Draga braćo i sestre, dragi vjernici župe Stolac!
Upravo pročitano Evanđelje po Ivanu (15,18-21) koje je određeno za današnju sv. Misu subote 5. uskrsnog tjedna, bolno nam odzvanja u ušima, a zorno ga potvrđuje primjer osobe Marka Milanovića, čije se svjedočke smrti večeras sjećamo i što je jedan od razloga i našega okupljanja na ovu Svetu Misu, da se molimo za što skorije otvaranje njegova biskupijskog procesa.
Večeras bismo se željeli zaustaviti upravo kod ovih evanđeoskih riječi i njihova vidljiva i konkretna uprizorenja i razjašnjenja. Drugim riječima: postoji uzajaman odnos što nastaje između te poruke i nas danas - ovdje i sada.
To je razjašnjenje kratko: na jednoj je strani Isus Krist, a na drugoj strani svijet u kojem On predstavlja, Božji, drugačiji svijet.
Svijet u kojem je Isus živio i djelovao nije isti kao ovaj u kojem mi danas živimo i u kojem smo pozvani svjedočiti, riječju i djelom, istinitost Isusova svijeta.
Ovaj naš svijet u trajnu je previranju - prolazi, nestaje. To otežava naše shvaćanje i prihvaćanje Isusova svijeta, a potom ne uočavamo razliku i zamamnost ovoga, tobože svoga vremena i svijeta u kojem se Isus udomio, ali nije postao dijelom ovoga svijeta, nego njegovom preobražajnom snagom.
U povijesti Crkve uvijek je bilo razdoblja u kojima su kršćani intenzivno tražili smisao življenja svoga kršćanskog opredjeljenja. Oni koji su otkrili smisao, a to je osoban susret sa živim uskrslim Kristom, bili su spremni to svoje opredjeljenje potvrditi polaganjem vlastita života.
Krist nas poziva da budemo mudri i ne traži od nas da svoje opredjeljenje za Njega uvijek potvrđujemo krvlju, ali traži od nas da budemo kvasac, sol i svjetlo u ovome svijetu.
A kako to ostvariti? To na vrlo jasan način opisuje jedan vrlo zanimljiv dokument, napisan prije 1700 godina (317.-321.), biser, koji se u kršćanskoj literaturi naziva Poslanica Diognetu.
Ova poslanica još i danas odiše tolikom suvremenošću da je to gotovo iznenađujuće. U njoj čitamo o obilježjima kršćana onoga vremena:
„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život. [...] Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. [...]
Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci.
Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci.
Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.
Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. [...]
U tijelu su, ali ne žive po tijelu.
Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu.
Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone.
Ljube sve, a svi ih progone.
Preziru ih i osuđuju.
Ubijaju ih, a oni oživljavaju.
Siromasi su, a obogaćuju mnoge.
U svemu oskudijevaju, a svime obiluju.
Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu.
Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti.
Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju.
Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast.
Kada dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince.
Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. [...]
Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. [...]
Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“
A što se događa danas? Kako bi pisac ovoga dragulja stare kršćanske književnosti, da je danas živ, opisao nas - današnje kršćane?
Vrijeme i prostor, braćo i sestre, u kojem živimo, doživljava tolike promjene kakve i kolike možda nikada u povijesti čovječanstva nisu postojale.
Veliki poznavatelji tih promjena zbunjeni su, ali i odlučni u svraćanju naše pozornosti na njih. Mi dosadašnja upozorenja velikih mislitelja i poznavatelja svjetskih promjena novoga doba slušamo s nedovoljnom pažnjom i premalo razmišljamo koliko su ta upozorenja tih ljudi, a s time ujedno i „našega“ kršćanskoga svjedočenja u svijetu“, sudbonosna.
Neki od tih mislilaca rado, i ujedno s bolju, a pogotovo kada imaju razloga i utemeljenja za to, kritiziraju našu današnju kršćansku praksu, ponašanje i život, tvrdeći da je u njoj Bog umro!
Ako danas promatramo „društvo“ u svjetlu ove misli, biva očito: širi se javno mišljenje za koje ne postoji ništa što bi bilo odsudno važno, neupitno. Postoji beskrajan kovitlac prepun uzajamnih prijevara i samozavaravanja. Kao da je čovjek na svršetku ili je ipak tek na svome početku.
Jedno je posve očito: danas se ne trpi iznimka, i stvarno: ljudi se danas olako priključuju javnom mišljenju i javnom ponašanju mase. Tko se tomu opire, biva onemogućen ili jednostavno isključen, odstranjen!
To je, braćo i sestre, ovaj svijet koji Krist ne priznaje, on ga odbacuje i opire mu se po cijenu života.
Isusov se Duh i duh ovoga svijeta isključuju. Svijet mrzi Isusa i zato ga uklanja. Isto trebaju očekivati i Njegovi učenici. Bog je doduše poslao svoga Sina da spasi svijet, ali ljudi više vole tamu nego svjetlost, rekao je Isus u razgovoru s Nikodemom.
Kao što su neprijatelji progonili Isusa i stalno mu bili za petama, isto se događalo i učenicima kroz povijest.
I kao što je bilo ljudi koji su povjerovali Isusu, bit će i onih koji će povjerovati na riječ učenika, prihvatiti tu riječ i prema njoj živjeti. Riječ učenika zapravo jest riječ Učitelja.
To je svojim životom, svojim odlučnim stavom posvjedočio i naš svjedok vjere Marko Milanović!
