Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Dvojica redovitih profesora na Pastoralnoj teologiji ženidbe i obitelji pri Papinskom institutu Ivan Pavao II. u Rimu, Juan José Perez-Soba, svećenik, i Stephan Kampowski, laik, objavila su knjigu Evanđelje obitelji na sinodskoj raspravi mimo prijedloga Kardinala Kaspera, Siena, 2014. Na kraju su, poput katekizma, donijeli "Trideset ključnih pitanja i odgovora za Sinode o obitelji" (str. 199-226). Ovdje prevodimo prvih 11 pitanja i odgovora.

I. Izazovi svespolne kulture

1. - Koji je danas pravi izazov za kršćansku obitelji?

U ovom trenutku najvažniji izazov za obitelj jest kulturalnoga reda. Kao posljedica spolne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća, dogodila se promjena u načinu poimanja spolnosti. Raširila se ideologija koja oslabljuje shvaćanje obitelji jer je uspoređuje s drugim navodnim obiteljskim modelima i osobama te otežava doživljavati ono što im srce doista želi: pravu obitelj.

Rezultati socioloških istraživanja pokazuju nam naime da je obitelj, kako je Crkva shvaća, kudikamo najcjenjenija ustanova ljudi u mnogim zemljama, iako je kulturalno osporavana. Ovo je, naravno, najvažnija točka, o kojoj će se Crkva morati izjasniti u svome radu evangelizacije, inače u pogibelji je proizvesti kratak spoj između onoga što kaže i onoga što osobe razumiju i proživljavaju. Naglašena je veza između krize obitelji i oslabljenja vjere.

2. - Što je to "spolna revolucija"? Koliko ih je bilo tijekom povijesti?

Spolna revolucija jest korjenita kulturalna promjena u načinu shvaćanja odnosa između muškarca i žene, u temeljnim značenjima spolne razlike, po svemu onomu što se odnosi na sjedinjenje u ljubavi i na rađanje.

Ako promatramo one koje su se dogodile u razdoblju kršćanstva, nalazimo u prvom redu moralnu i spolnu revoluciju helenizma, grčko-rimskoga razdoblja, s kojom se sučelila prvotna Crkva. Moramo zatim spomenuti onu iz 12. stoljeća, u trenutku prijelaza između ranoga i razvijenoga Srednjeg vijeka i gnostički utjecaj katara i albigenza, koji je dao početak udvaračkoj ljubavi (amor cortese) koja je uvijek preljubnička. U početku renesanse bilo je veličanja nekih poganskih ponašanja povezanih sa senzualnošću bez onostranosti, transcendencije.

Prosvjetiteljstvo je proizvelo slobodarstvo cinična karaktera, kojega se utjecaj proširio na romantički pokret koji se vrlo snažno kritički osvrnuo na ženidbu definiranu kao "zatvor ljubavi". U XX. stoljeću, usporedo s komunističkom revolucijom u Sovjetskom Savezu koja je promatrala obitelj kao buržujsku izmišljotinu, bila je ona dvadesetih godina u zapadnim zemljama a zalagala se za ideološko odvajanje tijela, viđena kao biološki element bez drugih značenja, od osobne sfere, koja može nametnuti bilo koje značenje tijelu.

Spolna revolucija šezdesetih godina 20. stoljeća dala je početak sadašnjoj svespolnoj kulturi.

3. - Što je to svespolnost? Kakav može biti odgovor Crkve?

Svespolnost/panseksualizam jest ideološko poimanje spolnosti čije sve veće širenje prožima cijelo naše društvo. Njezin je prijedlog jednostavan: 1⁰ Svesti spolnost na spol, ili uzbuđivanje spola, bez drugih značenja. 2⁰ Uvesti spolnost u društvo proizvoda, tako da postane predmet razmjene na svim razinama. 3⁰ Promatrati ovu stvarnost kao pozitivnu činjenicu, kao društveni napredak moćan osloboditi osobe.

Sve se mijenja kada promatramo spolnost kao osobnu dimenziju po kojoj osobe komuniciraju i uspostavljaju čvrste odnose. Crkva treba znati ponuditi evanđelje ženidbe i obitelji kao duboku istinu čovjeka, "odgovarajuću antropologiju", kako je zove sv. Ivan Pavao II., "Papa Obitelji", u svojimKatehezama ljudske ljubavi. U njima nalazimo jasan jezik i put prevladavanja svespolnosti.

