Nagovor fra Daria Dodiga na svećeničkoj rekolekciji, Mostar, 10. veljače 2016.
UVOD: U Buli najave izvanrednog Jubileja milosrđa Lice milosrđa papa Franjo poziva Crkvu da donese milosrđe svakom čovjeku, jer to je izvor radosti, vedrine i mira. Milosrđe je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, koji otvara srce nadi da smo ljubljeni usprkos ograničenju zbog svoga grijeha. Zato nam valja usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja.
Poziv je to i svima nama svećenicima, poziv je to osobito, u ovo sveto korizmeno vrijeme da molimo, još više se otvorimo Božjem milosrđu, tako da to prenosimo i na sve vjernike. Valja nam iskusiti ljubav Boga koji tješi, koji oprašta i daje nadu.
Lijepo je to izgovorio papa Ivan XXIII. na svečanom otvaranju II. Vatikanskog koncila: „Katolička se crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se odijelila“. Veliki sv. Toma Akvinski pokazuje kako Božje milosrđe nije nipošto znak slabosti, već, prije pokazatelj Božje svemoći. Upravo tako i liturgija u jednoj od svojih zbornih molitava daje nam moliti: Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Upravo takav se Bog pokazuje, objavljuje kao onaj koji je prisutan, brižan, blizak, strpljiv, svet i milosrdan.
U knjizi koja je nedavno izašla Božje im je milosrđe papa Franjo ističe kako je Isusova osnovna poruka milosrđe. Da bi se doživjelo milosrđe, prvi i jedini korak koji se traži jest priznati da nam je potrebno milosrđe. A to je osobito potrebno nama svećenicima jer mi smo ogledalo Crkve.
U svojim nastupima i govorima papa Franjo toliko puta ističe: Gospodin se nikada ne umara praštati: nikada! Mi se umaramo tražiti oproštenje. Stoga, trebamo moliti milost da se ne umorimo tražiti oproštenje.
Talijanski novinar Tornielli u uvodu spomenute knjige piše o pogledu pape Franje kako mu je stalo da lice Crkve bude takvo da ljudima ne spočitava njihove slabosti i rane, nego liječi lijekom milosrđa.
Milosrđe je nešto što je teško shvatiti. Ono za nas u konačnici i ostaje tajna Božja. Ono je veliko svjetlo ljubavi i nježnosti. Pastirima je potrebno suobličiti se milosrdnom Božjem srcu. Bog nas čeka raširenih ruku, dovoljno je učiniti samo jedan mali korak prema njemu.
U svom razgovoru s novinarom Papa ističe da je ovo vrijeme milosrđa. Ranjenom čovječanstvu Crkva treba ili mora pokazati svoje majčinsko lice. Ne čeka da ranjeni pokuca na njezina vrata, nego ide tražiti ga, daje mu da osjeti da je voljen i da nije odbačen.
Papa Ivana XXIII. na II. Vatikanskom koncilu ustvrdio je da „Kristova zaručnica radije se koristi lijekom milosrđa, nego da poseže za oruđem strogosti“. Tako je i papa Pavao VI. otkrio iz svoga duhovog puta ono što je i sv. Augustin sažeto iznio: bijeda i milosrđe [miseria et misericordia] - „moja bijeda i Božje milosrđe“. I zavapio je: O, da uzmognem barem častiti to što jesi, Bože neizmjerne dobrote, zazivajući, prihvaćajući, slaveći tvoje preslatko milosrđe. Dok je sv. papa Ivan Pavao II. u enciklici Bogat milosrđemustvrdio: Crkva živi autentičnim životom kada ispovijeda milosrđe, najdivniji atribut Stvoritelja i Otkupitelja, te kada ljude privodi izvorima milosrđa. Dok je papa Benedikt napisao: „Milosrđe je u stvari srž evanđeoske poruke. Ono je samo Božje ime, lice s kojim se On objavio u Starom Savezu, u punini u Isusu Kristu, u utjelovljenju stvoriteljske i otkupiteljske Ljubavi. Ta milosrdna ljubav obasjava i lice Crkve te se očituje kako po sakramentima, posebno sakramentu pomirenja, tako po djelima ljubavi. Sve ono što Crkva govori i čini očituje milosrđe koje Bog gaji prema čovjeku.
Zato će nam papa Franjo puno isticati kako sanja Crkvu kao poljsku bolnici, gdje najprije zbrinjava najteže rane. I kako sanja Crkvu koja svojom blizinom i prisnošću grije srca ljudi.
Što je Milosrđe? Samo ako malo zastanemo i porazmislimo, značilo bi milo srce, dražesnost, prijatnost, dobrota, blagost, prihvaćanje, slušanje drugoga.Značilo bi otvoriti srca bijednome, odnosno drugome. Zapravo milosrđe je božanski stav koji grli, to je sebedarje koje prihvaća, koje se prigiba i oprašta. Može se reći da je milosrđe osobna iskaznica našega Boga, ističe papa Franjo. On je to izabrao i za geslo svoga biskupstva [Miserando atque eligendo], onaj Matejev poziv: Isus vidje carinika, pogleda ga s osjećanjem ljubavi (tu se očituje milosrđe), izabra ga i reče mu: Slijedi se. Ovo mu je posebno zapelo za oko i srce: smilovavši mu se i izabra ga. Nad njim počiva pogled Isusa koji daruje milosrđe i izabire, uzima ga sa sobom. Pa mogli bismo reći da se tako dogodilo ili događa i s nama.
