Međugorski Fenomen
05. March 2010.
Foto:
nepoznato

(Usp. Službeni vjesnik Biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 1/2010., str. 114-122)
 
     Mnoge poznavatelje „međugorskoga fenomena“, bilo one koji su prema njemu kritični, kao i one koji prihvaćaju nadnaravnost njegova podrijetla, začuđuje i još više zbunjuje činjenica da nijedno od šestero navodnih vidjelaca nije ostvarilo duhovni poziv. Jednom će u vezi s tim fra Tomislav Vlašić, tadašnji župni vikar u Međugorju, zapisati u Kronici ukazanja kako „sve više dolazi do izražaja mudrost Gospina kada je vidiocima izrazila savjet u srpnju 1981, iako ih je ostavila slobodnima, da pođu u samostan“.[1] Čini se da je to bila više fra Tomislavova želja, a kasnije i želja fra Slavka Barbarića, također župnoga vikara u Međugorju, negoli samih „vidjelaca“. Štoviše, u pismu iz 1983., koje je uputio poznatom švicarskom teologu Hansu Ursu von Balthasaru, vikar ga Tomislav obavješćuje: „Djeca su odlučila poći u samostan ali čekaju trenutak koji samo oni znaju“.[2] Očito sva djeca, nijedno se ne isključuje! Danas sav svijet može znati da su to bile obične priče. Niti su sva međugorska „povlaštena“ djeca pošla u samostan, niti su uopće znala trenutak polaska; a ona koja su bila pošla, dala su primjer kako ih u tome pogledu drugi ne trebaju nasljedovati. U ovoj „Svećeničkoj godini“, kada se posebno razmišlja o stanju „duhovnih zvanja“, Ordinarijat se ukratko osvrće na te „međugorske plodove“, odnosno povijest pokušaja i neuspjeha, u kojoj je četvero vidjelaca govorilo da će poći u samostan, čak dvoje i pošlo za tim čudesnim „glasom“, ali s vremenom sve se ohladilo. Momci se pooženili, a djevojke poudale.
                                                                                                         Uredništvo
  
