Varaždinska je biskupija odvojena od Zagrebačke nadbiskupije 1997. godine. Danas, prema Papinskom godišnjaku 2019., ima 370.000 stanovnika, od toga 344.000 katolika u 105 župa sa 128 biskupijskih svećenika, 27 svećenika redovnika, 95 redovnica. Prošle godine, na svetkovinu Krista Kralja, bila je smjena biskupâ. U skladu s kanonskom dobi umirovljen je msgr. Josip Mrzljak, a na njegovo je mjesto papa Franjo postavio msgr. Božu Radoša, rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, iz Đakovačko-osječke nadbiskupije. Katedrala u Varaždinu posvećena je Velikoj Gospi. Zaštitnik je Varaždinske biskupije sv. Marko Križevčanin, a suzaštitnik blaženi Alojzije Stepinac, pastir i mučenik. Za ovogodišnje Stepinčevo biskup je Radoš pozvao biskupa Ratka iz Mostara da 10. veljače u 18.00 sati predvodi svečano Misno slavlje u slavu Presvetoga Trojstva, u čast blaženoga Suzaštitnika. Uz biskupa domaćina, koji je u početku pozdravio sve nazočne i svima zaželio moćan zagovor blaženoga Alojzija, u koncelebraciji je sudjelovalo više od 70 svećenika. Sutradan, u utorak, našla su se zajedno sva trojica biskupa: Radoš, Mrzljak i Perić u Svećeničkom domu za doručkom. Biskup je Ratko zahvalio biskupu Boži na njegovu pozivu i zaželio mu uspješno biskupsko služenje u Varqždinskoj biskupiji pod zaštitom blaženoga mučnika Alojzija.
Donosimo propovijed biskupa Perića:
BRAĆO I SESTRE!
Prvu javnu obranu Stepinčeve osobe i djela pred živim javnim tužiteljima i komunističkim ofenzivama iznosio je nadbiskup Franjo Kuharić na Kardinalovu grobu na obljetnicu njegove smrti, počevši od 1971. Bila su to ne samo hrabra nego i prvoklasna svjedočanstva crkvenoga uglednika koji je Stepinca osobno poznavao; bila je to prva javna Positio super virtutibus et super martyrio – Predstavka o krjepostima i mučeništvu. Mi ćemo se ovdje podsjetiti na neke Nadbiskupove iskaze iz onih vremena.
1. - Ozbiljnost. Vrlo ozbiljnim Stepinca su doživljavali njegovi sjemeništarci i bogoslovi, na pr. sam Franjo Kuharić kojega je on 1945. za svećenika zaredio i koji mu je 1970. postao drugi nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri. „Doživljavali bismo ga veoma ozbiljnog! Često veoma zamišljenog! Ta njegova ozbiljnost i zamišljenost odražavale su njegov unutarnji život i njegovu unutarnju brigu i tjeskobu koja je u izuzetnim časovima povijesti na poseban način ispunjavala njegovu dušu i njegovo srce, njegovu savjest“.
- Ozbiljan je osnovni pojam koji ne treba druge bliže riječi kojom bi se bolje protumačilo značenje. Čak ni izričaji: siguran, pouzdan, vrijedan ne obuhvaćaju sve ono što nosi izraz ozbiljan. Ozbiljan možda bolje razumiješ kada se kaže neozbiljan: na pr. taj je kandidat neozbiljan za svećenika, za biskupa, za predsjednika! Stepinac je ozbiljan i odgovoran i u radnji i u patnji, i kao koadjutor i kao ordinarij, i kao zatvorenik i kao zatočenik!
2. - Sin majke Barbare, majke Crkve, majke Božje. Blaženik je bio čovjek Crkve. Nije u župnom uredu pisao ekleziološke članke, nego je u župnoj crkvi klečao pred svetohraništem i doživljavao Crkvu u svemu njezinu rasponu od Isusova rođenja do silaska Duha Svetoga, od prve Pedesetnice do krajeva svijeta. Nadbiskup Kuharić 1976. ovako sažima njegov sinovski odnos: „Crkva mu se objavila već po ljubavi i pobožnosti majke Barbare koja ga je odgajala dubokom vjerom kakvu su imale tolike hrvatske majke kroz cijelu našu kršćansku povijest. Po svojoj vjerničkoj obitelji bio je utkan u život svoje župe i kroz župu povezan s cijelom Crkvom. I kao što je od djetinjstva naučio ljubiti svoju rođenu majku, tako je od djetinjstva naučio ljubiti i Majku Crkvu“, i otkrivati „prisutnost Majke Božje u njezinu djevičansko-materinskom misteriju“. Stepinac je rekao: „Što više živim i gledam sudbinu Crkve, to mi je draža! O, velika si Crkvo Božja!“ Oni koji proučavaju Stepinca, i za života i nakon njegove smrti, mogli bi slično reći: Što više živimo i gledamo blaženoga mučenika Stepinca, to nam je sve jasniji, bliži draži. O, velik si, mučeniče Božji!