 4.- Kako definiramo emotivni faktor? Zašto emotivni faktor nalazi tolike poteškoće u svojoj ženidbi?

Emotivizam jest neadekvatan način poimanja identiteta osobnoga subjekta.

Emotivna se osoba do te mjere identificira sa svojim emocijama da moralnost svojih radnji vrjednuje prema emocijama koje u sebi pobuđuje. Radnja je dobra ako je "osjećam dobrom", a zla ako je "osjećam zlom". Posrijedi je neka vrsta moralnoga relativizma koji je prožeo savjest, kao što bijaše proročki predvidio kardinal John Henry Newman. Emotivizam niječe bilo kakvu vrstu objektivna razuma koji može ravnati osobom u njezinim moralnim sudovima, a osobito čovjeka zatvara u kratkoću emocija koje se mijenjaju, međusobno sudaraju i proturječe.

Emotivizam se u našoj epohi prenosi odgojnim sustavom, koji ne njeguje osjećaje, i nametanjem lažne ideje autonomije, koja ostavlja osobu zatvorenicom svojih emocija kao jedino mjerilo života.

Čovjek ima velike poteškoće u poimanju života kao cjeline, jer emocija krivotvori vrijeme, viđeno uvijek kao neprijatelj, i prostor, jer prelama osobu u različite životne sredine. Emotivna je osoba različita kada je kod kuće, kada je na poslu, u slobodno vrijeme, s prijateljima itd. Osim toga, čisti emotivizam priječi osobi da povuče pouku iz svojih doživljaja koji se prosuđuju pozitivnima ili negativnima a da se ne shvaća značenje. Prema tomu emotivizam proizvodi ono što se definira "afektivnim analfabetizmom", koji priječi da se shvati ono što osjećaji priopćuju da izgradimo svoju povijest.

Riječ je o pravoj pravcatoj bolesti ljudske osobnosti koja se mora liječiti da se na odgovarajući način pristupi ženidbi. Stoga je očigledna potreba pravogaafektivnog odgoja koji osobama dopušta na puta ljubavi integrirati emocije i osjećaje sa svim njihovim nabojem pozitivnosti, kako već pronalaze tijek osobnih veza koje odatle proizlaze. U predaji Crkve ima auktora koji su afekte vrjednovali na vrlo pozitivan način, promatrajući ih kao Božji govor, stoga Crkva posjeduje veliko bogatstvo ljudske i božanske mudrosti koju može ponuditi na ovome području.

5. - Do koje mjere činjenica da se parovi zaručuju s adolescentnim osobnostima i s idejom romantične ljubavi postaje pastoralan problem?[adolescencija je tinejdžersko razdoblje od 13. do 19. godine].

Stvarnost emotivnoga faktora jest uzrok pretjerana trajanja adolescencije u našem zapadnom društvu. Događa se da osobe dospiju do ženidbe sadolescentnim mentalitetom nesposobnim da se uhvati u koštac s pravim poteškoćama zajedničkoga života.

Ova je krhkost otežana romantičnim tumačenjem ljubavi između muškarca i žene koja priječi da se vidi pravi izvor zaručničke ljubavi.

Ujedinjenje ovih dviju stvarnosti [adolescentni mentalitet i romantično tumačenje] oslabljuje uvelike parove u izgradnji zajedničkoga života po Božjem planu, jer svoj život grade na pijesku i ostaju izloženi vanjskim okolnostima koje su im, u mnogim prigodama, protivne.

Da bi se ovi nedostatci prevladali, nužna je pastoralna pratnja, običan tečaj priprave nije dostatan. Crkva mora ponuditi susljednu pratnju da rješava probleme, znajući da moderni parovi teško traže pomoć. Moramo razmišljati zašto toliki parovi imaju dojam da je Crkva daleko od njihovih stvarnih problema, upravo u trenutku u kojem bi bilo najhitnije da im pastoralno pomogne.

6. - Zašto je romantična ljubav nespojiva sa ženidbom?