1. Ivan Dragićević
             
     Ivan je rođen 25. svibnja 1965. u Mostaru, od oca Stanka i majke Zlate. Nakon završene osnovne škole pohađao je prvi razred srednje škole u Čitluku, ali ga nije položio.[3] U jednom od kasnijih razgovoru sa svojim prefektom u Visokom, kao jedan od razloga toga neuspjeha naveo je i poznati „slučaj“ u Međugorju. [4] Malo čudno, ako znamo da su navodna ukazanja u Međugorju počela nakon završetka te 1981. školske godine! Slijedeći poruku međugorske pojave, koja im je savjetovala da se posvete Bogu i uđu u samostan, Ivan se javio svršetkom kolovoza 1981. u sjemenište kao kandidat Hercegovačke franjevačke provincije. Evo kako „vidjelica“ Vicka, u svom razgovoru s fra Jankom Bubalom, dvije godine nakon toga događaja, opisuje njegovu „brzu“ odluku o odlasku u sjemenište:
„Janko Bubalo - Vicka, gotovo općenito je poznato da vam je Gospa dosta rano savjetovala nešto o izboru vašeg životnog puta.
Vicka - Jest, jest. Mi to nikad nismo sakrivali.
J - A šta vam je govorila?
V - Govorila nam je da bi dobro bilo da se posve posvetimo Bogu. Da idemo u samostan ili ...
J - Je li vas to onda smelo?
V - Ja ne znam. Kako koga.
J - Je li bilo vremena za razmišljanje?
V - Da šta nego bilo! Ima ga i sada. Samo Ivan, on se morâ brzo odlučit, jer je brzo trebalo poć u sjemenište, ako to želi.
J - A on?
V - On se stvarno odman odlučio.
J – I otišao?
V – Jest, jest. Otišao.
J – Možda bi bolje bilo da nije tako žurio, jer vidimo da se kasnije nekako kao smeo.
V – Pa jest. Ali kô zna što Bog s njime namjerava! Nije to lako procinit. Ti to znaš bolje od mene“.[5]
     Ivanovi poglavari poslali su ga u franjevačku gimnaziju u Visoko. I u sjemeništu je imao redovita „viđenja“, osim prvih sedam dana. Je li baš bilo tako? U jednom opisu viđenja od 1. listopada 1981. kroničar Vlašić prenosi sljedeće Vickine i Jakovljeve riječi: „Gospa im je pokazala Ivana Dragićevića (vidjelac u sjemeništu u Visokom). Sav sretan, širi ruke da poleti od radosti. Rekla je da se njemu neće ukazivati do 15. 11. 81. zbog obveza u školi. Ako do tada nekad dođe to će biti samo da ga posjeti“. Kroničar, pod istim datumom,  naknadno nadodaje bilješku sljedećeg sadržaja: „Ovo je Vicka doznala od nekog hodočasnika koji je navodno razgovarao s Ivanom Dragićevićem. Kasnije smo to provjerili kod Ivana i doznali da nije istina, nego je i on imao redovno viđenja izuzev prvih 7 dana u sjemeništu“.[6] Iznosi li Ivan neistinu, ili Vicka, bez ikakvih skrupula, u usta Gospi stavlja neprovjerene informacije koje je čula od nekoga hodočasnika? Ako je točno ovo drugo, preko čega olako prelazi kroničar Vlašić, kako onda vjerovati da su ostale „poruke“, koje Vicka pripisuje Gospi, vjerodostojne? Međutim, nije ovo jedini put kada Vicka i Jakov u viđenju vide zajedno s Gospom i sjemeništarca Ivana. U opisu viđenja od 18. studenoga 1981. stoji: „Gospa je s Jakovom i Vickom bila 15 minuta. Molili su, pjevali i razgovarali. U jednom trenutku pokazala im je Ivana nasmijana s podignutim očima prema nebu“.[7] Ivanu se dakle ne samo neka pojava ukazuje, nego se ukazuje i sam Ivan, nasmijan i s očima uprtim u nebesa.
     Prema riječima Ivanova prefekta, njegove su „intelektualne sposobnosti siromašnije, za vrijeme rada, posebno školskog, često 'odsutan'“, te dalje nastavlja: „Upozoravali smo ga na to. Primjedbe je odobravao ali je ostajao u 'svom svijetu'“.[8] U Visokom je Ivan sam organizirao molitvene sastanke, s nekoliko sjemeništaraca dobrovoljaca iz Hercegovine. „Viđenja“ i molitvene sastanke pretpostavljao je redovitim školskim obvezama, pa nije ni čudo što je školsku godinu završio negativnim uspjehom. Upućen je na popravni ispit. Polagao ga je u dva navrata, u lipnju i rujnu 1982. Nije uspio. Zbog toga je i otpušten iz sjemeništa iz Visokoga. Kroničar je o tome 1. rujna 1982. kratko zabilježio: „Iz Visokog se vratio Ivan Dragićević - vidjelac. On je na popravnom pao iz njemačkog i takve sjemenište otpušta. Zbog slabih intelektualnih sposobnosti pokušat ćemo da u Dubrovniku nastavi školu“.[9]
     Budući da u Visokom prve godine nije u školi položio, smatralo se da će mu učenje bolje ići prijeđe li u gimnaziju u Dubrovnik. Iako je u Dubrovniku, nakon položena popravnoga iz njemačkoga jezika, prešao u drugi razred,[10] nije pokazao volju za školom kao za „ukazanjima“. I ovdje se umjesto na učenje dao na ukazanja. Tako fra Tomislav 5. prosinca 1982. piše u Kronici: „Danas sam razgovarao s Ivanom Dragićevićem. On ima problema sa školom; loše mu ide učenje. Redovno svaki dan ima viđenje“.[11] Iako se na više mjesta u Kronici spominje kako „Ivan slabo uči, a čini se da se trudi“, te kako ima redovita viđenja za vrijeme kojih mu Gospa priča svoj život,[12] ni na jednom se mjestu na kraju školske godine ne spominje Ivanov drugi promašaj, tj. da je zbog slabih ocjena morao napustiti sjemenište. Odjednom muk!
     Svoj neuspjeh Ivan je pravdao zaokupljenošću onim što se događa u Međugorju i navodnim provokacijama od strane kolega.[13] Fra Slavko 20. veljače 1985. zapisuje: „Danas je sa mnom razgovarao Ivan Dragićević. Primjećuje se kod njega siguran napredak u duhovnom pogledu. Prihvatio se i školskog materijala. Priznaje da je u Visokom bio stalno okrenut događajima ovamo i da ga je to smetalo. Za Dubrovnik veli da mu je bilo teže. Osjećao se neprestano provociran. Uviđa i svoju odgovornost za svoje školovanje. Nastojat će popraviti situaciju“.[14] Nakon povratka iz Dubrovnika ne  će nastaviti svoje srednjoškolsko obrazovanje, nego će najprije u Zagrebu, a kasnije u Makarskoj,[15] nastojati izvanredno polagati za samostalnog ugostitelja, što će mu i uspjeti u lipnju 1985. O tome fra Slavko 12. lipnja 1985. bilježi: „Danas mi je Ivan Dragićević s ponosom pokazao svoju diplomu samostalnog ugostitelja. Polagao je u Makarskoj. Neka ima nešto u ruci!“[16]
     Ivanov neuspjeh u Visokom i Dubrovniku ne znače još i prestanak razmišljanja o svećeništvu. O tome nam svjedoči i jedan odlomak iz Kronike. Pod datumom 29. lipnja 1985. kroničar zapisuje: „Danas sam razgovarao sa fra Milanom Mikulić o cijeloj situaciji. Vrlo se mnogo zanima za događaje. Posebno se zanima za slučaj dvojice kapelana i želi pomoći. On radi inače u Americi i mnogo je već pisao o Međugorju. Reče mi da mu je Ivan Dragićević rekao da želi postati svećenik“.[17] Nije nam ostalo zabilježeno je li pokušao to i ostvariti, ali znamo da je devet godina kasnije svoje duhovno zvanje neopozivo pretvorio u ženidbeni stalež. Naime, u župi sv. Leonarda u Bostonu 23. listopada 1994. oženio se bivšom miss Massachusetts Loreen Murphy. Dio godine provodi u Međugorju, a ostale mjesece u Bostonu. I još uvijek tvrdi da ima svakodnevna „viđenja“.
 
2. Vicka Ivanković
 
     Vicka (Vida), možda najpoznatija od šestero „vidjelaca“, rođena je 3. rujna 1964. u Bijakovićima od oca Pere i majke Zlate. Još i danas ima redovito svakodnevna „viđenja“, te je neumorna u propovijedanju i širenju „Gospinih“ poruka.[18]  
     Vicka od početka međugorskog fenomena očituje zanos za redovništvom. Već u rujnu 1981. to povjerava jednom talijanskom tjedniku: 
     „Za dalju budućnost kakvu nadu imaš? 
     - Želim poći u samostan, biti redovnica“.[19] 
     Potom 1982. godine u župnom uredu u Međugorju to otkriva beogradskom časopisu „Reporter“, koji donosi opširan razgovor s „devojkom koja je videla Gospu“ i koja je rekla da je „upisana časna sestra“.[20] Iste godine to će ponoviti i dvojici posjetilaca iz Zagreba, o čemu 11. svibnja 1982. kapelan Vlašić zapisuje u Kronici: „Nakon molitve za bolesnike Vicka je ostala kratko u razgovoru a dvojicom posjetilaca iz Zagreba, koji su se zanimali za njezinu budućnost. Odgovorila je sasvim jednostavno: 'Bit ću časna sestra'. Na pitanje da li će se udavati, rekla je: 'Ne, ne pada mi na pamet!'.“[21] A na Dnevniku rada, u koji je njezina sestra Ana zapisivala tijek „ukazanja od 24. do 29. lipnja 1981.“, u rubrici zanimanje pokraj Vickina imena stoji vlastoručno napisano „časna sestra“.[22]
     U već spomenutoj knjizi fra Janka Bubala, nakon što je govorila o Ivanovu pozivu i odzivu, odgovara na pitanje jesu li se drugi vidioci odlučili koji će životni put izabrati:
„J - Dobro, Vicka. Nego, jeste li se vi drugi i za što odlučili?
V - Za nas je bilo vrimena. A ima ga i sada. Ja i Marija smo se brzo odlučile u samostan, vidjet ćemo šta će Bog dati. To se još ne zna.
J - A reci mi, molim te, kako je Gospa tu vašu odluku primila?
V - Oh, bila je radosna! Malo kad sam je tako radosnu vidila“.[23]
     Iako je bila „upisana časna sestra“, iako je donijela čvrstu odluku da se ne će udavati, iako je zbog toga Gospa bila veoma radosna kao malo kada, „vidjelica“ Vicka nije nikada ušla u samostan. Nakon 20 godina nailazi mladić iz Krehin Graca, Mario Mijatović, s kojim se vjenčala 26. siječnja 2002. u Međugorju.
     „Vidjelica“ Vicka najprije najavljuje „Urbi et orbi“ da je „upisana časna sestra“, a nakon 20 godina odlazi u Rim kupiti vjenčanicu za udaju. I jednoga novinara, u siječnju 2002., malo začudilo kako nitko od šestero „vidjelaca“ nije prihvatio duhovni poziv. „Vidjelica“ Vicka njemu odgovara: „Gospa je svakom od nas dala slobodnu volju. Svatko se može odazvati pozivu koji želi. Bez obzira što sam se udala, ja ću nastaviti sa širenjem Gospinih poruka, jer kršćanska se vjera može svjedočiti i u braku“.[24]
     S obzirom na zvanje - puna sloboda; s obzirom na „širenje Gospinih poruka“ - obveza!
             
3. Jakov Čolo
 
     Jakov je najmlađi od šestero navodnih međugorskih vidjelaca, rođen 6. ožujka 1971. u Bijakovićima, od oca Ante i majke Jake. Od 25. lipnja 1981. do 12. rujna 1998. imao je gotovo svakodnevna „ukazanja“, a sada samo jedanput godišnje, i to na Božić.[25]
     U više puta spominjanom intervjuu koji je vodila s fra Jankom Bubalom, na pitanje o Jakovljevu budućem zvanju, Vicka odgovara da za njega još ima vremena za odluku:
„J - Nego zna li se išta za malog Jakova?
V - Ma, šta će mali! On ima još vremena za razmišljanje, pa …
J - Pa neka razmišlja“.[26]
     Naime, svršetkom 1983. kada je ovaj razgovor vođen, Jakovu je bilo 13 godina i bio je učenik sedmoga razreda osnovne škole. Pred njim je još bilo vremena da razmisli i donese odluku hoće li ili ne će ostvariti duhovni poziv koji im je „Gospa“ preporučila. On je o tome, doista, razmišljao.
     Jedno se vrijeme zanosio idejom da pođe u sjemenište i postane svećenik. Kao učenik osmoga razreda, krajem rujna 1984., iznio je prvi put svoju nakanu fra Slavku Barbariću, međugorskom kapelanu i kroničaru. On 28. rujna 1984., opisujući susret i molitvu s „vidiocima“ u Vickinoj kući, u Kronici ukazanja bilježi: „Posebno sam skrenuo pozornost, da uvijek paze da prenesu poruku doslovno, a kad god nisu sigurni, da se ne stavljaju znaci navoda. Jakov je danas prvi put preda mnom rekao da će dogodine u sjemenište, da je to njegov poziv. Kod Jakova se osjeća napredak u duhovnom smislu. Postao je ozbiljniji i zreliji“.[27]
     Istu je želju Jakov ponovio sredinom listopada, tj. 15. listopada 1984. Nakon povratka s ekskurzije, podnio je fra Slavku izvještaj o „ukazanjima“, a on u Kronici zapisuje: „Potvrđuje da je imao svaki dan viđenje. Ponekad su trajala i do 15 minuta. Bili su također s njime za vrijeme viđenja poneki đaci iz razreda. I danas mi je potvrdio da želi postati svećenik“.[28] Dalje nam kroničar, fra Slavko Barbarić, mjesecima ne spominje tu Jakovljevu želju. Zašutio Jakov, a i fra Slavko! Je li u pitanju samo trenutačno raspoloženje?
     Pred kraj školske godine, 13. svibnja 1985., Jakov ne razmišlja više o sjemeništu, nego planira svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti u Sarajevu, a ako bude imao zvanje da će biti svećenik. O tome je razgovarao i s fra Slavkom, a on, ukratko opisujući taj razgovor, piše: „Jakov mi je rekao da će u srednju školu u Sarajevo, a ako bude imao zvanje da će biti svećenik. Nagovarao sam ga da ostane ovdje. Pitanje je ostalo otvoreno“.[29]
     Jakov je srednju školu pohađao u Čitluku, a ne u Sarajevu, kako je prvotno planirao, kako bi bio bliže međugorskim zbivanjima. Tako fra Slavko 2. rujna 1985. piše u Kronici: „Jakov je pošao u školu. Druga je smjena pa mu je nezgodno zbog viđenja. Pitao je Gospu večeras gdje bi i kako bi imao s njom susrete. On je pitao za dopuštenje da bude poslije mise. Veli da je Gospa dala na volju! Kasnije smo u razgovoru saznali da ipak može stizati iz škole ako ga Zdenka Bošnjak, koja svakako dolazi svaku večer, uzme odmah iza nastave. Ovaj put mi je Jakov zrelo djelovao i razmišljao“.[30]
     Uočljivo je kako se fra Slavkov sud o Jakovu nerijetko mijenja. Na više mjesta piše kako Jakov djeluje zrelo, da bi na jednom mjestu, isprovociran njegovim dječačkim ponašanjem, doveo u pitanje čak i njegova „viđenja“. Čitamo taj fra Slavkov izvještaj pod nadnevkom 12. ožujka 1985.: „Danas odnosno večeras je u kapelici bila mučna situacija zbog sukoba između fra Slavka i Jakova. Počelo je na vjeronauku zbog nemira. Budući da se Jakov nije htio pomiriti, kad su se sreli u Bijakovićima, fra Slavko ga je onda pred Marijom nagalamio i doveo u pitanje sve što on doživljava. Fra Slavko je govorio takvim tonom, da je Mariju šokiralo. Na pitanje o čemu se radi i zašto sve to, fra Slavko je paleći kola dodao: Čut ćeš sve!“.[31] I kasnije, 9. lipnja 1985., isti kroničar spominje njegovo prkosno ponašanje: „Jakov je otišao sa svojom dainicom na more i ostat će tjedan dana. Vjerujem da će mu to biti dobro, jer je u zadnje vrijeme vrlo prkosan i nervozan“.[32]
     Ni nakon ljeta njegovo se ponašanje nije promijenilo. Tako fra Slavko bilježi da je i dalje nepokoran te naglašava da darovi (novac) i pozornost koju dobiva od međugorskih posjetitelja loše djeluju na njega. Fra Slavko 29. rujna 1985. u Kronici zapisuje: „Ovih dana dolazimo nekako u sukob s Jakovom. Odgovara na svaku, nepokoran, zavrzljiv i nestašan. Darovi koje dobiva, pažnja koju mu poklanjaju hodočasnici sigurno mu u ovom njegovu razvojnom vremenu ne čine dobro“.[33] A 1. listopada 1985. bilježi: „Marija Pavlović mi je saopćila da je fra Janko Bubalo napisao jedno pismo u vezi s Jakovom da Marija pita Gospu o njegovu ponašanju. Nakon pitanja Gospa je dozvolila da se pismo preda Jakovu. Pročitavši ga Jakov je mnogo plakao. Radi se o tome da mu Janko spočitava neozbiljan odnos prema misi i molitvi“.[34]
     Jesu li te kritike, koje je dobivao od fra Slavka Barbarića, od fra Janka Bubala, a o kojima je bila konzultirana i s kojima se slagala i sama „Gospa“,  djelovale na njega da je ponovno počeo razmišljati o ulasku u sjemenište, ne znamo. Ali, nešto više od mjesec dana nakon toga događaja, 4. studenoga 1985., Jakov ponovno iznosi fra Slavku svoju želju, o čemu on u Kronici bilježi: „Jučer i u subotu (tj. 2. i 3. studenoga, op. prir.) je Jakov Čolo počeo govoriti da želi ići u sjemenište. Inzistirao je. S njim je dolazio i Filip, ujak. Mi smo mišljenja da završi godinu koju je ovdje započeo. On želi i sam otići k Provincijalu i razgovarati s njime. Ne govori što ga je posebno potaklo, ali inzistira“.[35] Iako ga je fra Slavko razborito savjetovao da završi školsku godinu, pa onda se prijavi u sjemenište, on i dalje traži razgovor s tadašnjim poglavarom Provincije: „Jakov i dalje inzistira da ide u sjemenište. Traži i razgovor s Provincijalom. Vidjet ćemo, da li je to momentalno raspoloženje ili trajna volja da bude svećenik. Pitao sam ga da li mu je Gospa što rekla. Kazao je da nije u zadnje vrijeme ništa govorila, ali da je u početku rekla da se sami odluče“.[36]
     Nije imao strpljivosti, nego je požurivao sastanak u Provincijalatu. Fra Petar Ljubičić, župni vikar u Međugorju, pošao je s njim 6. studenoga 1985. k fra Jozi Pejiću, o čemu fra Slavko piše: „Danas su Jakov Čolo i fra Petar Ljubičić otišli u Mostar oko 9,30 na razgovor sa fra Jozom Pejić zbog primanja Jakova u sjemenište. Fra Jozo mu je rekao neka stane sve do Božića, a najbolje bi bilo da sve stane za kraj godine. Vidjet ćemo što će se dalje događati“.[37] I on mu je savjetovao da se strpi do Božića ili početka nove godine. Čini se da je pristao. Dapače, počeo se i pripremati za sjemenište, tako da je s fra Slavkom počeo vježbati i latinski:  „Odlučio sam s Jakovom učiti latinski. Spreman je i prihvatio je rado“.[38] Kronika više ne spominje ni Jakovljevu ustrajnost u zvanju ni njegov napredak u latinskom jeziku. Sa sigurnošću znamo da u sjemenište nije ušao, a koji su tomu razlozi, ostaje samo njemu poznato. 
     I Jakov je svoje duhovno zvanje neopozivo pretvorio u ženidbeno stanje! Na Uskrs, 11. travnja 1993., pod svetom Misom koju je predvodio fra Slavko Barbarić, u koncelebraciji s međugorskim župnikom fra Ivanom Landekom, bivšim međugorskim župnikom fra Leonardom Orečom i još nekolicinom svećenika, sklopio je sakrament braka s Anna-Lisom Barozzi,[39] Talijankom. Imaju troje djece i žive u Međugorju. 
             
