Braćo i sestre!
Dragi krizmanici! Radujem se što samdanas s vama i s vašim obiteljima radi podjeljivanja sakramenta sv. potvrde vama koji ste se i potrebnom poukom i sakramentom sv. ispovijedi pripremili za vjerničko primanje sedam darova Duha Svetoga. Darovi mudrosti, razbora, znanja i savjeta odnose se na prosvjetljenje naše pameti; a darovi jakosti, pobožnosti i straha Božjega tiču se našega srca, osnaženja naše slobodne volje. Nisu to prolazni darovi zbog kojih se danas kao potvrđenici radujete, a sutra ih više nema. To je pečat dara Duha Svetoga. Jednom opečaćeni, zauvijek ste opečaćeni Duhom Božjim! Ali svaki taj dar traži vaš rad u skladu s vašim rastom spoznaje i životnog svjedočenja u vjeri.
I. - Darovi Duha. Ne bojte se, mladi, biti mudri u očima Božjim, makar ispali ludi u očima ljudi. I „ludo“ Božje mudrije je i razboritije i od najmudrijega ljudskoga.
Ne ustručavajte se biti jaki u Bogu pred ljudima, makar vas svijet nazivao kukavicama i natražnima. "Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10,32), poručuje nam je božanska Istina, Krist Gospodin.
Ne stidite se biti bogobojazni i pobožni, puni sinovskoga strahopoštovanja prema Bogu i njegovim svetinjama, makar vas prolazni svijet izrugivao i karikirao. Svijet nema ni straha ni srama u vrijeđanju Božjega zakona. A mi smo vjernici - štovatelji Božji, klanjatelji u duhu i istini.
Svijet daje savjet kako ćeš se najlakše izgubiti u prolaznoj požudi, a Duh nas Sveti savjetuje kako ćemo se najlakše snaći za život vječni. Tko se dade istinito savjetovati, Duh ga dobri po ravnu putu vodi.
Svijet vas napastuje i zove da se vladate po njegovoj izopačenoj mašti i strasti, a Duh vam Sveti daje da učite i sudite stječući neprolazno znanje koje vodi u Očev dom. Ne dopustite da danas samo primite pečat na čelo i da potom živite kao da nemate Duha Božjega u sebi.
II. - Tijelovo. Danas Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Kristove. Mi katolici držimo da je povijesni događaj Isusove Posljednje večere, prikazan u sva četiri evanđelja, jedno od najuzvišenijih otajstava naše sv. vjere. One noći Gospodin Isus, dok blagovaše s učenicima svojim, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi kruh, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje“. I uze kalež, zahvali i dade im. I svi su iz njega pili. „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva“ (Mk 14, 22-23), kao što danas čitamo u Evanđelju.
Euharistijska žrtva. To otajstvo Večere Gospodnje jest u prvome redu znak Isusova predanja po križu i smrti u uskrsnuće novoga života, koji nam on božanski daje. Eto žrtve. Zašto se taj pojam nalazi u srži kršćanske vjere? Tako je Bog htio i izveo! Ako se premudri Bog odlučio za taj put spasenja, onda je sav taj božanski pothvat sama mudrost i dobrota. A i mi postajemomudri i razboriti kad prihvaćamo tu žrtvu kao izraz Božje milosti i ljubavi. Žrtva se i shvaća i prihvaća samo u kontekstu ljubavi. Žrtva je najuvjerljiviji iskaz i dokaz ljubavi. Bog je Ljubav. Zato je Euharistijska žrtva izraz Božje ljubavi prema nama ljudima. Isus je u određenom povijesnom trenutku na Kalvariji prinio žrtvu - samoga sebe - svomu Ocu, kao dokaz svoje vrhunske Ljubavi i prema Ocu i prema nama ljudima. A mi osobnim zalaganjem pobožnosti srca i uma u tome sudjelujemo liturgijskim slavljima i dnevnim prikazivanjem samih sebe Bogu.
Euharistijska gozba. To otajstvo Isusove ljubavi nije samo izraz božanske žrtve za nas slabe ljude, nego je ujedno i naša duhovna hrana u ovom hodu u život vječni. Nema zdravlja i života bez kruha. Čovjek ne zna kakvi su sve sastojci kruha i vina, a ipak ih s radošću i mjerom blaguje. Zar nam je poznat proces kako uopće raste pšenica ili vinova loza? Kako nikne zrno ili bobica grozda? Kako se zrno pretvori u kruh, a grožđe u vino? Zar nam je znano kako se kruh ili vino pretvore u živo organsko tijelo? Pa ipak, našim se nepoznavanjem ne umanjuje snaga kruha i vina da nas svojom hranjivošću drže u zdravlju i životu.