Romantična ljubav nastala je kao kulturalni odgovor racionalizmu koji je zanemarivao osjećaje, i ne slučajno ukazuje se kao afektivna iracionalna eksplozija. Prema romantičnom poimanju, ljubav je nešto posve spontano, bez ikakve obveze, i njezina je vjerodostojnost mjerena samo metrom njezinaintenziteta. Kada se ovi uvjeti obistinjuju, vrijeme postaje neprijatelj ljubavi, jer je u nutrini guta i progoni dok je ne dogotovi. Konačno, romantična ljubav jeintimistična, ograničava se na opseg koji okružuje zaručnički par i odbojna je na bilo kakvu vanjsku pomoć.

Ženidba kao društvena ustanova i stvarnost postaje stoga neprijateljicom ljubavi jer je zatvara u obveze formulirane u pozitivnim pravnim normama.

Kršćanstvo, naprotiv, vjeruje da je ljubav slobodan čin koji se tiče cjelovite osobe i da se njezina istina nalazi u dobru koje obećavam, e ne u intenzitetu kojim se osjeća. Eto zašto je formula privole prilikom ženidbe obećanje.Ženidbeni vez, dosljedno, nastaje iz razmjene obećanja izgovorenih pred višim auktoritetom, pred samim Bogom. Iz toga razloga, vrijeme pomaže shvatiti da je izvor ljubavi zaručnika u većoj Ljubavi koja ih nadilazi, a ta je Ljubav čvrsta stijena na kojoj se grade sigurni odnosi potpomognuti božanskim darom.

II. Milosrđe i pastoral Crkve

7. - Koja je razlika između milosrđa i samilosti?

Milosrđe je najveće između božanskih svojstava jer nam govori o Božjoj intimnosti. Možemo pristupiti njegovu najvjerodostojnijem sadržaju po objavi koju je Bog čovjeku dao u povijesti.

U njoj se svojstvo milosrđa ukazuje kao vjernost Savezu, unatoč nevjernosti ljudskoj. U ovoj objavi, najveće čovjekovo zlo jest živjeti izvan Saveza. Vratiti se Savezu jest stvaran sadržaj spasenja koje Bog obećaje vjerniku.

Samilost, međutim, naznačuje afektivnu reakciju koja nam obećaje da možemo izići iz svojih afekata da na se uzmemo osjećaje druge osobe. Ovo je posebno važno s obzirom na trpljenje, u krugu ljudske perspektive. Milosrđe uvelike nadilazi puku samilost jer nam pokazuje, iz velike dubine božanske svemogućnosti, da je Bog sposoban pobijediti sve ljudske bijede, posebno one koje se odnose na grijeh i smrt.

8. Zašto moramo razlikovati milosrđe od podnošljivosti, tolerancije?

Podnošljivost nastaje iz poteškoće da živimo skupa sa zlom. Moramo podnositi neka zla da bismo ustrajali u traženju dobra, jer nas iskustvo poučava da se, u suprotnu slučaju, ide u veća zla. Milosrđe, međutim, ne govori o podnošljivosti zla, nego o pobjedi toga zla.

Istina je da nas ljubav prema osobi navodi da podnosimo njezine nedostatke, ali uvijek sa željom da ih uspije prevladati, jer takvoj osobi želimo najveće dobro. Milosrđe, suprotno pukoj podnošljivosti, oprašta zlo, ili daje ljubav koja nadilazi uvrjedu i omogućuje pomirenje.

Vidimo, dakle, temeljnu razliku: Bog jedini podnositelj ne bi bio dotaknut našim uvrjedama, udaljenost od našega maloga svijeta učinile bi ih indiferentnima. Bog milosrdni, naprotiv, jest onaj koji je uvrijeđen našim činima, ali nas želi izliječiti od zla koje potječe iz odvajanja od našega Saveza s Njime. Bog je iznenađujuće bliz i nadilazi svaki kompromis sa zlom.

U svijetu kao što je naš, radikalno individualističan, u kojem je samo poštovanje predloženo kao vrhovna norma ljudskoga odnosa, pomutnja između milosrđa i podnošljivosti laka je napast i prava krivotvorina milosrđa.

9. Što znači tvrdnja sv. Tome Akvinca da je milosrđe "vrhovna pravda"?

Znači da Bog nikada ne zaboravlja pravde i da je On veliki zajamčitelj pravde među ljudima. Stoga, ne postoji nikakvo nepravedno milosrđe, koje vrijeđa pravdu, jer ovo oštećuje ljudsko dostojanstvo.