4. Marija Pavlović
             
     Marija je rođena 1. travnja 1965. u Bijakovićima, župa Međugorje, od oca Filipa i majke Ive. Srednju školu pohađala je u Mostaru, a „vidjelica“ je od drugoga dana navodnih ukazanja, 25. lipnja 1981.[40]
     Vicka u razgovoru s fra Jankom Bubalom kaže da su se ona i Marija brzo odlučile za samostan i da je Gospa radosno primila tu njihovu odluku, te nadodaje, „malo kad sam je tako radosnu vidjela“.[41] I u razgovoru s fra Slavkom Barbarićem, od 21. rujna 1984., izjavljuje da će poći u samostan: „Marija bi se mogla zaposliti, ali neće. Razmišlja o još dvogodišnjoj školi za predškolsko. Izjavljuje da će poslije ići u časne sestre“.[42] Čini se da je ta misao bila kod nje prisutna u početcima međugorskoga fenomena, a kasnije ju je pokušala i realizirati.
U vezi s pokušajem življenja u samostanu, Marija je 2001. godine, na upit jednoga talijanskog novinara: „Zašto od vas nitko nije postao svećenik ili redovnica. Petero vas se vjenčalo. Znači li to da je danas važno stvarati kršćanske obitelji?“, pripovijeda ovu svoju odluku: „Kroz tolike sam godine mislila da ću biti časna sestra. Bila sam počela posjećivati jedan samostan, želja da tamo pođem bila je vrlo jaka. Ali mi je časna poglavarica rekla: 'Marija, ako kaniš doći, dobro došla; ali ako biskup odluči da ne smiješ govoriti o Međugorju, moraš slušati'. U tom trenutku počela sam razmišljati da je možda moje zvanje u tome da svjedočim ono što sam vidjela i osjetila, i da ću moći tražiti put svetosti također izvan samostana“.[43] Marija se, dakle, suočava sa zahtjevom redovničkoga života u kojem ne može poslušati ako bi biskup odlučio da ona ne širi „ukazanja“ i „poruke“ koje Crkva ne proglašava istinitima. I zato odlučuje potražiti put svetosti „izvan samostana“.
     Međutim, nije baš tako bilo. Marija je ipak pokušala poći u jednu neobičnu mješovitu duhovnu zajednicu, koju je osnovao fra Tomislav Vlašić, u kojoj je izdržala više mjeseci. Naime, fra Tomislav Vlašić utemeljio je zajedno s Njemicom Agnes Heupel mješovitu zajednicu koju je nazvao „Kraljice mira, potpuno tvoji - po Mariji k Isusu“. Agnes Heupel, bolničarka, rođena 1951. godine u Münsteru, od 1974. godine patila je od djelomične paralize desne strane tijela, a kasnije i od tumora na plućima i progresivnog gubljenja pamćenja. Godine 1983. u jednom navodnom viđenju vidjela je jednu crkvu s dva zvonika okruženu svjetlošću. Tri godine kasnije, 1986., listajući jednu knjigu o Međugorju, vidjela je sliku crkve i poželjela tamo otići. Za vrijeme jednoga "ukazanja" u sakristiji župne crkve u Međugorju, 12. svibnja 1986., na uočnicu Gospe Fatimske, navodno je ozdravila i više nije trebala pomagala za kretanje. Bilo je to jedno od poznatijih međugorskih "ozdravljenja".
     U Međugorju je došla u kontakt sa župnim vikarom Vlašićem te za vrijeme jednoga molitvenog susreta primila "poruku" od Isusa, u kojoj najavljuje jednu novu zajednicu u kojoj bi se njih dvoje trebali darovati Bogu kao "Klara i Franjo".[44] Nakon primljenoga poziva povukli su se neko vrijeme u molitvu i osamu. Kroz to vrijeme Agnes-i su Marija i Isus davali konkretne poruke za zajednicu, dok su fra Tomislavu govorili u Duhu i pripravljali ga za to preko unutarnjih doživljaja. Čak je i „Gospa“ preko međugorske "vidjelice" Marije Pavlović, u poruci od 8. ožujka 1987., objavila: "To je Božji plan!"[45] Na kraju knjižice naslovljene „Poziv u marijanskoj godini“ i Marija donosi svoje osobno svjedočanstvo, kao dodatak, i tvrdi: „Kao što vidite Gospa je dala program za zajednicu: 'Kraljice mira, potpuno smo tvoji, po Mariji k Isusu' i vodi ovu zajednicu preko o. Tomislava i Agnes, preko koje dolaze poruke za zajednicu“. Dakle, sve usklađeno s fra Tomislavove, s Agnesine i s Marijine strane, ako je vjerovati tekstu Vlašićevu.
     Nedugo zatim, Marija je sve to odlučno opovrgnula i napustila zajednicu. Bio je to prvi veliki lom u samoj zajednici, sukob i netrpeljivost dviju osoba, Agnes i Marije, koje su u isto vrijeme imale "viđenja" i primale poruke za zajednicu. Tako ona na taj „Gospin program“ i na svoje vlastito „svjedočanstvo“ oštro i vlastoručno reagira u izjavi od 11. srpnja 1988. Pred Bogom, Gospom i Crkvom Isusa Krista odlučno niječe da je ikada bilo ikakvih „poruka“ preko nje za tu zajednicu i za to „djelo Božje“, u kojem je i ona provela više mjeseci. I sve to potpisuje pred Presvetim Sakramentom.[46] To znači da je ono što je fra Tomislav Vlašić imao u temeljnom Pozivu svoje zajednice puka varka i pusta mašta, ako je sada vjerovati Mariji (koja je pisala: „Osobno nisam imala nikakvu želju da dajem bilo kakvu pismenu izjavu. Fra Tomislav V. mi je savjetovao, naglašavajući to više puta, da napišem kao vidjelica jedno svjedočanstvo koje svijet očekuje“).
     U obranu „vidjelice“ Marije, nakon njezina napuštanja mješovite zajednice, svjetski poznati odvjetnik međugorskih „vidjelaca“, vlč. Laurentin priskače u pomoć i tumači:
     a) da su, uz Njemicu Agnes Heupel, duhovnu suradnicu fra Tomislava Vlašića i posrednicu „Gospinih poruka“ za zajednicu, Marijine mjesečne poruke neuvažene i omalovažavane, s čime se ona nije mogla pomiriti;
     b) da se Paolo Lunetti u Mariju ozbiljno zaljubio, s čime se ona pomirila;
     c) da je taj Talijan Paolo uspio izgladiti Marijin spor s fra Tomislavom Vlašićem, tako
     d) da je Paolo podupro Marijin izlazak iz te zajednice u vrijeme „duhovnih vježbi“;
     e) da joj je pomogao objaviti „otvoreno pismo“ o raskidu s tom duhovnom zajednicom;
     f) i da joj je pomogao da se pet godina kasnije uda za njega, za toga Paola.[47]
     Ovakve duhovne ljubomore između Agnes i Marije, s obzirom na „poruke“ zajednici, razboritu vjerniku savjetuju da se drži podalje od ovakvih međugorskih osobnih preotimanja u interpretaciji R. Laurentina, T. Vlašića, Agnes Heupel, Marije Pavlović i drugih sudionika „fenomena“.
     Dobivši 1988. godine usmeno odobrenje od msgr. Benita Cocchia, biskupa iz Parme, mješovita zajednica djeluje kao privatna udruga vjernika. Preko Agnes dolazile su mnoge poruke od Isusa i Gospe koje su, prema riječima fra Tomislava Vlašića, u skladu s porukama šesteroma vidjelaca u Međugorju samo konkretirane za jednu zajednicu. Te su navodne „poruke“ postale i Pravilo zajednice po kojima su se članovi ravnali. 
     Zajednica od 1990. godine boravi i djeluje na teritoriju Mostarsko-duvanjske biskupije bez ikakva odobrenja mjerodavne crkvene vlasti. To odobrenje nije nikada ni tražila! Kako bi sebi omogućila slobodno djelovanje i bila priznata na civilno-pravnom području, ta je zajednica osnovala Udrugu građana pod istim nazivom,[48] a u Međugorju izgradila velebni objekt u obliku križa gdje i danas borave njezini članovi i primaju međugorske posjetitelje. I to je jedan od „plodova Međugorja“ koji mnogi prešućuju.
             