- Doživljavao je Crkvu u ljubavi i dobrim djelima njezinih vjernika, u patnji i progonstvu njezinih mučenika, u griješenju i kajanju njezinih sinova i kćeriju. Doživljavao ju je kaoo, sredstvo i oruđe jedinstva s Bogom i jedinstva ljudi međusobno. Krist je, uzašavši na nebo, Crkvu ostavio kao vjesnicu Božje riječi i djeliteljicu Božjih otajstva potrebnih za spasenje.
3. - Stepinac nije zlikovac! Nadbiskup Kuharić o 15. obljetnici Stepinčeve smrti - 1975. godine - potresao je zagrebačku katedralu svojom savješću: „Ovom prigodom smatram obvezom svoje savjesti javno izjaviti i izraziti svoje duboko žaljenje što se još uvijek, trideset godina nakon rata, nadbiskupa Stepinca u javnosti oslovljuje 'zloglasnim nadbiskupom' i 'zločincem'. Bilo je to na televiziji prošle godine 3. kolovoza u 9 i četvrt navečer na drugom programu. Komentator je išao čak tako daleko da ga je proglasio odgovornim za ratna pustošenja u našoj zemlji. Događa se to još uvijek u tisku, u školama. Događa se čak i ovdje u katedrali na njegovu grobu. Očevici su mi to saopćili da se neki vodič turistâ tako zaboravio, pa i na kardinalovu grobu govori uvrede. - Mi takve postupke smatramo teškom uvredom istine i osobe. To nanosi štetu ljudskim odnosima. Svaki se vjernik naše Crkve osjeća time ranjen u duši i duboko uznemiren. Neka prava ne umiru ni s mrtvima“.
I kao što lažnom kampanjom Stepinac bi osuđen i ubrojen u zločince poput svoga Učitelja, Otkupitelja i Spasitelja čovječanstva, tako se klevete ponavljahu od prigode do prigode, iz godine u godinu. Sve što nije zaslužio, oni su mu prišili:
- Zalagao se za oslobađanje i spašavanje na tisuće Židova – stoga ne prestaj, varava propagando, dokazivati lažnim emisijama, snimanjem krivih filmotvorina da je zlikovac, ostat će barem koja od tisuće lažotinja!
- Zauzimao se za spašavanje tisuća kozaračke i druge srpske djece za vrijeme rata – stoga skandirajte: „zloglasni nadbiskup“!
- Podigao je svaki put glas protiv javne nepravde i zla u društvu i državi u 4 ratne godine, u svemu 354 puta - stoga ponavljajte „zločinac“, jer bolje se ta prihvaća u ovom opaku i grješnu naraštaju!
- Borio se da dušmanske duše ne odcijepe Crkvu u hrvatskom narodu od njezine vidljive Glave, Stolice sv. Petra u Rimu – eto još jednom zločinca!
- U svaka doba, i 1935. i 1945. i 1955. isticao je izvorno pravo hrvatskoga naroda da ima svoj vlastiti državni krov nad glavom – to je tek zločin na zločinima!
4. - Na tom čovjeku nema krivice. Nadbiskup Kuharić u katedrali 1971. za Stepinca ustvrdi: „U razgovoru s njim doživljavali smo kako sveto ime Bog zvoni u njegovim ustima tako živo, stvarno, uvjerljivo, osobno. Kao da svaki put pjeva sa psalmistom: 'Velik je Gospodin i svake slave dostojan, nedokučiva je veličina njegova' (Ps 145/144/-3).' […] Zato mu je prolazio dušom užas kad je čuo da je Bog uvrijeđen, ponižen, zanijekan; zato mu je duša strepila za vjeru u Boga; za vjeru malenih, za vjeru mladih, za vjeru u hrvatskom narodu. […] Prožet Bogom osjećao se slobodnim pred svakim čovjekom koji je imao moć u ruci, ali u službi svakog čovjeka kojemu je trebala zaštita, pomoć, obrana. […] Kada bude povijest mirno proučila sve dokumente i sva djela, morat će priznati da na tom čovjeku ne nalazi krivice (Lk 23,14)“.