Tako je nešto slično i u našem duhovnom zdravlju. Ne možemo razumjeti što je to Presveta Euharistija, ali je vjernički prihvaćamo i primamo s najvećim poštovanjem srca, za vječno spasenje. Isus nam je svima rekao: "Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" (Iv 6, 51). Kao što nam zemaljski kruh i vino služe za ovaj život, tako nam Isusovo Tijelo i Krv služe za duhovni i vječni život. Nitko od nas nije toga dostojan jer smo grješnici: mišlju, riječju i djelom, kao i propustom dobra koje smo dužni činiti. Tko jede i pije nedostojno, u grijehu, u neredu, u okorjelosti, taj je krivac Tijela i Krvi Kristove.Međutim, tko se ispovijeda i za svoje grijehe kaje, Bog mu oproštenje daje i hrani ga Tijelom i Krvlju Isusovom. Zahvaljujemo Bogu koji nas najprije oslobađa od naših grijeha u svetoj ispovijedi a zatim nas hrani svojim euharistijskim Tijelom. Misna je gozba središte našega pojedinačnog i zajedničkog života. Tako je Otac nebeski zaželio, tako je Sin Božji ustanovio, tako se sve događa rosom Duha Svetoga. Vjerujemo Kristovim riječima, jer njegove riječi "duh su i život su" (Iv 6, 63).
Njemu na spomen. Gospodin nam je Isus iznio veliku božansku istinu i tajnu: "Ovo je tijelo moje". „Ovo je krv moja“. Te je riječi izgovorio Krist. Crkva je od početka doslovno shvatila taj sveti tekst i poruku na Posljednjoj večeri Isusovoj. Ne mijenjajući ni slova, ne shvaćajući ni u kakvu simboličnu ključu ili tumačenju kako bi bilo ljudima prihvatljivije. Ne! Ovo je Isus rekao jednom zauvijek! I naredio da se to čini njemu na spomen! Na spomen veličanstvenih spasonosnih djela Božjih. Mi to priznajemo i vjerujemo kako nam je preneseno! Mi to liturgijski slavimo kako smo primili. Zahvaljujemo Bogu na beskrajnu daru Isusova Presvetoga Tijela i Krvi. U tome činu i otajstvu uključena je prošlost: „Tvoju smrt navješćujemo“; sadašnjost Krista uskrsloga: „Tvoje uskrsnuće slavimo“, i budućnost: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo“, kada dođe i pripravi nam mjesto da i mi budemo gdje je on (Iv 14, 3).
III. - „Ukazanja“. Najprije, činjenica da se netko iskreno ispovjedi i pobožno pričesti u ovoj župnoj crkvi i da se takva osoba u duši svojoj zbog Božjeg oproštenja radosno osjeća, svaki će vjernik pozdraviti i to pripisati Bogu, izvoru svake milosti. A pazit će da s te milosne činjenice ne prelazi, nelogično i nedosljedno, na zaključak: „Ja sam se ispovjedio, ugodno se osjećam, sad sam obraćen, dakle Gospa se u Međugorju ukazuje!“ Takav vjernik i pokornik mora se i inače ispovijedati, pohađati druge sakramente, obdržavati sve zapovijedi bez obzira ili se privatna ukazanja priznala ili ne priznala.
Drugo, bio bih neodgovoran služitelj Otajstva Tijela i Krvi Kristove kada ne bih i danas javno upozorio, pa i s ovoga mjesta i u ovoj prigodi, cio zainteresirani svijet da u ovoj mjesnoj Crkvi mostarsko-duvanjskoj postoji nešto poput šizme: nekoliko svećenika, koje je Vrhovna uprava Male braće otpustila iz Franjevačkoga reda zbog neposluha Svetom Ocu, godinama nasilno drži više župnih crkava i ureda s crkvenim inventarom. U tim župama djeluju ne samo nezakonito nego dijele sakramente svetogrdno, a neke i nevaljano, kao što su ispovijed i krizma ili asistiraju nevaljanim vjenčanjima. Ta protucrkvena praksa mora djelovati šokantno na sve nas. A isto tako morao bi taj škandal svetogrđa sakramenata, napose Presvetoga Tijela Isusova, šokirati i vjernike koji se pred takvim svećenicima nevaljano ispovijedaju i pribivaju svetogrdnim misama. Molimo Gospodina da što prije digne iz naše sredine ovu sablazan i šizmu.
