U nedjelju, 23. srpnja 2017. u župi Jare, u Širokobriješkom dekanatu, slavio je Zlatnu Misu mještanin don Stanko Lasić, svećenik Dubrovačke biskupije. U koncelebraciji sa zlatomisnikom slavilo je petnaestak svećenika, ponajviše njegovih poznanika i prijatelja iz Sarajeva, iz Mostara, iz Dubrovnika. Svećenici su ušli u procesiji u župnu crkvu uz pjesmu župnoga zbora. U čast mladomisniku izgovorene su prigodne recitacije a iskren pozdrav izrazio je na početku sv. Mise župnik don Krešimir Pandžić. I na svršetku sv. Mise bilo je pozdrava, kada je pročitana čestitka dubrovačkoga biskupa msgr. Mate Uzinića. Evanđelje je pročitao don Frane Miljenko Markić iz Biograca, župa Ljuti Dolac, koji također slavi Zlatnu Misu, i to uskoro, na blagdan Preobraženja Gospodnjega u Ljutom Docu. Na svršetku sv. Mise zlatomisnik je zahvalio svima koji su priredili i sudjelovali u ovom slavlju, a don Stanko je priredio ručak za župljane, brojne prijatelje i druge uzvanike kod župne crkve u hladovini šatora.
Biskup Ratko Perić održao je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:
Slava Bogu na visini!
Čast i dika Svima Svetima, zaštitnicima ove župe!
Srdačan pozdrav zlatomisniku don Stanku!
Braćo svećenici, sestre redovnice, bogoljubni narode!
Točno prije 50 godina, na današnji dan i datum, u svetu nedjelju, 23. srpnja 1967., ovdje u Jarama „pod vedrim nebom“ sadašnji naš zlatomisnik pjevao je svoju Mladu Misu pod mladomisničkim geslom: „Pjevat ću Gospodinu dok sam živ“. I od tada do sada slavio je više od 18.500 sv. Misa, uključujući i one koje je nedjeljom ili svetkovinom dvomisio ili tromisio, a popriličan broj i radosno Gospodinu otpjevao. U svom je polustoljetnom svećeničkom životu i djelu imao tri glavna hijerarhijska dekreta:
- najprije kao bilježnik na Biskupskom ordinarijatu i osobni tajnik dubrovačkoga biskupa msgr. Severina Perneka, od kolovoza 1968. do ožujka 1971., i neko vrijeme zadužen za župu Osojnik;
- zatim župnik u Smokvici od ožujka 1971. do listopada 1990. i od 1976. pastoralnu je brigu preuzeo i za župu Čaru;
- napokon katedralni župnik u Dubrovniku, od studenoga 1990. do sada, a povjerena mu je i župa sv. Andrije na Pilama. Bilo je podosta i drugih dekreta – kao pritoka kojima je životno povezivao dušobrižništvo s teološkim studijem: najprije moralne teologije s povremenim boravkom u Rimu, 1978.-1984.; zatim s profesurom na KBF-u u Splitu, na Teološkim institutima u Splitu i Dubrovniku, a najdulje u Mostaru (1989.-1990. i 2000.-2015.), dekan u Dubrovniku, 2004.-2010.; kanonik od 2015. godine.
Rodom iz ove župe Jare, rođen 6. siječnja 1942., don Stanko se školuje u ovim krajevima do 2. razreda gimnazije, a onda u Dubrovačkoj sjemenišnoj gimnaziji kao svećenički kandidat Dubrovačke biskupije s maturom 1961., zatim pohađa filozofiju u bogosloviji u Zadru (1961.-1963.) i teologiju u Splitu do svršetka studija (1964.-1968.), s jednogodišnjim prekidom zbog odsluženja vojne obveze u Vranju (1963.-1964.).
Dobro sjeme – zlo sjeme. Danas smo čuli u Matejevu Evanđelju Isusovu prispodobu o dobru sjemenu i zlu sjemenu (13,24-30). Na ovome svijetu, veli Gospodin, uvijek ima ljudi koji u svome džepu imaju šaku pšenice koju žele posijati i drugima dati za hranu, a drugi nose u drugom džepu šaku kukolja ili divlje pšenice. Jedni uvijek siju pitomu pšenicu, a drugi kukolj, i to ovi drugi obično po noći, ali sve više i više i u pol bijela dana. Postoji neka neprijateljska sila u svijetu. Ona je protiv čestita čovjeka, vjernika, svećenika, protiv Crkve, Evanđelja, protiv Boga i njegova kraljevstva. Može ta zla sila biti neka pokvarena osoba, bezbožna udruga, đavolski „sjaj“. Može biti cio državni režim, kojemu smeta čovjek sa svojim naravnim pravima i ljudskim slobodama. Mogu biti parlamentarci kojima ide na živce rađanje čovječanstva koje bi oni željeli ograničiti perverznim i jalovim partnerstvima i protunaravnim "pravima".
