubničkom i izopačenom svijetu. Čistim u mislima, riječima i djelima!
        Kako je s našim „dobrim glasom“? Možda se već iz mladosti vuče nekakva glasina za nama? Popustili pustoj strasti. A želi se biti na dobru glasu. A naš svećenički glas? Možda se ljutimo što drugi o nama pričaju loše stvari na osnovi nekih znakova? A koliko poduzimamo svojim životom da ne bismo dali drugima povoda da ne diraju u naš dobar glas? Kako postupamo s dobrim glasom drugoga? Neke se vijesti medijski toliko razviču da se nikada ne mogu opovrgnuti. Kako to da se nekim svećenicima stalno prišiva neka nevaljala priča, kojoj oni očito daju nekakva motiva, a nekima ama baš nikada, barem ne na tom skliskom području? Kad izgubimo dobar glas, što nam je još ostalo?
 
        2 - Poslušan Duhu. Pavao se na tome putovanju, prošavši te gradove, htio najprije svratiti u frigijske krajeve, ali mu „Duh Sveti“ ne dade. Kako mu je Duh zasmetao, a on pošao propovijedati? Zar i Duhu Svetom nije stalo da Pavao propovijeda Kristovo evanđelje? Jest, ali neka propovijeda ondje i onda gdje i kada hoće Duh Sveti. Stoga je Pavao produžio sa Silvanom i Timotejem u Miziju ne bi li se domogao Bitinije, da ondje propovijeda Isusov nauk. Ali i tu je intervenirao „Duh Isusov“, koji mu nije dopustio dalje. U čemu su to oni pročitali Duhov intervent? Vjerojatno u znaku neke prirodne nepogode ili ljudske drame. Recimo, bile velike kiše, poplave, potresi, odroni zemlje, zatrpani putovi, srušeni mostovi. Ili je možda buknuo rat između raznih plemena, pojavila se kuga. Ili on se sam razbolio od malarije. Tu je Pavla doista spopala neka teška bolest. „Znate: prvi sam vam put za bolesti navješćivao Evanđelje. Svoju kušnju moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa“, pisat će kasnije Pavao Galaćanima(4,13-14). Neka gadna bolest zbog koje su ga Galaćani mogli i prezreti i odbaciti, a eto nisu. Tražeći sebi lijeka, Pavao je sišao u Troadu ili Troju, i tu naišao na Luku, liječnika, koji se priključio misijskom djelu, ne mogavši se više otrgnuti od onako bolesna Pavla. Apostol sluša Duhove naume. Pokorava se pojavama koje tumači izrazom Duha Božjega. Već su četvorica u misionarskoj ekipi: Pavao i Silvan, Timotej i Luka. Da je Pavao otišao u Frigiju ili Bitiniju, ne bi našao sv. Luku.
        Kao što su u „dobru glasu“ vrloga Timoteja vidjeli znakove duhovnoga zvanja, i pozvali ga u misije, tako su Apostoli protumačili voljom Božjom određene zapreke u svome životu kao i svoje zdravstveno stanje. Oni su u službi Božjoj. Bog ima svoje nakane i putove. Na jednoj strani vrata zatvori, a na drugoj dvokrilna otvori. Oni idu gdje je otvoreno! Tako ih Duh Božji želi na taj način voditi. Kako divna pouka svakomu od nas da znamo u miru, posluhu i zahvalnosti primiti od Boga njegove kušnje i smetnje, bolesti i zdravlje, uspjehe i neuspjehe i svladavati ih s pomoću Božjom.  
 
        3 - Viđenje. U Troadi noću Pavao je imao „viđenje“, rekli bismo više neko snoviđenje. Nije mu se ukazao ni Mojsije ni Ilija, ni Krist Gospodin, nego „neki Makedonac“, koji stajaše i zaklinjaše ga po tri puta: „Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!“ (Dj 16,9). Kad je Pavao ujutro za doručkom ispričao što je doživio, svi shvatiše da se radi o Božjoj poruci, makar bila i u snu i po noći. Prije ih je Duh savjetovao da ne idu propovijedati u frigijske i bitinijske pokrajine, a sada ih ovaj čovjek iz „viđenja“ poziva da dođu propovijedati u Makedoniji. Dobro su razumjeli da je i jedan i drugi glas bio od Boga. Koji se Makedonac ukazao u viđenju sv. Pavlu? Kako je prepoznao toga Makedonca: po nošnji, po odijelu, po kapi, po naglasku? Neki kažu: možda je to bio Aleksandar Veliki, koji je Pavlu ostao u sjećanju dok je čitao njegove velebne vojne kojima je osvajao svijet. Pavao nije oklijevao. „Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje” (r. 10). Stoga skrenuše odatle u Grčku: u Samotraku, zatim stigoše u Filipe, grad prvoga dijela Makedonije. Poslušni Duhu pošli su na put i za dva dana stigli u Neapol, a odatle za tri sata pješke u Filipe, makedonski grad, gdje su ostali nekoliko tjedana, možda i mjeseci. Lidija ih ugostila vjerom i djelom. Pavao će od sada osvajati Grčku i Makedoniju za Kraljevstvo Božje i to utrtim putovima onoga Aleksandra Velikoga.
        Krizmanici, evo kako se stječe i čuva dobar glas! Evo kako se otkriva i ostvaruje duhovno zvanje! Evo kako se postiže sreća kada se čovjek pokorava Duhu Svetomu i drži se njegova savjeta i puta! Bog nekada piše sasvim pravo i po krivim linijama našega života. Naše je da pročitamo Božji rukopis i da se držimo toga rukopisa koji nam se ukazuje preko naših razumnih roditelja, preko naše savjesti, naše Crkve, škole, osobito preko Deset Božjih zapovijedi. Neka vas sve, zajedno i pojedinačno, Duh Dobri po ravnu putu vodi. Amen.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE