Treća korizmena nedjelja u kalendarima Caritasa u BiH posljednjih 14 godina rezervirana je za svečano obilježavanje akcije Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH koju provodi Hrvatski Caritas. Taj dan slavi se sveta Misa u nekoj od bosansko-hercegovačkih župa kao završetak i vrhunac humanitarne akcije. Akcija Tjedan solidarnosti, koja se po odluci biskupa iz Hrvatske organizira od 2007. godine i provodi u vremenu između Drugoga i Trećega korizmenog tjedna po župama u Hrvatskoj, a odlukom biskupa iz BiH od 2015. provodi se na Treću nedjelju korizme. Tijekom ovogodišnje akcije, od 9. do 15. ožujka, pod geslom „Da ne ohladi ljubav mnogih“, vjernici su u Hrvatskoj pozvani da se tih dana molitvom i euharistijskim slavljem tješnje duhovno povežu s bosansko-hercegovačkim vjernicima i Crkvom, te da svojim milodarima pomognu, preko Caritasovih ustanova i projekata, najpotrebnije.
Ove godine, Biskupijski caritas Mostar i župa Drinovci bili su organizatori i domaćini završnoga slavlja. Već je prije dogovoreno da se svečana sveta Misa, kao zahvala Bogu i svima koji su otvorili svoje srce i pružili svoju ruku, proslavi u župi sv. Mihovila u Drinovcima, koja dogodine obilježava 150. obljetnicu svoga utemeljenja. Domaćini su se pripremili i potrudili da na najbolji način predstave svoju župu. Okupljeni u različite udruge (Misericordia - župni Caritas, Frama, mješoviti župni zbor, kulturno umjetničko društvo) vjernici su aktivno pomogli u organizaciji sudjelujući u ovom događaju.
Svetu Misu ove je nedjelje, 15. ožujka 2020., predvodio msgr. Ratko Perić, mjesni biskup. Zbog novonastale situacije s koronavirusom i odredaba vezanih uz prijelaz granica, nisu mogli nazočiti najavljeni novozaređeni varaždinski biskup msgr. Bože Radoš, koji je ujedno i predsjednik Hrvatskoga Caritasa, kao ni ravnatelj te krovne karitativne ustanove u Hrvatskoj, msgr. Fabijan Svalina.
Uz biskupa Ratka u koncelebraciji su bili: msgr. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH, kao i dijecezanski ravnatelji iz Banje Luke i Mostara, msgr. Miljenko Aničić i msgr. Željko Majić; zatim župnik fra Josip Mioč i vikar fra Velimir Bagavac, grudski dekan fra Branimir Musa i mještanin don Krešimir Pandžić. Ceremonijama je ravnao biskupov tajnik don Ilija Petković.
Misna čitanja pročitali su članovi župne liturgijske sekcije, a molitvene zazive vjernika djelatnici Caritasa. Pjevao je veliki mješoviti zbor župe „Sv. Mihovil Arkanđeo“ kojega uvježbava prof. Antonela Rebić a kod oltara posluživali župni ministranti.
Ovom Misnom slavlju nazočili su i konzul Republike Hrvatske u Mostaru dr. Marko Babić, te načelnik općine Grude gosp. Ljubo Grizelj koji je za ovu prigodu predao Caritasu ček u iznosu od 1.000,- KM
Na kraju svete Mise riječ zahvale svima koji su sudjelovali u sv. Misi, kao i onima koji zbog opravdanih razloga nisu mogli doći, uputio je don Željko, ravnatelj Caritasa u Mostaru, kao i mjesni župnik fra Josip Mioč.
Zahvaljujući signalu Televizije HB a koji je u Hrvatskoj prenosila Laudato TV, sveta je Misa ušla u domove mnogih koji su na taj način bili duhovno povezani s okupljenima u Drinovcima.
Prenosimo biskupovu homiliju na temu nedjeljnog Evanđelja (Iv 4)
ISUS SJEDI NA STUDENCU
Mnogima bi bilo drago naći u Evanđelju opširnije opise u vezi s Isusovim ponašanjem u svagdanjem životu. Recimo: kakvim je tonom govorio? Kakvim je pogledom gledao? Kako se u raznim životnim zgodama ponašao: u kući, za stolom, na ulici, u gradu, na selu, u hramu, u čudesima, u propovijedima, s protivnicima, s grješnicima, sa ženama? Nešto nam je od toga i zapisano za naše razmišljanje. Evo jedne zgode, koju smo upravo pročitali.
Isusova Kultura. Možda je čitavu noć putovao sa svojim učenicima. Prešao judejsku granicu i našao se u Samariji. Osvanuo divan dan, ali Isus umoran. Dopro je do grada Sihara, uz koji se vežu stare uspomene slavnih pradjedova.