Ljudski je život, od svoga začetka, kao neka prazna ploča s velikim intelektualnim i voljnim potencijalima, ploča po kojoj jedni pišu prvoklasne tekstove istine, dobrote i ljepote, a drugi škrabaju laži, zloće i ružnoće. Jedni siju dobro sjeme iz kojega nastaje kruh životni, a drugi siju zlo sjeme iz kojega nastaje otrov smrtonosni.
Potrebno je imati dobre oči, one duhovne, da u nekom prijatelju primijetimo pravoga neprijatelja, a u nekom neprijatelju pravoga prijatelja. Nama se nekada čini da su nam neprijatelji naši roditelji, koji nas žele očuvati od svakoga zloga; ili odgovorni poglavari koji ne daju da u nama kukolj nabuja; ili svećenici koji nas pozivaju da se držimo Božjega zakona i crkvenoga reda. Neki neprijateljem smatraju Boga koji svojim sustavom dekaloških zapovijedi ne dopušta da im đavao sije kukolj, a prijateljem smatraju đavla koji sije svoje sjeme i drogiraju se kao razumna bića bez imalo pameti!
Isus nas upozorava da uvijek ima onih koji sipaju otrovan kukolj i lijevo i desno, i s ekrana i s portala, i sa stanica radio valova, i sa stranica raznih panorama i internacionala. Dok su ljudi spavali, čovjek neprijatelj… Dušo, budna budi da te "čovjek neprijatelj" ne zavede!
Don Stanko je kroz ovih 50 godina u ime Isusovo i u ime Crkve nastojao sijati dobro sjeme. Pravu pitomu pšenicu. I s crkvenoga oltara i s katedre moralne teologije. Vidljivo je to i po tome što mu je u Crkvi stalno povjeravana nova i sve odgovornija služba, od biskupova tajnika do generalnoga vikara.
Dvadeset godina župnik u Smokvici: Iz toga razdoblja u kojem je rastao i potvrdio se kao razborit, ugledan i iskusan dušobrižnik u svim trima zadaćama: naučavanja, posvećivanja i upravljanja, valja istaknuti, iz ove prve učiteljske službe, njegovo uporno studijsko nastojanje najprije do magisterija iz moralne teologije u Zagrebu 1979. s temom „Prikaz i značenje dokumenta Svete kongregacije za nauk vjere (Declaratio de abortu procurato - Izjava o izazvanu pobačaju)“, zatim do doktorata na rimskoj Akademiji Alfonzijani 1984. s tom istom samo proširenom temom „Poštovanje života prije rođenja u papinskom učiteljstvu od Pija XII. do Pavla VI. 1939.-1978.“ (Rispetto della vita prima della nascita nel magistero pontificio da Pio XII a Paolo VI 1939-1978). I nije taj sustavan rad ostao u ladicama i arhivima, nego je objavljivan i u obliku znanstvenih i popularnih članaka i knjiga.
Dvadeset i sedam godina katedralni župnik. Novi biskup u Dubrovniku msgr. Želimir Puljić povjerio je don Stanku katedralnu župu u Gradu, 1990. Od 1995. uređuje časopis Naša Gospa, koji izlazi dva puta godišnje. Objavio je i djelo Život prije rađanja u učenju Crkve u suautorstvu s mr. Petrom M. Radeljom, 2009. Ako se u teološko-moralnom studiju i profesuri najviše istaknuo u proučavanju prava i dostojanstva ljudskih bića od začeća i rođenja, ipak je u svome svećeničkom životu održao velik broj sprovodnih govora raznim osobama s kojima je bio povezan po naravi i službi. U autobiografskoj knjizi Župnikovi zapisi i sjećanja, Dubrovnik, 2017. na 600 stranica najviše je govora donio upravo sa sprovoda, oko 30, jer mu nije stalo samo do toga da se ljudska bića rađaju na ovaj svijet, nego je osobito budio vjeru i nadu u život vječni, a oproštaj od pokojnika prikladna je prilika podsjetiti na taj članak naše katoličke vjere.
