Sveti Leopold Bogdan Mandić (1866.-1942.), drugoproglašeni hrvatski svetac, 1983. godine, koji svojim blagdanom povezuje brojne župe njemu posvećene u hrvatskom narodu, svečano je proslavljen, 12. svibnja. Toga je dana Svetac rođen za ovaj svijet u Herceg Novom, prije 153 godine. Redovito se ne slavi rođendan kao svetački blagdan, nego sam smrtovdan. Ali Papa odlučio tako, i ostalo tako.
Briješće. Župu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Sarajevskom dekanatu vodi vlč. Josip Vajdner, urednik Katoličkoga tjednika koji izlazi u Sarajevu i uređuje uvodnu rubriku s kritičkim osvrtom na suvremene događaje. Katolički tjednik bijaše perjanica hrvatsko-katoličkoga tiska i teksta u vremenu između dva svjetska rata i po svojim urednicima i po svojim suradnicima. I sada je Tjednik okupio stalne kolumniste i izvjestitelje da donose vijesti, kritike i reportaže s terena cijele Metropolije. Vlč. Vajdner rodom je iz te župe Briješće. Iako je bila nedjelja, na proslavu sv. Leopolda Bogdana okupilo se 12 svećenika, dijecezanskih i redovničkih, ponajviše iz Sarajevskoga dekanata s dekanom don Matom Majićem. Prije sv. Mise u 11.00 sati prvopričesnica Sara pozdravila je biskupa Ratka, ponosna što u župi ima 230 vjernika. Župnik je na kraju zahvalio svećenicima i biskupu i sav narod pozvao na domjenak pred crkvom.
Zakučac kod Omiša. Kada čuje Zakučac, nedomaći svećenik pomisli na Juru Kaštelana, hrvatskoga književnika, osobito pjesnika, i njegove Tifusare. Jure je započeo školovanje u Glagoljaškom sjemeništu u Priku, nastavio u Dijecezanskom sjemeništu u Splitu i u 7. razredu napustio put prema svećeništvu. Od 1942. otišao u partizane a nakon rata rastao i radio u visokim kulturnim institucijama u Zagrebu. Značajno je njegovo ime u Predgovoru Biblije, koju je on s književne strane uredio sa svojim suradnicima, a s biblijske strane fra Bonaventura Duda s bibličarima 1968. Doista epohalan pothvat zagrebačke Stvarnosti. Juri je ove godine stoljetnica rođenja. Pokoj vječni Juri iz Zakučca koji ode pred lice Božje 1990. godine.
Svetište sv. Leopolda Bogdana u Zakučcu vodi jedan drugi svećenik podrijetlom iz Bosne, iz Zavidovića, glavnoga svetišta Svečeva, don Emanuel Petrov, župnik župe Priko-Omiš. On je priredio sve na predivnom prostoru ispred „katakombi“ u brdu nastalih i izrovanih. Ali što bolje pripremljeno na travnjaku, to jača kiša svima preporučila da se sklone u katakombe i pod kišobrane. A u dnu katakombi oltar sa Svečevim likom, svećenici ispred oltara. Tu su i članovi Omiške uprave. Sveti je Leopold, govori biskup Ratko za vrijeme večernje sv. Mise u propovijedi, doživljavao takve neočekivane obrate i uvijek sve gledao u ključu Božje dobrote. Na primjer, kada je padovanska udruga organizirala tridesetih godina hodočašće u Lurd, zamolila je ispovjednika Leopolda da je prati. Pratio, predmolio, ispovijedao i u sebi namijenio zavjet svoga hodočašća Gospi Lurdskoj da mu se barem malo ublaži rak u grlu i da malo bolje govori, jer je uvelike zamuckivao. Kada se vratio kući, ustanovio je da mu je još gore. A on to ponizno prihvatio i protumačio kao volju Božju. Bog zna što je za čovjeka bolje.
Biskup je govorio o današnjoj povezanosti Bosne, Dalmacije i Boke Kotorske, i to u osobi i štovanju svetoga Leopolda. A sam je Svetac dobro znao kojoj „krvi“ pripada kada ga je talijanska policija nagonila 1917. godine da promijeni domovnicu i uzme onu talijansku. „Ljudi, krv nije voda“, govoraše mali kapucin. Ne može on hrvatsku krv zamjenjivati ni s čijom drugom krvi, a može biti u službi i Talijana, i Austrijanca, i Hrvata, svih hodočasnika koji su dolazili desetljećima u Padovu na grob sv. Ante i u ispovjednicu bratu fra Leopoldu, kapucinu. Nepovjerljiva policija naredila fratrima da se fra Leopoldo makne iz Padove. I ispovjednik maknut u Južnu Italiju i promijenio čak tri samostana, ali nije promijenio ni kapi „krvi“. Ostala je u njemu sva krv hrvatska, a srce je stavio u službi cijele Crkve Božje.