Treće, zahvalan sam Svetom Ocu Papi, i Ivanu Pavlu II., bl. uspomene, i Benediktu XVI. slavno vladajućemu, koji su uvijek poštovali stajalište mjesnih mostarsko-duvanjskih biskupa, i pokojnoga i živoga, s obzirom na tzv. međugorska „ukazanja„ i „poruke“, ostajući uvijek puno pravo Vrhovnom svećeniku da o tome donese konačan pravorijek. A to se stajalište biskupâ, nakon svih kanonskih ispitivanja, može izreći u ovih nekoliko rečenica:
1 - Međugorje je katolička župa u kojoj se ostvaruje liturgijski i pastoralni život kao i u ostalim župama ove mostarsko-duvanjske biskupije. I nitko nije ovlašten pridavati službeni naslov „svetišta“ ovomu mjestu, osim Crkve.
2 - Na osnovi crkvenih proučavanja međugorskih događanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama. To znači da Crkva do sada nije prihvatila nijedno ukazanje ni kao nadnaravno ni kao Gospino.
3 - Nijedan svećenik koji kanonski djeluje u ovoj župi Međugorju ili je u prolazu nije ovlašten iznositi privatno mišljenje, suprotno službenomu crkvenom stajalištu, o takozvanim „ukazanjima“ i “porukama“, ni prigodom sakramentalnih slavlja, ni za uobičajenih pobožnosti, ni u katoličkim medijima.
4 - Katolički su vjernici ne samo oslobođeni obveze da vjeruju u istinitost „ukazanja“ nego trebaju znati da nisu dopuštena ni službena ni privatna, ni osobna ni kolektivna, crkvena hodočašća iz drugih župa, ako pretpostavljaju istinitost „ukazanja“ ili koja bi time ovjeravala takva „ukazanja“. Tko suprotno govori, necrkveno govori.
5 - Na temelju dosadašnje prouke i prakse kao mjesni biskup držim da u vezi s međugorskim zbivanjima kroz svih ovih 25 godina nije na crkvenoj razini utvrđeno nijedno „ukazanje“ kao autentično Gospino. A autentičnosti ne doprinosi ni činjenica da se kroz ovih 25 godina govori o desetcima tisuća „ukazanja“ koja su, prema riječima sadašnjega Svetog Oca, kojega sam čuo u audijenciji 24. veljače ove godine, na Kongregaciji za nauk vjere uvijek pobuđivala pitanje kako mogu biti vjerodostojna za katoličkoga vjernika. Pogotovo nam ne djeluju kao vjerodostojna kada se već unaprijed zna da će se navodna „ukazivanja“ događati:
jednoj osobi svake godine 18. ožujka, ali će joj se također „ukazivati“ i svakoga 2. u mjesecu, s „porukama“ koje možeš i ti očekivati, prema dosadašnjim takvim uhodanim obrascima;
onoj će se drugoj ukazivati svakoga dana kroz godinu, ali kao da to nije dostatno pa ima dodatno svakoga 25. u mjesecu posebno „ukazanje“ i kao neku vrstu priopćenja javnosti, koje također možeš i ti predvidjeti i očekivati;
onom će se trećem ukazati svakoga 25. prosinca, na Božić, također s priopćenjem sličnim ovima spomenutima;
onoj će se četvrtoj osobi „ukazati“ 25. lipnja svake godine, i to s određenim priopćenjem;
a ostalim dvoma svakoga dana s „porukama“ koje se također mogu predvidjeti jer su varijacije sličnih sadržaja. Takva dakle činjenica i poplava tzv. ukazanja, poruka, tajni i znakova vjeru ne učvršćuju, nego nas još više uvjeravaju da u svemu tome nema ništa autentično i istinito utvrđeno.
Stoga odgovorno pozivam one koji za sebe tvrde da su „vidioci“ i „vidjelice“ kao i formulatore „poruka“ da pokažu crkvenu poslušnost i da prestanu s takvim javnim izvođenjima i priopćenjima ovdje u župi. Time će očitovati svoju dužnu crkvenost ne stavljajući privatna „ukazanja“ i privatna kazivanja iznad službenoga stava Crkve. Vjera je ozbiljna i odgovorna stvar. Crkva je ozbiljna i odgovorna ustanova!
Po zagovoru Blažene Djevice Marije, koja je najveća nositeljica darova Duha Božjega i koja je po Duhu Svetom u svome tijelu začela, i na svijet donijela Drugu božansku osobu, Krista Isusa, koji nam daje svoje Presveto Tijelo i Krv za život vječni, neka nam On - Put, Istina i Život - pomogne da istina o Blaženoj Gospi, Majci njegovoj i Majci Crkve, Prijestolju Mudrosti i Ogledalu Pravde, u ovoj našoj župi i biskupiji zasja u svome sjaju, bez ikakvih primjesa nevjerodostojnosti, a sve u skladu s trajnom crkvenom naukom i praksom. Amen.
