U Jeruzalemu ima jedna ulica, koja se zove Via dolorosa, a znači Bolni put ili Put boli. Mi bismo uobičajeno kršćanski i hrvatski rekli Križni put. Počinje od nekadašnje Pilatove sudnice ili Litostrotosa, a završava na Kalvariji gdje je još u 4. stoljeću podignuta crkva Kristova Groba ili Uskrsnuća. Taj se Put boli i naziva po tome što je tim Putem prošao najprije Čovjek boli, Gospodin Isus, a za njim njegova presveta Majka Marija. Nakon toga već dvije tisuće godina kršćani svega svijeta, koji dohodočaste u Jeruzalem, žele vidjeti taj Put boli Gospodina našega Isusa Krista, kojega je pratila Gospa. I žele tom ulicom proći moleći pobožnost Križnoga puta na devet stajališta smještenih u male kapeličice pokraj Puta i na pet posljednjih stajališta koja se nalaze u samoj crkvi Kristova groba.
Gospo Blažena, koja si za svoga zemaljskog života stalno išla Putem boli,Viom dolorosom, ne samo u Jeruzalemu onoga Velikog petka, stupajući za Sinom svojim i Sinom Božjim, koji je nosio križ da na njemu bude razapet on umjesto nas, pomozi nam na našem osobnom, obiteljskom, narodnom i crkvenom putu, koji je posut brojnim križevima i mnogim nevoljama, a koje smo nerijetko mi sami izazvali i zaslužili. Nekada smo kadri usjeći grede za taj životni križ, koje inače nismo kadri nositi, jer to nadilazi ne samo naše osobne snage nego i snage cijele jedne nacije. Zato se i obraćamo Tvomu sinu Isusu za životnu pomoć na ovom zemaljskom putovanju.
Na Putu boli postoje dvije postaje u kojima izričito sudjeluje i Blažena Djevica Marija, Supatnica. To je četvrta postaja: «Isus susreće svoju Majku», kada su se susrele oči Isusove i oči Marijine. I nije možda bilo nijedne riječi, nego samo pogled, uzdah i mig: «Izdrži, majko!» i odgovor: «Izdrži, Sine!» Odnosno: «Evo, po križu sve stvaram novo». Ili: «Preko ovoga križa do pravoga mira u ljudskoj duši i u ovom svijetu». Izdržao je i Sin i izdržala je njegova Majka. Zato, iako Blažena Djevica Marija nije ništa ni oduzela ni dodala Isusovu otkupljenju, ipak je bila najbliža Isusu u njegovu spasiteljskom djelu, i stoga se Bog ni s kim tako ne služi da podari svoju milost ljudima kao srcem i rukama Bogomajke Marije.
Ima još jedna postaja, ona trinaesta, u kojoj se spominje Majka Otkupiteljeva: «Isusa skidaju s križa» i prima ga u naručje njegova Majka.
U krilu ti Mati zbori tvoja: Ne búdi se tako dugo, Sine, dok ne ode potok suza, znoja, I s Uskrsom ne prestanu tmine.
Završetak Križnoga puta jest doduše grob, ali samo nepuna tri dana. I onda slijedi anđeosko kotrljanje grobnoga kamena, zora ili svanuće novoga dana, uskrsnuće Gospodnje! Otac je nebeski nagradio svoga Sina za svu vjernost, kao nikoga do tada: Uskrisio ga je od mrtvih da više nikada ne umre i postavio ga je sebi zdesna, da sudi žive i mrtve.
Na današnji dan, 8. svibnja 1945. država koja je zametnula Drugi svjetski rat bila je prisiljena potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Time je službeno prestao rat na europskom tlu. Rat koji je započeo 1. rujna 1939., na svjetskoj se okrugloj plohi rasprostro i konačno završio 2. rujna 1945. Trajao je točno šest godina i jedan dan. Sudjelovala je 61 država, s oko 2 milijarde i 100 milijuna stanovnika. Mobilizirano 110 milijuna ljudi, od kojih je poginulo oko 60 milijuna, a ranjeno oko 35 milijuna. Na našem području rat je započeo 6. travnja 1941. a službeno završio 8. svibnja 1945. A onda je počela poratna svibanjska katastrofa. Ove dakle godine hrvatski narod obilježuje ili komemorira 60. obljetnicu prebolne smrti ne desetaka nego stotina tisuća svojih građana i vjernika poginulih i nestalih u vihoru Drugoga svjetskog rata, pogotovo u općem progonu i pokolju neposredno nakon rata. Naslovi koji su do sada izlazili i sve te ratno/poratne strahote opisivali, kao što su: «YU-genocid», na engleskom i hrvatskom, «Bleiburška tragedija», na hrvatskom i španjolskom, «Bleiburški pokolj» na engleskom, «Rat nakon rata», «Jazovke», «Križni put i raspuća» itd., vežu se uz povijesnu katastrofu u kojoj je nastradala razoružana hrvatska vojska, zajedno s civilima kojima ni dan danas ne znamo broja. Bezdušno izručeni od međunarodnih saveznika u ruke još bezdušnijih domaćih pobjednika koji su pokazali neviđene krvožeđe, ne razlikujući dužne od nedužnih, i ne privodeći na sud osim da osude i da, nakon čak oslobađajuće presude, dotične zamlate i u jamu bace.