Njegovo je svjedočanstvo pred krvnikom-hajdučkim harambašom iznad svega jasno i odlučno: „Ja sam katolik, pak činite što hoćete!“[1]
A mi se možemo pitati: što je njega dovelo do takva uvjerenja? Odakle je izvirala njegova snaga i duhovni mir, da je na putu iz rodnoga stolačkog Kruševa preko Morina na Somine, u odlučnu trenutku života mogao ostati svoj i dostojanstveno i odlučno potvrditi vjernost Izvoru Života i pravim životnim vrijednostima, bez kojih ni ovdje na zemlji nema ljudskoga života, života dostojna čovjeka?!
Naš Marko nije htio biti onakvim kakvim ga je svijet oko njega želio vidjeti i koji ga takvoga, ujednačenoga s „masom“, želi imati.
A to htjenje, braćo i sestre, i danas u ljudskom društvu cvjeta na sve strane, kao da se samo po sebi razumije da se svijet može urediti po svojoj volji, a čovjek samo treba na to pristati. Zbog toga se današnjega čovjeka nastoji izdvojiti, usitniti zajedništvo koje bi čovjeku bilo oslonac i davalo sigurnost u njegovoj jedincatosti i osobnoj vrijednosti.
Zbog toga se, a čega smo svi mi svjedoci:
- iskrivljuje i briše čovjekova povijest,
- ruglu se izvrgava njegova uljudba, koja se proglašava nazadnom i kočnicom njegova razvoja,
- pogotovo se omalovažava njegova vjera i nacija, sve se nastoji ogaditi čovjeku.
Tako se u današnjem čovjeku uspješno stvara i razvija nepouzdanje koje u njemu postaje ustaljeno stanje nemira i straha i od rata i bilo kakva sukoba, otkaza na radu i nezaposlenosti koja caruje, straha od bolesti.
Ali se zato današnjem čovjeku ipak praktično omogućuje da vrlo lako dođe i do alkohola i do droge, a u širim razmjerima gledano, vrši se raznovrstan pritisak na čovjeka i na njegov cjelokupan život.
Povrh svega ovoga, širi se razvrat, što za mnoge postaje zamamno, jer ta pošast kod čovjeka ne razvija nikakvih obveza.
Nije stoga čudo što u javnosti vlada ravnodušnost širokih razmjera, što slabe međusobne veze, i one krvne i one prijateljske, samoća caruje. I što još caruje?
Caruje sebičnost i bespoštedna borba za društvene udobne položaje, što brojna i moćna sredstva društvenog priopćavanja uporno i uspješno predstavljaju kao istinito promicanje općeg dobra.
Eto kako se svijet, koji je stvaran tisućama godina, ruši pred našim očima.
Znam da su mnogi kršćani iz cijelog svijeta, pa i mi ovdje zaista tužni i zabrinuti zbog sadašnjega progona kršćanstva u cijelom svijetu. Razne terorističke grupe, dirigirane iz određenih centara moći, proglasile su bezbožan rat protiv kršćanstva i Kristovih sljedbenika. Kršćanima se odrubljuju glave, strijelja ih se, razapinje, zakopava, žive spaljuje i osakaćuje. Žene i djeca su žrtve silovanja i zlostavljanja. Tisuće kršćana su prisiljene napustiti svoje domove i domovinu, i živjeti u izbjegličkim logorima u stranim zemljama.
Braćo i sestre, moramo znati da je naš Gospodin Isus predskazao da će doći dan kada će Njegovi sljedbenici biti proganjani i ubijani od neprijatelja koji će misliti da se na taj način klanjaju Bogu:
- Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu (Iv 16, 2). Zašto to čine?
- A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene (Iv 16,3).
A pogotovo riječi današnjeg misnog evanđelja:
- Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. [...] Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga, jer ne znaju onoga koji mene posla (Iv 15: 18-21).
I konačno: svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni (2 Tim 3, 12), upamtimo ovo!
Rimsko carstvo koje je pokušalo uništiti rano kršćanstvo kasnije je postalo kršćansko carstvo, u kojemu je i danas centar našega kršćanstva.
Oni koji su Isusa, Božjega Sina, razapeli poput zločinca, mislili su da je Njegovom smrću završila priča o Čovjeku koji je čudesa i znamenja činio, On je postao zvijezda koja privlači milijarde ljudi sa svih strana svijeta.
Snaga Uskrsloga Gospodina zrači na svako ljudsko biće na zemlji, čak i na Njegove neprijatelje. Svakom progonitelju kršćanstva Isus govori iste riječi koje je rekao Savlu iz Tarza, koji je pokušao uništiti Crkvu na njezinu početku: Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana boriti (Dj 8, 3; 26, 14).
Isus Krist, čije je ime Emanuel - Bog s nama - obećao je svima koji Ga slijede Svoju živu prisutnost i zaštitu riječima:
I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 20).
A kršćani će pokoriti zle sile današnjeg vremena snagom Krvi Kristove i riječju svoga svjedočanstva. Zmaj progonstava bit će slomljen, a snaga Uskrsloga Krista pokazat će se u obraćenju progonitelja i ubojica kao što se dogodilo u slučaju sv. Pavla.
I Crkva će, snagom Uskrsloga Gospodina, ponovo ustati ojačana sadašnjom krizom koju proživljava i bit će i ostati kao jedna, sveta, katolička i apostolska.
Krist je centar i središte čovječanstva i On će sjati nad svima i vladat će ovdje na zemlji, a kada dođe čas, On će svoje vjerne okupiti u Svom kraljevstvu u vječnosti.
I naš zemljak, junak i svjedok vjere, Marko, obasjan svjetlom Kristovim, nije ga se odrekao.
Zato je, vjerujemo, doživio i živi životom u punini i sada je zajedno s Izvorom svjetla – Kristom Gospodinom u vječnosti! Amen!
Stolac, subota 30. IV. 2016.
Don Ante Luburić,
[1] Mučeništvo Marka Milanovića, priredio Paro Milanović, Mostar, 2010., str.154-156.