Sjedi Isus žedan na Jakovljevu zdencu, a poslao učenike u grad da kupe malo kruha i sira. On se zaustavio na bunaru očekujući ne bi li se namjerila koja vodarica da mu zahvati malo vode. Ne zna se je li Isus žedniji ili gladniji. Uto primijeti jednu ženu, s kantom u ruci, ide ravno na bunar.
Misli se Isus: Bože mili, bi li bilo uputno u ove zaiskati i vode? - Kako ne, ta zato je na svijet došao - radi te i takvih i njihova spasenja. Ali ako mu ne dadne vode? Pa naviknuo je on na svakakve ljudske odgovore, neodgovore, prigovore i zlogovore.
Sjedi Isus na bunarskom zidu: niti gleda preda se, niti bulji u ženu, niti joj je okrenuo leđa. Isus je zauzeo takav položaj da ga je žena mogla mirno pozdraviti, ali ga je mogla i još mirnije mimoići bez ijedne riječi. Isus se redovito tako postavlja prema ljudima: tko hoće, može mu prići, a tko ne želi, može ga proći. Tko ga želi slušati, ima što čuti; tko ga ne želi slušati, Isus mu dovoljno - šuti.
Isus je otvoren, ali nenametljiv. Ljudska slobodo, javi se!
Došla ona - ni očima mîga, ni rukama znâka. Prepoznala Isusa kao Židova. I okrenula glavu od njega. Nije htjela izustiti ni obična pozdrava: Putniče, šalom! Židovi i Samarijanci ne pozdravljaju se već četiri puna stoljeća! Razlog? Samarijanci se ženili pogankama, a Židovi nisu. Očuvali čistokrvnost. Čak kada su počeli graditi razrušeni hram, oko 450. prije Krista, došli im Samaritanci pomoći, donijeli vreće zlata. Židovi im rekoše: Vi ste izdali židovsku krv, vi niste dostojni dati svoj prilog za hram, ne prihvaćamo vašu ruku, gubite nam se s očiju. Od tada traje ta svađa i mržnja.
Kad najednom Isus otvori usta. Ljubazno zamoli Samarijanku da mu dadne malo vode. Očito je bio žedan, ali ne samo tjelesnom žeđu, nego mnogo više željan dati ženi vječne vode. Isus pronalazi zgodu da zapodjene razgovor: stavlja ženu u priliku da usluži nepoznata i umorna putnika i da mu pokaže svoju spremnost da učini „nešto lijepo za drugoga“. Žena nije razumjela Isusovu ponudu, nego mu je, držeći uže u ruci i prezirno ga gledajući, izvukla stare rane i odbrusila: Kako ti, Židov - Čifut, tražiš vode od mene Samarijanke? Ta znaš li ti da mi ne zborimo s vama Židovima?
Isus želi prekinuti višestoljetnu zategnutost, a žena želi produžiti mržnju.
Isus kani otvoriti novu epohu razgovora, susreta, a žena uronila u vjekovnu tradiciju šovinizma i prijezira prema svemu što je židovsko.
Isus se ne obzire na ljudske običaje podržavanja nerazgovora. On je došao da ljude pomiri i rane zamiri, a ne da mržnju raspiri!
Jesmo li mi daleko od Isusova držanja? Ne znamo prekinuti neke napetosti za koje nismo čak ni krivi. Dosta bi bilo pristupiti s kakvim neusiljenim pitanjem, zamoliti koju uslugu. Ne učimo ništa od Gospodina Isusa. Učiteljicom smatramo Samarijanku s njezinim raspucalim bunarevima koji ne mogu držati vode, a po strani ostavljamo Učiteljeve zdence i kladence vječne i nepresušne vode.
Maštovitost Isusova. Krist ne reagira na ponižavajući izraz Čifut, nego izdiže razgovor na razinu poštovanja: poučava ženu kako valja sugovornika poštovati. Nakon što je žena izgovorila ono što joj je na srcu i na jeziku ležalo, Isus se nije nimalo osjetio uvrijeđenim - barem nije pokazao - nego je mirno nastavio govoriti o Božjem „daru“, o onome tko bi mogao dati bolju, živu vodu:
Kada bi ti znala dar i onoga tko s tobom razgovara, ti bi u njega iskala vode.
Kada bi ti znala dar, poziv na život, zov na vjeru, ti bi u njega iskala toga dara. I ako ti hoćeš, on će tebi dati te žive vode.
Samarijanka ne zna što bi, pa opet pitanje: Gospodine, odakle ti voda? Nemaš ni kante ni užeta, a nisi ni veći od praoca Jakova? Ali ipak nakon Isusova odgovora Samarijanka je popustila u svojoj nacionalnoj zahuktalosti i odbijanju. Obraća mu se naslovom: “Gospodine…” Bar je nešto naučila, da bude malo pristojnija! Primijetila je iz Isusova govora da je to kulturan čovjek, pravi pravcati gospodin, prema kojem se ne može postupati neljudski, i odgovarati ono što ti prvo naleti na jezik.
Znamo što je Isus mislio pod „živom vodom“, koja čisti od iskonskoga i svakoga drugoga grijeha i život daje u krštenju.
Samarijanka nesvjesno ponavlja Isusovo pitanje. Evanđelje je ozbiljna knjiga. I odgojna. U njemu nema viceva, legendi, mitova. Donosi činjenicu i istinu. Isus je istina. I s njime nema šale. Isus se ne osvrće na moguće ženine aluzije… On ide svojim putom razgovora. Još je više zainteresirao ženu: Tko pije ove vode, ne će ožednjeti nikada, štoviše, postat će mu izvorom vode koja struji u život vječni … Žena misli da se Isus šali i prihvaća veselo: “Gospodine, daj mi te vode…” I smješka se kako će joj Isus odgovoriti. Nije ni svjesna da se situacija posve izmijenila. Kako žena još ne zna u kakvu je božansku mrežu upala, još uvijek misli u zemaljskom smislu. Ima na pameti vodu: H2O, a ne božansku vodu kojom se napajaju ljudska srca!
Isus misli sasvim ozbiljno. Kada je žena rekla Isusu da joj dade vode da ona ne mora više dolaziti na zdenac, Isus joj reče neka ode po muža, pa će zajedno po vodu. Najprije žena pomišlja u sebi: „Nisam zar tako stara da misli da imam muža?“ Da izbjegne razne neprilike, žena upada u laž! Odgovara Isusu da je „slobodna“, da „nema muža“. Doista, da je Krist samo čovjek, teško bi mogao odgovoriti nešto pobjedonosno. Možda bi tu razgovor i prestao. Ali jer je on ujedno Prorok, Mesija, Sin Božji, Bog – božanski se snalazi: u jednom hipu s jednom rečenicom razotkriva svu ženinu dušu i stavlja je pred njezine oči: Samarijanko, progledaj se u ovih pet-šest razbijenih ogledala!
Isus je fin i kada nas kori. Tko će znati što je žena mislila kako će Isus reagirati kada je ona rekla da nema muža? Svakako nije očekivala da će on onako odgovoriti. On je pohvali: “Dobro si rekla.” Onda joj gorku istinu pokaza: pet si ih imala, a ni ovaj šesti nije ti onaj pravi! I opet je pohvali: “To si po istini rekla.” Reče Isus istinu i žena osta živa. Kako se samo uozbiljila. Sve preljubničke naslade učiniše joj se kao gorka suza pred ovom ranom savjesti.
Žena je prešla sa zemaljskih pitanja na vjerske probleme: Naši su se očevi klanjali na ovom brdu… gdje se treba, zapravo, klanjati?
Isus traži vjeru. Isus se dao na tumačenje: komu, gdje i kada se treba klanjati. Iskoristio je priliku da progovori koju o svome Ocu. Vjeruj mi, ženo, došao je čas, evo ga! Isus je uspostavio kontakt preko vode, preko vjere.
Kroz cio ovaj razgovor Krist nije osjećao potrebu da se predstavi. Iz razgovora je Samarijanka jasno razabrala da je on učitelj, auktoritet, čovjek bez premca. Kada mu je žena priznala da je on Prorok, prihvatio je naslov. A kada mu je izrazila nadu da će doći Mesija – Pomazanik, on je smatrao da je došao čas da joj se predstavi: On je Krist! A žena, sva izvan sebe, ostavi krčag i ode u grad. Samarijanci povjerovaše na ženinu riječ, ali mnogo više na Spasiteljevu riječ kada su ga vidjeli i čuli!
Isus se jednako zadržava i propovijeda tisućama i tisućama. Jednom bijaše samo pet tisuća muškaraca. Ali propovijeda i jednoj osobi na zdencu. Pa rezultat propovijedi tisućama bijaše da su ga željeli „zakraljiti“, ukrivo, a rezultat razgovora s jednom osobom da se žena obratila i da joj se Isus predstavio kao Mesija.
“Kraljevstvo je Božje kao kada Isus razgovara sa ženom na bunaru… Pa je pita, kuša, pa joj traži malo vode, nudi joj svoju božansku vodu, pa joj se predstavlja: Ja sam, ja koji s tobom govorim! Vjeruj mi, dušo, ništa se ne boj! Samo priznaj, pokaj se, sve ti se prašta. Prašta ti se ne samo pet nego pedeset pet puta pet grijeha. Sve! Bog je samo milosrđe! Treba preda nj stupiti i pokloniti mu se! I obratiti se. On je Spasitelj!
