Po četvrti put, svećenici koji djeluju na području Bosne i Hercegovine, kao i oni koji su u ovoj zemlji rođeni a danas djeluju u raznim dijelovima svijeta, okupili su se na Kupresu, u župnoj crkvi Svete Obitelji. Prijašnji su susreti bili: na Kupresu 2010., u Livnu 2013. i u Duvnu 2016. Žele zajedno sa svojim biskupima potvrditi vlastito opredjeljenje služiti Kristu i njegovoj Crkvi na način kako ih je poučio Veliki svećenik – Sin Božji Isus Krist, od kojega su primili posebnu povlasticu da budu njegovo uprisutnjenje u današnjem svijetu. Ali i da ohrabre jedni druge i jedni drugima posvjedoče da su braća, sinovi istoga Oca, na istoj njivi njegovoj i sinovi hrvatskoga naroda, kao što je u pozdravnoj besjedi rekao mjesni župnik vlč. Tomislav Mlakić Susret se događa u razdoblju koje su naši nad/biskupi proglasili "Misijskom godinom" te je sav program, jednako nagovori, meditacije, ispit savjesti, propovijedi i molitve, odisao misijskim duhom.
Susret je započeo zajedničkom molitvom Srednjega časa. Potom je bilo predavanje o Misijskom poslanju Crkve koje je održao don Ivan Štironja, župnik u Studencima i upravitelj Biskupijskoga svetišta Presvetoga Srca Isusova u ovoj hercegovačkoj župi. Don Ivan je bivši misionar u Tanzaniji i bivši nacionalni ravnatelj PMD u BiH. Nakon što je, oslanjajući se na svetopisamske tekstove i crkvene dokumente, prikazao misijsko djelovanje Crkve od apostolskih vremena do danas, u završnoj je riječi nastojao potaknuti svećenike na zauzetije misijsko djelovanje u vlastitim župama.
U osobnu sv. ispovijed svećenike je uveo dugogodišnji misionar u afričkoj državi Kongo, član Hercegovačke franjevačke provincije, fra Filip Sučić, koji je opet naglasio potrebu većega zauzimanja svećenika na misijskom planu. Svećenicima za ispovijedanje bili su na raspolaganju i „misionari milosrđa“ koje je u Godini milosrđa za tu službu imenovao sam papa Franjo.
Svečanu sv. Misu, na kojoj je uz prisutne svećenike, nad/dbiskupe, provincijale i generalne vikare, sudjelovao i zapažen broj kupreških vjernika, predvodio je i propovijedao Vinko kard. Puljić, vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK BiH. Kardinal je na početku sv. Mise pozdravio sve nazočne zajednički i pojedinačno, za koje je smatrao da ih treba istaknuti te na početku propovijedi iznio razlog ovoga svećeničkog okupljanja: „Evo nas i četvrti put na ovoj tromeđi naših biskupija okupljeni kao braća po svetom redu. Naš se susret održava po odluci Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine da se nađemo zajedno svake treće godine. Na ovoj visoravni ujedinjujemo svoje molitve, prepoznajemo svoj identitet i svoje poslanje. Posebno molimo za misije i misionare. Ali to je i prigoda da svatko u sebi prepozna svoje poslanje i probudi žar i zauzetost za Isusovo djelo. Isusova je poruka njegovim učenicima prije nego je uzašao na nebo: 'Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!' (Mt 28,19-20). U ovoj Misijskoj godini želimo prepoznati svoje poslanje. To poslanje nije od ljudi nego Bog preko ljudi nas izabra, posveti i posla u ovim vremenima na ovim prostorima“
Liturgijsko pjevanje predvodili su bogoslovi Franjevačke teologije iz Sarajeva, liturgijska čitanja pročitale djevojke iz kupreške župe u narodnim nošnjama, a ministrirali bogoslovi iz Vrhbosanske bogoslovije u Sarajevu i neokatekumenskoga sjemeništa u Vogošću kod Sarajeva. Ceremonijama je ravnao fra Danimir Pezer.
Prije završnoga misnog blagoslova poruku koju je Sveti Otac, preko državnoga tajnika kard. Pietra Parolina, uputio kardinalu Puljiću, predsjedniku BK BiH i svim sudionicima Susreta, pročitao je biskup Ratko, a savjetnik Apostolske nuncijature u BiH, msgr. Henryk M. Jagodzinski pročitao je poruku apostolskoga nuncija, msgr. Luigija Pezzuta.
Nakon svečanoga Te Deuma i završnoga blagoslova bila je zajednička agape i bratsko druženje u kripti crkve Svete Obitelji.