Pravda je toliko važna da u Bibliji dostiže onostranu vrijednost; njezino je značenje zapravo u tome da se živi po volji Božjoj, da se "prilagodi" njegovoj volji. Ovo nam otvara širu perspektivu od one o ljudskoj pravdi, perspektivu milosrđa nastala iz dubina ljubavi Božje i može ostvariti ono što pravda sama nije sposobna učiniti, ili, može posve popraviti nanesenu nepravdu i pomiriti grješnika.

Evo zašto, dok Abelova krv vapije za pravdom, ona Kristova daje milosrđe i na izvrstan način ostvaruje Abelov zahtjev (usp. Heb 12,24).

Ne postoji veća krivotvorina milosrđa od one koja sebi pripisuje nepostojeće pravo da radi protiv pravde, iako je pokrenuta iz samilosti.

10. Je li traženje iznimaka od moralnoga zakona na liniji s adekvatnim pastoralom milosrđa?

Traženje iznimaka od moralnoga zakona jest izvrtanje milosrđa i nedostatak shvaćanja moralnoga značenja zakona, jer je pomućena s pozitivnim ljudskim zakonom. Uzrok je legalizam koji u zakonu vidi samo nametanje volje zakonodavca, po sebi podložne različitim tumačenjima, i stoga se otvara prema prigodničarskim iznimkama. To je Ockhamov stav: "Jedan je čin dobar jer je zapovjeđen, a zao jer je zabranjen" (bonum quia iussum, malum quia prohibitum). Dobro, zakon je, zapravo, izraz istine dobra koja vodi naše radnje prema sjedinjenju s Bogom. Kao što sv. Toma tvrdi: "Jedan je čin zapovjeđen jer je dobar, a zabranjen jer je zao" (iussum quia bonum, prohibitum quia malum). Evo zašto ne mogu postojati iznimke od ove istine, nego jednostavno tumačenja njezina sadržaja.

Milosrđe kao takvo "veće" je od bilo kakva zakona, jer uvijek postoji mogućnost većega dobra koje ne može nikada biti podložno zapovijedi. Ali milosrđe ne može biti ni promatrano kao sredstvo da se ide protiv zakona, i stoga da opravda zlo. Eto zašto je logika milosrđa uvijek u tome da pobjeđuje zlo, a ne da ga sakriva ili da ga smatra manje važnim.

Ljudska moć koja nameće zakone pridržava sebi mogućnost da ograniči doseg svoga naloga da pokaže svoju dobrohotnost, čineći tako pokazuje svoje nesavršenstvo jer ne može uzeti u obzir sve posebne slučajeve. Božanska moć, naprotiv, služi se milosrđem da čovjeka učini sposobnim za dobro sadržano u njegovim zapovijedima. U mnogim slučajevima, bez obzira na njezinu ulogu služenja, samilost ljudskoga auktoriteta teži da se samouzdigne; Bog naprotiv uzvisuje neznatnoga, čineći od grješnika pravednika.

11. Postoje li slučajevi u kojima se nekomu može uskratiti oproštenje ili milosrđe?

U Isusovu učenju, kao što vidimo posebno u prispodobi o dobrom Samaritancu, milosrđe je sveopće i djelatno, jer sadrži imperativ "idi i ti čini tako". Nije nitko isključen iz milosrđa, kojega je "puna zemlja" (Ps 33,5), ni od dosljedna davanja oproštenja. Radi se o božanskom daru koji uvijek mora biti ponuđen (Mt 18,22), i neprijateljima (Mt 5,44), i na koji se ne će moći primijeniti ljudska granica.

Milosrđe i oproštenje jesu božanski darovi, i kao takve mora ih primiti ljudsko biće; katkada ih može odbiti čovjek koji ih iz nekoga razloga onemogućuje. Ne može primiti oproštenje onaj koji se nije doista pokajao za svoju zabludu, koji u sebi ne odbija svoga grijeha. Na isti način, milosrđe ne može biti realno prihvaćeno kada se ne pobjeđuje zlo, kada se ne ostvaruje obraćenje onoga koje mu je ponuđeno.

U ovim slučajevima, iako se može imati dojam da se nekoj osobi uskraćuje oproštenje ili milosrđe, zapravo je osoba sama ona koja se onesposobljuje da ga primi. 

----------------- 

Objavljeno: Crkva na kamenu, 4/2015., str. 4-6.