Pedeset godina hodočasnik. Ako je don Stankova bitna životna karakteristika svećenik, koji od 9. lipnja 1967. nastupa u „ime Kristovo“ i kao „drugi Krist“, druga mu je karakteristika, u okviru svećeništva – hodočasnik. U Isusovu Svetu zemlju, u petro-pavlovski papinski Rim, u Gospin Loreto, Lurd i Fatimu, u franjevački Asiz i Padovu. A da ne govorimo o domaćim svetištima i hodočašćima: Vepricu, Solinu i Sinju; Mariji Bistrici i Širokom Brijegu. Napose valja istaknuti da je svojim čašćenjem Blažene Djevice Marije poticao kult Gospi od Čarskoga Polja, Gospi od Porata u Gradu, izgradnju Gospina doma u Grgurićima pokraj Slanoga te time otvarao put k njezinu Sinu. Ne sam kao vozočasnik, razumije se, nego s kolegama, s vjernicima, sa župljanima, s mladima, s biskupljanima. Pohađanje mjesta gdje se svjedočila sveta i apostolska vjera don Stanka je učvršćivalo, a njegove supratitelje izgrađivalo u osjećaju crkvenosti i doživljaju katoličanstva. On je predvodnik molitvenih hodočasnika da od Boga isprose požrtvovne ljubavi obiteljima da se ne boje rađanja i odgajanja djece; da od Gospodara žetve izmole milost da pošalje nove radnike u žetvu svoju; da Bog potakne osjećaje dobročinitelja u obnovi grada i biskupije od rana zadobivenih u Domovinskom ratu... U spomenutoj knjizi Župnikovi zapisi riječ hodočasnik, hodočašće, hodočastiti spomenuta je više od 150 puta, gotovo na svakoj četvrtoj stranici, u prosjeku. Pa i pravo je tako jer je nas kršćane, a i sve druge, sv. Petar definirao kao „advenas et peregrinos“ - kao „pridošlice i putnike“ (1 Pet 2,11), upozoravajući nas da nam nema ovdje staništa i strastveništa.
Sv. Pavao u današnjem drugom čitanju, odlomku iz Poslanice Rimljanima, govori o našoj nemoćnoj molitvi: Mi ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima (Rim 8,26-27). Nije Duh naš partner, nego rasvjetlitelj naših misli i protumačitelj naših želja i molitava, pjesama i hodočašća. Prema njemu moramo biti u molitvenu odnosu i stavu, ako želimo rasti. Molitva je božanski vapaj u nama Ocu nebeskomu iznad nas. Mi ne znamo što da molimo. Iz dva razloga: prvo, ne možemo predvidjeti svoju budućnost, ne znamo što će biti sutra, kamoli za 50 godina; drugo, ne znamo što treba moliti u konkretnoj situaciji, i koje je rješenje za nas najbolje. A Duh Sveti sve to savršeno zna. Mi smo kao djeca koja hoće nešto što će im naškoditi. Roditelji, ako su pametni, ne će dati djetetu u ruku otrov, nož, vatru. Mi ne možemo uopće izgovoriti, uriječiti i osmisliti što hoćemo. Mi grkljamo, mucamo, mumljamo. Zato je Duh Sveti tu da nam rastumači, razbistri i prevede naše mutne ljudske jezične inačice na čist božanski jezik. Hvala Duhu Svetomu.
Dragi zlatomisniče! Mi zajedno s Tobom zahvaljujemo za ovih Tvojih 50 godina vjernosti u svećeništvu, ustrajnosti u propovjedništvu, upornosti u hodočasništvu, i ujedno molimo da Ti Bog blagoslovi svećeničko djelo koje si vršio, i izgovorenom i pisanom riječju, i u dubrovačkoj biskupiji i u hercegovačkim biskupijama i u hrvatskom narodu.
Osobno Ti zahvaljujem za svećeničko prijateljstvo od davne 1977. od Velikoga tjedna u Smokvici preko Rima i Neuma kada si na ređenju 1992. održao govor, sve do ovoga poziva da progovorim koju riječ prigodom Tvoga zlatnoga misničkog jubileja.
I neka Te i dalje drži Tvoje mladomisničko geslo: „Pjevat ću Gospodinu dokle budem živ!“ Jer tko pjeva, ne samo zlo ne misli, nego i dvaput moli! Uključi i sve nas u ovu svoju veliku pjevanu Misnu molitvu i žrtvu!