5. Ivanka Ivanković
 
     Ivanka, zvana i Ivica, rođena je u Bijakovićima, župa Međugorje, 21. lipnja 1966., od oca Ivana i majke Jagode. Stanovala je i pohađala srednju školu u Mostaru. Posljednji redoviti susret s pojavom imala je 7. svibnja 1985. Od tada, Ivanka ima „ukazanja“ samo jednom godišnje, i to 25. lipnja.[49]
     Vicka[50] u razgovoru s fra Jankom, za Ivanku kaže da se nije odlučila za samostan. Evo kako fra Janko prenosi taj razgovor:
„J - A šta je s ovim drugima, ako to nije tajna?
V - Možda i jest, možda i nije. Nije se to baš tako krilo. Koliko ja znam, Mirjana i Ivanka se nisu odlučile za samostan. Možda još razmišljaju.
J - Ivanka je i meni rekla da ona to ne namjerava…“.[51]
     Doista, u Kronici ukazanja, nismo uspjeli pronaći ni najmanju aluziju o njezinu odlasku u samostan. Stoga nas čudi kako je fra Tomislav Vlašić u pismu Hansu Ursu von Balthasaru pisao kako će „djeca“ poći u samostan,[52] kada je barem za nju znao da to ne planira. Još jedno manipuliranje činjenicama. Čini se da je ona od samoga početka bila načistu s onom Gospinom preporukom i savjetom, ona je od početka izabrala brak, te se kasnije udala za Rajka Eleza. 
 
6. Mirjana Dragićević
 
     Rođena je u Sarajevu 18. ožujka 1965., od oca Joze i majke Milene. Živjela je i školovala se u Sarajevu. Prvo je viđenje „nebeske pojave“ imala 24. lipnja 1981., a posljednji redoviti susret bio joj je 25. prosinca 1982. Najprije je tvrdila da će „ukazanja“ imati na svoj rođendan dok je živa, tj. 18. ožujka. Kako je to ipak dug vremenski period bez viđenja, ideju je veoma brzo promijenila. Počela je svako toliko imati „viđenja“ ili čuti „Gospin“ glas, da bi od 2. kolovoza 1987., svakoga drugog u mjesecu, tvrdila da u sebi čuje „Gospin“ glas, a ponekad je i „vidi“.[53] I daje „poruke“ koje su danas po razglašenosti na razini onih od 25. u mjesecu!
     I njoj je kroz glavu prolazila misao da uđe u samostan, čak je postojala i želja da to učini, ali, koliko nam je poznato, nije to pokušala ostvariti. Fra Tomislav Vlašić, 18. kolovoza 1982., bilježi u Kronici: „Mirjana se još nije opredijelila za jedan poziv. Razmišlja, a odluku će donijeti nakon mature. Kaže da ne bi mogla biti kao ove časne sestre. Ima želju, ali to još nije opredjeljenje – za sada se, reče, ne bih mogla potpuno odreći garderobe i društva - da radi kao časna među gubavcima i bijednicima … Na putu prema tom opredjeljenju stoji joj majka koja bi željela da se njezina kćer uda“.[54] Ali više nego li vlastitu želju ili preporuku iz „ukazanja“ nebeske Majke, slušala je želju vlastite majke!
     Fra Janko Bubalo, nakon što je Vicka rekla da se Mirjana i Ivanka nisu odlučile za samostan, piše:
„J - …A po Mirjani se to isto tako dosta jasno vidi. A znamo i iz onoga njezina razgovora s fra Tomislavom od 10. siječnja ove godine šta ona namjerava.
V - Glavno je da ostane dobra i Bogu vjerna, a drugo …“.[55]
     Što se to na Mirjani „dosta jasno vidi“? Aludira li fra Janko na priče koje su o Mirjani kružile među „vidiocima“ nakon što su joj prestala redovita „ukazanja“? Je su li način odijevanja ili šminka zaista razlog zašto joj se Gospa prestala „ukazivati“ i znak po kojem se jasno vidi da ne planira ostvariti duhovni poziv? U razgovoru, koji kapelan Vlašić 4. siječnja 1983. prenosi u Kronici, Vicka kaže: „Mislim da se Gospa prestala ukazivati Mirjani zato što ne ostvaruje ono što Gospa hoće. Vidjeli ste kako se oblači, šminka, nikad je ovdje nema … Ja tako mislim, naglasila je dobro. Osim toga Ivan Dragićević mi je povjerio - ali da to drugima ne govorim - da mu se Gospa potužila na Mirjanu i da mu je rekla da joj je već povjerila 10. tajnu i prestala se ukazivati. Meni nije ništa o njoj govorila, ističe Vicka“.[56]
 