Stepinčeva se povijest proučila kao malo koje osobe u modernim vremenima: i s komunističke, i sa srpsko-pravoslavne, i s hrvatske, i sa svjetske razine, a osobito sa svetostoličke. A Blaženik sam ima barem 35 životopisa na raznim jezicima svijeta, na tisuće ozbiljnih dokumentiranih članaka, i službenu Poziciju Svete Stolice od 5.919 stranica. Od Beatifikacije do danas svake godine, u prosjeku, Postulatura izdaje po jednu knjigu o njemu, i Glasnik.
- Posjećeni su svi referentni arhivi, pregledane sve relevantne biblioteke, konzultirani sve biografije u vezi sa životom i djelovanjem nadbiskupa Stepinca. Dobro, nisu se mogli proučiti svi zdravstveni kartoni i bilježnice iz Lepoglave i sva izvješća o obdukciji s Instituta za sudsku medicinu na Šalati i razni Udbini elaborati, jer su na vrijeme nestali, možda u Domu zdravlja u Šarengradskoj? A i zašto bi komunisti ostavljali svoje falsificirane dokumente da im se s površine otkrivaju trovanja i podmetanja? Kao da im je nevino osuđeni stalno i govorom i tvorom poručivao: Vi o meni sve same i svakovrsne klevete i laži, a ja ću o vama samo istinu. i svu istinu!
5. - Sud povijesti i sud vječnosti. Postoje samo dva suda: ljudski i Božji. Ljudski je često prevarljiv, a Božji je uvijek neprevarljiv. Ali i ljudski može biti pouzdan kada se zasniva na istini i pravdi. Kard. Kuharić svjedoči i poručuje: „Stoga s pravom očekujemo od svih koji studiraju povijest i donose povijesne sudove da se osoba kardinala Stepinca i njegov život tretiraju znanstveno, tj. mirno i pošteno. […] To je zahtjev univerzalnog načela istine i pravednosti i taj se zahtjev temelji na objektivnom dostojanstvu svakog čovjeka. Mora nas zanimati samo istina, i mi se te istine ne bojimo niti je se možemo odreći. - Međutim, rekli smo jučer i ponavljamo danas, Bog je konačni sudac svake savjesti, svih ljudskih sudova i cijele povijesti. […] i za nas vjernike to je posljednje prizivno sudište na kojem će svaki život biti ocijenjen savršenom pravednošću“.
- Riječi izgovorene 1972. na Stepinčevo, prije 48 godina, kao da su izrečene jutros. Mi se istine o Stepincu ne bojimo, niti je se možemo odreći! Nema sjajnijega sudišta ni u odnosu na narodni i na međunarodni sud od sjaja povijesne istine jasne ko podnevno sunce! Splendor veritatis! Pa čak, ako nas ljudska povijest demantira, prizivamo Boga. A Bog je već izrekao svoj sud na usta sv. Ivana Pavla II. dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici u dvije riječi: Blaženik Mučenik! I jedna je od te dvije riječi dostatna da istina punim sjajem sijevne. I zar ima veličanstvenijega suda od toga Papina binoma za beatifikaciju? I ima li većega dokaza od dogođena čuda za koje su svi članovi i Liječničke konzulte i Teološkoga povjerenstva jednodušno glasovali prije sedam godina u vidu kanonizacije? A toliki su ljudski sudovi nasumce izrečeni, bez studija povijesti, i prije beatifikacije i oni nakon beatifikacije, podložni Božjemu sudu.
Ispunjen program. Završit ćemo nagovorom kardinala Kuharića koji navodi Stepinčevu najavu svoga biskupskoga programa, od 3. lipnja 1934.: „Moja je nakana i cilj čist! Slijediti nauku križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu! Pravednost prema onoj - dilexi iustitiam et odi iniquitatem - to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi, bila je duboko uvijek usadjena u mojoj duši, kao što i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu Katoličku, koja me od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju“ (Kat. List, br. 23/1934., str. 286)“.
- Program istine u nepristranosti u pravdi i u odvratnosti prema nepravdi. U znaku Kristova križa. Bez ikakva straha. Spreman dati sve za dobro svoga hrvatskog naroda. Spreman dati sve za Katoličku Crkvu. Pravda u svemu, ljubav iznad svega. Tako je nastupno i nadahnuto izgovorio prije 85 godina, zato je mogao sklopiti oči u milosti Božjoj: Consummatum est. Sve je svršeno, izvršeno! A Bog ne dopušta da ovakav njegov pouzdanik bude postiđen ni u ovom svjetskom naraštaju ni u vjekovječne vjekove.
Blaženi Alojzije, Tvoj nam je život primjer, Tvoj nam je zagovor pomoć,
a Tvoja zaslužena nagrada proslava je Božje milosti. Amen.