Donosimo uvodni tekst u Vodič susreta u izdanju BK BiH, a koji je napisao naš mjesni biskup Ratko Perić
MISIJSKA GODINA U BOSNI I HERCEGOVINI
(listopad 2018. – listopad 2019.)
SVEĆENIČKI ODNOS PREMA MISIJAMA
Umjesno je, braćo, postaviti sebi pitanje; u čemu se sastoji svećenička ljubav prema misijama, ispitati se u savjesti kakav misijski duh u sebi njegujemo i kakav bismo odnos prema misijama morali u sebi podržavati?[1]
1. U čemu se sastoji svećenička ljubav prema misijama?
Prema nekim misiolozima, misijski se osjećaj sastoji u nekom gotovo instinktivnom nagnuću da se svećenik interesira za napredak Crkve u svijetu, da se informira o njezinu razvoju i da uvijek bude u tijeku velikih misijskih događaja.
Znamo da ta osnovna, naravna ili stečena, naklonost nije po sebi dostatna, kao što nisu dovoljne naše umno-voljne sposobnosti ako ostanu bez svoga usavršenja. Zato će biti normalno da se i u razmišljanju o misijama naša sklonost pretvara u osjetljivost s obzirom na sadašnje stanje i razvoj Crkve u misijskim zemljama. Osjetljivi smo ako se zanimamo za njezino usađivanje u velike svjetske prostore i narode, tj. ako se zanimamo za one mlade, nove Crkve na azijskom i afričkom kontinentu, ako u sebe primamo odjeke njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe. To znači da ta misijska radoznalost od nas traži da se izdignemo iznad problema svoje župe, mjesta i naroda te da sav svijet promatramo pod jednim vidikom.
Kada prerastemo svoje uske granice i dignemo se na sveopći crkveni obzor, nužno moramo u sebi osjetiti razvijenost i onoga trećega, najaktivnijeg stupnja našega interesa, tj. misijsku suživljenost s cijelom Crkvom, usvajajući onu glasovitu izreku: sentire cum Ecclesia - živjeti s Crkvom i sentire Ecclesiam - proživljavati Crkvu.
Na ovakav misijski osjećaj ne može ništa tako hladno djelovati kao naizgled opravdan, ali stvarno samo prividan odgovor: "Evo ti Indije u Bosni, eno Afrike u Hercegovini. Ostavimo druge zemlje Božjoj Providnosti...". Prava se plemenitost srca potvrđuje ondje gdje se pokazuje zanimanje za drugoga, unatoč vlastitim potrebama. Udovičin novčić (Mk 12,41-44) bijaše kudikamo pohvaljeniji od stotine novčića drugih ljudi koji bacahu u škrabicu u obilnoj mjeri, ali samo svoj suvišak, a ona ubaci od svoje sirotinje sav svoj žitak. Dobro, ako pretpostavljeni, smatraju da se mora ostati u župi, biskupiji ili provinciji, poslušat ćemo ih. Ali to nas ne oslobađa obveze da u sebi podržavamo molitveno držanje i uvjerenje i širok osjećaj za opće misije Crkve. Štoviše, ta nas činjenica nuka na to da one misionarke i misionare koji žele ići ili su već otišli iz naših krajeva u daleke predjele neobraćena svijeta, držimo svojim izaslanicima, ambasadorima naše kršćanske vjere.
Misijski se dakle osjećaj sastoji u ovoj općoj širini srca po kojoj obuhvaćamo čitavu Crkvu u svoje zanimanje, molitvu i požrtvovnost. Ta spoznaja mora do kraja zavladati našim mentalitetom, postati naša svakodnevna svećenička briga. Misijska osjetljivost mora jednakom intenzivnošću prožeti i naše svećenikovanje i pastirsko djelovanje i duhovni život. Opća će Crkva imati onoliko uspjeha koliko se svatko od nas, kao njezin član, bude trudio oko provedbe Kristove poruke u svijetu, osobito na misijskom području.
2. Zašto u sebi razvijati misijski osjećaj?
Temeljni razlozi da u sebi podržavamo misijsku osjetljivost zasnivaju se na sakramentima našega krštenja i ređenja.
Prije svega na krštenju: Ako smo po krsnoj milosti postali dio, član mističnoga Tijela Kristova, razumljivo da se jedan dio tijela raduje kada cijelo tijelo napreduje, odnosno "ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi" (l Kor 12,25). Pravi Kristov sljedbenik ne može ne htjeti ono što hoće Krist, njegov učitelj: "Neka u vama bude isto mišljenje kao u Isusu Kristu’ (Fil 2,5), poručuje sv. Pavao svima nama. A poznato nam je kakvo je mišljenje u Isusa Krista. Listajući Evanđelje naići ćemo na mnoštvo Kristovih želja: "Oče, Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!" (Lk 11,2). „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10,10). "Oče, hoću da i oni koje si mi dao...budu sa mnom“ (Iv 17,24), itd.