Dalje što je važno i vjerujem da svi uviđamo kako je današnje čovječanstvo ranjeno i nosi duboke rane. Te rane treba liječiti, a to može samo milosrdni Bog. To osobito čini preko nas svećenika. Papa često i konkretno naglašava problem siromaštva, nepravedne raspodjele dobara na bogate i siromašne, naglašava društvenu isključivost, mnoga ropstva trećega tisućljeća, relativizam. Zato je ovom čovječanstvu potrebno milosrđe.
Već je prije pola stoljeća papa Pio XII. rekao da je drama našega doba to što je izgubio osjećaj za grijeh odnosno svijest o grijehu. Danas se događa drama da se zlo, grijeh smatra neizlječivim, kao nešto što se ne može iscijeliti. Krhkost vremena u kojem živimo jest i ovo: vjerovati da ne postoji mogućnost za otkupljenje, da nema ruke koja podiže, oslobađa, preplavljuje te beskrajnom i strpljivom ljubavlju koja prašta i vraća nas na kolosijek života.
Papa Franjo naglašava nama svećenicima kako on to naziva „apostolat uha“, da u ispovjedaonici „strpljivo slušamo i osobama ponajprije reknemo da ih Bog voli“, te dalje ističe: budite nježni, nemojte ih udaljiti. Ljudi pate. Prigrlite ih i budite milosrdni. Ističe da smo sredstva Božjega milosrđa, da smo posrednici milosti. Spominje primjer tradicije istočnih Crkava kada ispovjednik prima pokornika stavljajući mu štolu na glavu, ruku na ramena, kao da ga grli. To zorno pokazuje prihvaćanje i milosrđe. Kakav bi svijet izgledao bez Božjega milosrđa? Jednom prigodom kazao je kako ispovjedaonica „nije kemijska čistionica“, jer je grijeh više od mrlje. Grijeh je rana koju treba previjati i liječiti. Isto tako spomenuo je da ispovjedaonica ne smije biti „soba za mučenje“. Ne smije biti bolesne znatiželje, posebno na području spolnosti. Za nas je savjet da znamo dobro slušati i dati obziran savjet.
U ovom svetom vremenu korizme posebno molimo Psalam 51: „Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti. Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“. Kad god sagriješimo ne milimo se ni samima sebi. Bog nastoji da prodre u čovjekovo srce, da nađe i onu najmanju pukotinu kroz koju bi mogla djelovati njegova milost. On ne želi da itko bude izgubljen. To nam najzornije pokazuje onaj primjer iz Evanđelja o izgubljenom sinu. Njegovo je milosrđe veće od svakoga grijeha, njegov lijek neizmjerno je jači od bolesti koju treba izliječiti u nama.
U ambrozijanskoj liturgiji ima predslovlje u kojemu čitamo: „Ti si se prigrnuo nad naše rane i iscijelio si nas darovavši nam lijek jači od naših rana, milosrđe veće od našega grijeha. Tako je i grijeh, snagom tvoje nenadmašne ljubavi, poslužio da se uzdignemo na božanski život.“
Samo onaj koji je dirnut, pomilovan nježnošću milosrđa, doista poznaje Gospodina. Zato je moj grijeh mjesto susreta s Isusovim milosrđem. Kada se iskusi onaj zagrljaj milosrđa (iz one prispodobe kada otac čeka, trči, grli, ljubi i priređuje gozbu), ali i kada se dadnemo zagrliti, kada se ganemo, onda se život može promijeniti, jer nastojimo odgovoriti na taj neizmjerni i nepredvidivi dar koji se ljudskim očima može činiti čak i „nepravedan“ i koliko je preobilan.
Zato je papa Pavao VI. iz njegovih Misli na smrt govorio: „Uvijek mi je bio velik Božji misterij što se ja u svojoj bijedi nalazim pred Božjim milosrđem. Ja sam ništa, bijedan sam. Bog me voli, želi spasiti, želi me izvući iz bijede u kojoj se nalazim, ali ja sam nesposoban to sam učiniti, zato mi šalje svojega Sina koji donosi milosrđe pretočeno u čin ljubavi prema meni“. Zato će toliko puta i papa Franjo ponavljati kako je i papa čovjek kojemu je potrebno Božje milosrđe. Kada bi išao u zatvore i slavio sv. Misu, razmišljao je: svaki put kada prođem kroz vrata nekog zatvora, uvijek mi dođe misao: zašto oni, a ne ja?Njihovi padovi mogli su biti moji, ne osjećam se bolji od onih pred sobom. I zateknem se u pitanju: zašto on, a ne ja? Ovo može sablazniti, ali tješim se sa sv. Petrom: zanijekao je Isusa i unatoč tome bio je izabran.