Na onom spomeniku ispred Gradine nalazi se broj od 2.835 pobijenih i nestalih hrvatskih katoličkih vjernika u vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega samo iz ove Trebinjske biskupije.
Nakon podrobnijeg istraživanja nastojanjem naših svećenika i svjetovnjaka, monografija Stradanja Hrvata katolika u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća donosi gotovo dvostruko veći broj, 4.515. Tu su uključene sve ratne žrtve s područja Trebinjske biskupije, nastradale na bilo koji način.
Ovih smo dana preko medija čuli, od odgovorne osobe od koje očekujemo iznošenje a ne zamućivanje istine, da je i antifašizam također pratio pokoji zločin, ali da je to bio «incident». Najprije uopće priznati da je i NOP pratio zločin, makar i u obliku tzv. «incidenta», veliki je povijesni pomak. Jer, prije nekoga vremena, ako si rekao da je i na «svijetlim stazama revolucije» bilo toga zločina, makar i u obliku incidenta, mogla bi te pratiti doživotna robija ili onaj isti zločinački incident. Pa je tako taj besramni «incident» neslobode i bezakonja potrajao 45 godina, od Drugoga svjetskog rata do početka Domovinskog rata. Taj je «incident» sustavno pobio u Hercegovini 70 svećenika, u Bosni 91, u cijelom hrvatskom narodu nekoliko stotina. Točnije govoreći, prema ozbiljnim istraživačima tragedije katoličkoga klera proizlazi da su partizani za vrijeme rata i komunisti u poraću prouzročili 81% spomenutih svećeničkih žrtava, tj. 130 od 161. Ginuli su i umirali u razdoblju od 1941. do 1951. godine a samo tijekom 1945. godine ubijena su 104 svećenika dok ih je kroz svih ostalih deset godina stradalo 57. Mjesta njihovih kostiju razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika, preko cijele BiH i sjevernih krajeva Hrvatske sve do Graza u Austriji. Međutim, nikada nitko nije odgovarao ni na koji način ni za jedan takav zločin. Čak ni na kakvu svjetskom sudu kao što je haaški, koji mijenja sudske kriterije i političke ciljeve kao modne haljine. Ne govorimo o onim svećenicima koji su jedva preživjeli dugogodišnje robijanje.
U tom zlikovačkom «incidentu» iz 45. godine nastradale su bezbrojne hrvatske nevine osobe, kojima se ni za grob ne zna. Mnogima su tjelesni ostaci ostali u zajedničkim jamama. Bez ikakva vlastita imena, bez ikakva ljudskog spomena i bez ikakva kršćanskog obilježja.
Danas govoriti da se dva kilometara ne smije ništa graditi u blizini povijesnih spomenika, grobalja, stećaka, zidina i nekropola, može zvučati farizejski znanstveno i kulturno-spomenički himbeno. Samo se ljudi pitaju zašto su ti revolucionarci, koji su činili neviđene zločinačke incidente 1945. kopali jarke, jame i grobnice, na pedesetak metara blizu tih povijesnih nekropola, ne označujući ih ičim vidljivim? Jesu li ih približili zaštićenim spomenicima zato da ih nitko ne smije dirati, obilježavati kakvim malim spomen-znakom i na njihovu se stratištu Bogu pomoliti?
Nakon krvavoga, nemilosrdnoga Križnog puta, podnesena vjerskom izdržljivošću, poslije službenoga svršetaka rata, kakav drugi normalniji, naravniji, jednostavniji spomenik može biti od Kristova Križa: drvenoga, gvozdenoga, betonskoga ili kamenoga? I ne bi taj Križ trebao nikoga uznemirivati. On je zajednički simbol, kadar obuhvatiti sve patnje ljudske, i spržiti sve mržnje ljudske.
Danas iz ovoga marijanskog svetišta Trebinjske biskupije podižemo glas da se barem u povodu 60. obljetnice tragične smrti tisuća hrvatskih nevinih osoba takve jame na području ove biskupije i cijele Hercegovine, stručno ispitaju, mrtvi barem prebroje i dostojno obilježe spomenicima, koji će podsjećati prolaznike da nam se više nikada ne dogode krvoprolića iz 1941., ni iz 1945. ni od 1941. do 1945, pogotovo ne onakvi zločini kako ih se besmisleno naziva «incidentima» nakon 1945. Dok nam istina ne bude jasna i opće priznata, iznosit će se nevjerojatne priče, poduzimati akcije više na temelju nezdrave emocije negoli zdrave inteligencije. Na temelju istine koja nas oslobađa, oslobađa za pravu slobodu i život, na temelju pravde koja nas oslobađa od osvete i mržnje, gradimo svijet oproštenja i pomirenja među ljudima.
Upravo je to htio utemeljitelj ovoga svetišta, blagopokojni msgr. Stjepan Batinović, 1977. godine, a potvrdili biskupi iz Mostara, Petar i Pavao, a narod svesrdno prihvatio. Na ovome mjestu danas zazivamo Kraljicu mira da nam pomogne te prestanu ne samo ljudski ratovi, nego i ljudski nesporazumi, a zavlada Božji mir u ljudskim dušama i u ovom svijetu.