Zaključak
 
     Mnogi uspoređuju Međugorje s Lurdom i Fatimom, štoviše, tvrde kako je međugorski fenomen nastavak Fatime. Iako nije prikladno, pokušajmo usporediti Međugorje s dva najpoznatija, od Crkve priznata, moderna mjesta marijanskih ukazanja. U Lurdu se Gospa 1858. godine ukazala 14-godišnjoj Mariji Bernardici Soubirous 18 puta. Bernardica, četiri godine nakon toga izjavljuje: „Ja moram biti redovnica, ali ne znam u kojem Redu. Sveta mi je Djevica to rekla, čekam“. Dvije godine kasnije, 19. svibnja 1864., ulazi u postulaturu u samostan svetoga Gildarda blizu grada Neversa. Redovničko odijelo oblači u srpnju 1866. Boležljiva, a izdržljiva do smrti 16. travnja 1879. Blaženom ju je proglasio papa Pio XI. 14. srpnja 1925, a kanonizirao isti Papa 8. prosinca 1933.
     U Fatimi Gospa se ukazuje 6 puta (od svibnja do listopada 1917.) djeci: Luciji, te Franji i Jacinti koji umiru kao djeca: Franjo od 11 (1908.-1919.), a Jacinta od 10 godina (1910.-1920.). Blaženim ih je proglasio 13. svibnja 2000. papa Ivan Pavao II. Lucija je 1925. stupila u Institut sestara sv. Doroteje, koji je 1948. napustila kako bi ušla u Karmel sv. Josipa u Coimbri, tražeći mir i bježeći od nasrtljivaca koji su je željeli vidjeti. U Karmelu je i preminula 2005. I za nju je pokrenut dijecezanski postupak za beatifikaciju. 
     Četvero međugorskih „vidjelaca“, koji su se nekako pokušali bar „upisati“ u duhovno zvanje, iz njega su se potom „ispisali“ i sretno se vjenčali. Troje od njih, Ivan u Bostonu, Vicka u Krehinu Gracu i Marija u Monzi kod Milana, još uvijek imaju redovita dnevna „ukazanja“, dok druge „vidjelice“, Mirjana Dragićević, udana Soldo i Ivanka Ivanković, udana Elez, nisu ni pokušavale prelaziti pragove duhovnih obitelji (zasnovale su vlastite obitelji). Prva ima „ukazanja“ svakoga drugoga u mjesecu i na svoj rođendan, 18. ožujka, a druga samo jednom godišnje, 25. lipnja! A Jakov Čolo od 12. rujna 1998. ima „ukazanja“ jednom godišnje, i to na Božić.
     Imajući u vidu činjenicu da su brojni hercegovački dječaci pošli u sjemenište i postali redovnički ili biskupijski svećenici i brojne djevojčice postale redovnice, a da nisu imali, barem nije poznato, nekih ukazanja, poruka, tajni, susreta i razgovora s nadnaravnim pojavama, doima se čudnim da ni jedno od međugorskih „vidjelaca“, koji su u ovih gotovo 30 godina imali neprebrojivo mnoštvo ukazanja - oko 40.000 -, nije prigrlilo duhovni poziv. Ne samo ono dvoje koje nije nikada ni pokušalo, nego ni ono četvero za koje se ni njihova „pojava“ nije založila, nije se u duhovnom zvanju primilo, kada je već upisano, niti učvrstilo, kada se već neko vrijeme u njemu nalazilo. Je li i to jedan od „međugorskih plodova“?
              Mostar, 5. ožujka 2010.
                                                                                      Biskupski ordinarijat Mostar
 