Najveća zahvalnost koju kao kršćani možemo Bogu iskazati na njegovim milostima, od tjelesnoga zdravlja do dara vjere jest u tome da te Božje darove možemo staviti u službu drugima, posebno dar vjere koji nam je postao putokaz u ovoj zemaljskoj pomrčini, izvodeći nas na svjetlo i dajući nam smisao života.
Kao svećenici, na osnovi sakramenta svoga svećeničkog reda bitno smo misionari, jer svećenik ima zadaću produživati misiju Isusa Krista na ovome svijetu. Krist je bio prvi misionar, poslanik Očev, jer je Sin Božji. „Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,2l). Mi smo dakle i profesionalno i privatno misionari, poslanici Kristovi na istoj evanđeoskoj liniji. Drugi vatikanski koncil formulira svećeničku ulogu: "Prezbiteri su predstavnici Krista…Neka budu dakle duboko uvjereni da im je život posvećen također misijskoj službi" (Ad gentes, 39). Ako su svećenici u biti pomoćnici biskupima, a biskupi zajedno s Papom nasljednici apostola na čelu s Petrom, te svi radimo na kristijanizaciji čovječanstva, onda su i prezbiteri po svojoj dužnosti pozvani na suradnju s njima u produhovljenju svijeta. Jasno, ostaje nataknuta svijest i uvjerenje: ako Gospodin kuće ne gradi, ako tvrđave ne čuva, ako vinograda ne sadi - uzalud je sve naše nastojanje. Bez njegove milosti ne može se ništa ni izgovoriti ni učiniti. To ide dotle da nam u srcu uvijek mora odzvanjati poruka Gospodara: "Kad izvršite sve ono što vam je naređeno, recite: ’sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti' (Lk 17,10). Pa ipak, nama takvima Krist preko apostola upućuje riječi: "Vi ste sol zemlje" (Mt 5,13), "Vi ste svjetlost svijeta" (Mt 5,14), „Bit ćete mi svjedoci... sve do kraja zemlje" (Dj 1,8).
3. Kako razvijati misijski duh u sebi i u svojoj sredini?
Najprije u sebi samima: Svatko od nas iz medija zna koliko sinovi ovoga svijeta međusobno troše u materijalnu i ideološku pomoć svojim sumišljenicima. Koliko se oružja izruči, hrane prebaci, vojske pošalje, knjiga otpremi, što sve može služiti za pobjedu određene ideologije, koja, objektivno gledano, može biti posve protuljudska, to nitko ne zna. I vidimo kako u tom međusobnom pomaganju više puta uspjeh ne izostaje. A mi, koji smo posve svjesni da smo suradnici istine, da smo je dužni i drugima priopćavati, da se nalazimo na putu spasenja, s Bogom i Bog s nama, da Božja mora pobijediti, najednom se osjetimo onemoćalima kao da nas se ništa ne tiče kada je u pitanju porast misijskoga katoličkog djelovanja u svijetu. Zašto bismo dopustili da sinovi ovoga svijeta budu mudriji i poduzetniji u svojim stvarima negoli sinovi svjetla u svojima?
Čitamo li pozorno saborski dokument o misijskom djelovanju Crkve Ad gentes? Tražimo li one odlomke o misijama što se nalaze u drugim saborskim uredbama i dekretima: Lumen gentium, Presbyterorum ordinis, Christus Dominus, Gaudium et spes? Kako se odnosimo prema misijskom časopisu, člancima, knjigama, misijskim vijestima po našim novinama i revijama? Koliko mi u svojim katehezama i propovijedima govorimo o misijama: u duhovnom i crkvenom pogledu? (Ad gentes, 39). Pročitamo li konkretno - pa i pred drugima - zgode, poruke i prikaze naših misionara i misionarki? Znamo li koji put namijeniti sv. Misu za uspjeh Crkve u svijetu? Jednom riječju: proživljavamo li misijsku svijest pojedinačno i zajednički? Sve nas ovo navodi da se ozbiljno zamislimo i zapitamo kako mi predstavljamo Crkvu svojim vjernicima koji su dio opće Crkve:
Gledamo li na Crkvu kao na skupinu zbunjena svijeta ili kao na narod Božji na putovanju, koji je utemeljen na povelji Evanđelja, utvrđen Zakonom ljubavi, vođen Govorom na gori, pod ravnanjem svoje Glave Krista Gospodina?
Držimo li se, barem molitveno, posljednje Isusove oporuke na Spasovdan: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju?“ (Mk 16,15).
[1] Vidi Radosna vijest, 4/1976., str. 13-14.