Ulazeći u sveto vrijeme korizme valja nam promišljati, okrenutu se prema sebi, ali ne u smislu da se bavimo sobom ili budemo sebičnjaci, nego da svoj život, vjeru, kršćanstvo, svećeništvo obnovimo, nahranimo, ojačamo kako bismo iz toga mogli primati milosrđe i biti milosrdni poput Isusova govora na Gori u blaženstvima: Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe.
Ono što Papa još naglašava za sv. ispovijed: kako je važno uočiti svoju prazninu i bijedu života. To je osobito, čini se, potrebno nama svećenicima. Ali isto tako dobar nam savjet daje: da mislimo na svoje grijehe, da slušamo s nježnošću, da molimo od Gospodina milosrdno srce, da se trudimo biti slični Bogu u njegovu milosrđu.
Prije nekoliko godina u jednoj školi na sjeveru Italije jedan je vjeroučitelj zatražio od učenika na temelju pripovijesti od „rasipnom sinu“ da napišu sastav. Kod većine učenika bio je sljedeći naglasak: otac prima „rasipnog sina“, strogo ga kažnjava i šalje ga da živi s njegovim slugama. Tako će naučiti da ne valja rasipati obiteljsko bogatstvo. To je ljudska reakcija. Zna se ponekad čuti u običnim razgovorima kako je previše milosrđa.
Papa nas poziva da se moramo uvijek vraćati Evanđelju. Izražavanje milosrđa slavljenička je radost: „Na nebu će biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika, nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje“. Bog je brižljiv otac, obziran i spreman prihvatiti svaku osobu koja učini korak ili koja ima želju učiniti korak prema kući. On je tu, gleda prema obzoru, čeka nas, već nas iščekuje. Nijedan ljudski grijeh, ma koliko težak bio, ne može nadvladati ni ograničiti Božje milosrđe. Otac čeka na vratima. Opaža nas dok smo još daleko, raznježuje se i trčeći dolazi da nam se baci oko vrata.
Slijedeći Gospodina Crkva je pozvana izlijevati njegovo milosrđe na sve koji se priznaju grješnicima, koji se osjećaju potrebni oproštenja. Papa Franjo toliko puta ističe kako je potrebno izići iz crkava, iz župa, izići i potražiti osobe ondje gdje žive, gdje pate, gdje se nadaju. To je odlika one poljske bolnice o kojoj je toliko puta govorio.
Rado to opisuje kao „Crkvu na izlasku“. Njegova je nada u tome da će ovaj izvanredni Jubilej Crkve pokazati majčinsko srce milosrđa, koja ide ususret tolikima koji su potrebni slušanja, razumijevanja, oproštenja i ljubavi.
Ponekad čovjek može biti obuzet beznađem, misliti da je nemoguće ponovo ustati, može bježati od sebe, od svojih rana, pa se ponaša kako pas: liže svoje rane. To je narcistička bolest koja donosi ogorčenost. Ako ne pođemo od svoje bijede, ako ostanemo izgubljeni, ako izgubimo nadu, završavamo u lizanju rana koje ostaju otvorene i nikada ne zacjeljuju. Međutim, postoji izlječenje, samo ako učinimo mali korak. Dovoljno je shvatiti svoje stanje. Važno je ne smatrati se samodostatnim. Sv. Terezija Avilska upozoravala je svoje sestre da se čuvaju taštine i samodostatnosti. Gospodin milosrđa uvijek nam oprašta, nudi nam mogućnost da uvijek iznova započnemo. Sveti je Franjo pozivao: braćo, započnimo iznova, jer jedva da smo do sada nešto malo učinili. Važno je u duhovnome životu često se vraćati na izvore milosrđa i milosti. Otvoriti se milosrđu. Na tom putu duhovnog života orijentacija su nam tjelesna i duhovna djela milosrđa.
ZAKLJUČAK: Božje milosrđe nije neka apstraktna ideja, već konkretna stvarnost kojom Gospodin objavljuje svoju duboku ljubav kao ljubav oca i majke koji osjećaju duboku ljubav i privrženost prema djetetu. Ona izvire iz dubine bića kao dubok, prodoran osjećaj, satkan od nježnosti i suosjećanja, oprosta i oproštenja, ističe papa Franjo u Buli otvorenja Jubilarne godine milosrđa.
Toliko puta to vidim kako je nama svećenicima, nama osobito, potrebno.Džaba sve propovijedi, svi napori, sva zalaganja, ako se ovo, konkretno milosrđe Božje ne očituje. Samo ako letimično pogledamo u Novi Zavjet, kroz Evanđelja, Isusa kojemu je bio dovoljan samo jedan pogled, već bi se sve u čovjeku promijenilo ili kako toliko puta u sv. Misi izgovaramo: Gospodine, reci samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. I završit ću ponovo riječima pape Franje kako je milosrđe temelj na kojem počiva život Crkve. Neka nam to pomogne osobito u ovo sveto vrijeme korizme prvotno nama osobno, a onda kako bismo mogli djelovati i prema vani.
Na kraju zajedno s vama želim zavapiti: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!
Fra Dario Dodig