[1] Kronika ukazanja, sv. I., 4. 6. 1983., str. 501.
[2] D. Kutleša (prir.), Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 55.
[3] Ogledalo Pravde, str. 33.
[4] Ogledalo Pravde, str. 33.
[5] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, Jelsa, 1985., str. 97.
[6] Kronika ukazanja, Početci, 1. X. 1981.
[7] Kronika ukazanja, Početci, 18. XI. 1981.
[8] ABOM, Fond Međugorje, Izvještaj fra Vitomira Silića o Ivanu Dragićeviću od 20. 3. 1984.
[9] Kronika ukazanja, sv. I., str. 241.
[10] Kronika ukazanja, sv. I., 14.IX.1982., str. 253, fra Tomislav Vlašić bilježi: „Fr. Tomislav je odvezao Ivana Dragićevića i Miru Šegu u sjemenište u Dubrovnik“.
[11] Kronika ukazanja, sv. I., str. 314.
[12] Usp. Kronika ukazanja, sv. I, 4. siječnja 1983., str. 349: „Ivan è un allievo cattivo… Pigro di natura. Non devo dirlo come una qualifica morale. C’è in lui qualcosa in cui è immerso e lo ‘detiene’.”; 6. ožujka 1983., str. 402-403; 12. ožujka 1983., str. 407; 29. ožujka 1983., str. 424.
[13] Vidi o tome u: Ogledalo pravde, str. 67-68.
[14] Kronika ukazanja, sv. III., str. 289.
[15] Kronika ukazanja, sv. III., 22. III. 1985. str. 369. Fra Slavko Barbarić zapisuje: „Ivan je otišao danas u Makarsku polagati privatnu ugostiteljsku. Motiv je da barem nešto položi i da tako ima nešto u ruci“.
[16] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 591.
[17] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 648.
[18] J. Bouflet, Medjugorje ou la fabrication du surnaturel, Pariz, 1999., str. 185-188, donosi sva putovanja međugorskih „vidjelaca“ po zapadnome svijetu od 1990. do 1998. Tako ih je Vicka do tada imala 26.
[19] La Domenica del Corriere, 19. 9. 1981.
[20] R. Perić, „Međugorska 'ukazanja' i duhovna zvanja“, u: Crkva na kamenu, 12/2002., str. 12.
[21] Kronika ukazanja, sv. I., str. 128.
[22] ABOM, Fond Međugorje, Dnevnik rada Vicke Ivanković o prvim danima ukazanja. Na prvoj stranici stoji doslovno: „Prezime i ime: Ivanković Vicka; zanimanje: časna sestra, mesto: Bijakovići; ulica i broj: + + - - + Bijakovići – 79456; telefon: 86-637“.
[23] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 97.
[24] Arena, 31. 1. 2002.
[25] Ogledalo Pravde, str. 37.
[26] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 98.
[27] Kronika ukazanja, sv. III., str. 43.
[28] Kronika ukazanja, sv. III., str. 71.
[29] Kronika ukazanja, sv. III., str. 512.
[30] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 832.
[31] Kronika ukazanja, sv. III., str. 343-344.
[32] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 583.
[33] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 962.
[34] Kronika ukazanja, str. IV., str. 932.
[35] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 993.
[36] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 995.
[37] Kronika ukazanja, sv. IV., str. 997.
[38] Kronika ukazanja, sv. IV., 14. studenoga 1985., str. 1015.
[39] Kronika ukazanja, sv. VIII., str. 438.
[40] Ogledalo Pravde, str. 28.
[41] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 97.
[42] Kronika ukazanja, sv. III., str. 34-35.
[43] Corriere della sera (Sette), 22. studenoga 2001., str. 98.
[44] T. Vlašić, Una chiamata nell'anno mariano, Milano, 1988., str. 5: „Alla vigilia dell'Immacolata, il 7 dicembre 1986, mentre pregavamo insieme il rosario meditando i misteri gaudiosi, Gesù ha dato ad Agnes un messaggio, in cui annunciava la nascita di una nuova comunitàin cui noi dobbiamo offrirci entrambi a Dio, come 'Chiara e Francesco'“.
[45] Isto, str. 6: „Fra le altre cose ho posto una domanda alla Madonna tramite Marija Pavlović. Marija ha portato la risposta della Madonna dell'8 marzo 1987: 'Questo è un piano di Dio'.“
[46] Ogledalo Pravde, str. 30-31.
[47] R. Laurentin, Stella Maris, 5/1994., str. 8.
[48] Archivio della Curia di Mostar, Fond Medjugorje, Decisione del Tribunale superiore di Mostar, 25/90, del 21.8. 1990.
[49] Ogledalo Pravde, str. 36.
[50] Za Ivanku, uostalom kao i za Mirjanu, Vicka tvrdi da Gospa nije zadovoljna njihovim ponašanjem. Tako u razgovoru od 1. listopada 1981. kaže fra Tomislavu da se: „…Ivici i Mirjani ne ukazuje često kao njima troma (Marija, Jakov i Vicka) jer nisu potpuno predane. Gospa ih češće opominje za to. Očekuje da će se potpuno predati“.  U „Naknadnoj bilješci“ fra Tomislav piše: „Kod Ivanke sam provjerio stanje. Ona kaže da se njoj Gospa ukazuje svaki dan. Pretpostavljam da je gornji zaključak Vickin zbog propusta koje je Ivanka u očima Vicke pravila“. Ovo je jedan od mnogih primjera u kojima Vicka svoja osobna razmišljanja i zaključke stavlja u usta „Gospi“. Za fra Tomislava, očito, to ne predstavlja nikakvu poteškoću! Kronika ukazanja, Početci, 1. listopada 1981.
[51] J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 97.
[52] M. Botta – L. Frigerio, Le apparizioni di Medjugorje, Pessano, 1984., str. 129.
[53] Ogledalo Pravde, str. 24.
[54] Kronika ukazanja, sv. I., str. 227.
[55] Janko Bubalo, Tisuću susreta s Gospom u Međugorju, str. 97-98.
[56] Kronika ukazanja, sv. I., str. 348. Istog dana fra Tomislav je razgovarao s Ivanom Dragićevićem. On o tome kaže: „Ivan mi je potvrdio ono što je Vicka pričala za Mirjanu. Najprije, i on je uvjeren da joj se prestala Gospa ukazivati zbog njezina ponašanja. On je jedini od vidjelaca komu je Gospa prije Nove godine progovorila nešto konkretno o Mirjani i prestanku ukazanja. Kaže da mu se Gospa potužila na njezino ponašanje. Rekla mu je otprilike ovo: 'Osim molitve za vrijeme viđenja cijeli dan ništa drugo ne moli … Ja ću svakomu dati po njegovim zaslugama'. Ovo je Ivan povjerio samo Vicki i meni. Ne želi da se to čuje po strani te da se ne šire zle glasine“. Kronika ukazanja, sv. I., str. 349-350.

POVEZANI ČLANCI

28. velj 2017
Biskup Ratko Perić
25. srp 1987
Vescovo Žanić
18. velj 2012
Curie diocésaine

NAJČITANIJE

28. velj 2017
Biskup Ratko Perić
25. srp 1987
Vescovo Žanić
18. velj 2012
Curie diocésaine