Svetkovinu sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, hranitelja i branitelja maloga Isusa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, svečano je proslavila župna zajednica katedrale u Mostaru, u kojoj je kripta posvećena ovomu Svetcu zagovorniku. U kripti iza oltara u zidu sarkofazi su trojice biskupa: Petra Čule (+1985.), Pavla Žanića (+2000.) i Marka Perića, kotorskoga biskupa (+1983.). Ove godine na svetkovinu sv. Josipa, u utorak, 19. ožujka, okupili su se svi članovi BK BiH: kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK, s pomoćnim biskupom Perom Sudarom; Tomo Vukšić, vojni ordinarij i potpredsjednik; Franjo Komarica, banjolučki biskup s pomoćnim biskupom Markom Semrenom, i domaći biskup Ratko Perić. Pozvani su na 75. zasjedanje BK - 20. i 21. ožujka - i apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto sa savjetnikom i tajnikom Nuncijature msgr. Henrykom Jagodzinskim. Redovit je i predstavnik Hrvatske biskupske konferencije, ovaj put msgr. Petar Palić, biskup iz Hvara, i Talijanske biskupske konferencije msgr. Giuseppe Merisi, biskup u miru u Lodiju u Lombardiji. Biskup je Ratko u početku Misnoga slavlja pozdravio sve biskupe, svećenike i vjernike čestitajući svetkovinu sv. Josipa. Koncelebraciju je predvodio kardinal Vinko. Provinciju je predstavljao provincijal fra Miljenko Šteko s nekoliko franjevačkih župnika a bilo je desetak dijecezanskih svećenika. Katedralni zbor asistirao je svojom pjesmom. Uz kardinala služila su dvojica đakona.
Mjesni je biskup održao propovijed o sv. Josipu koji je svoje ljudske planove podložio Božjemu planu, svoju ljudsku volju svetoj volji Božjoj. Zato i jest pravedan, svet.
Donosimo biskupovu propovijed
RADUJTE SE, PRAVEDNICI, U GOSPODINU!
Svim svećenicima, redovnicima i redovnicama, i vjernicima koji žive u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, iskreno čestitam svetkovinu svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije i čuvara Krista Spasitelja i zaštitnika ove dijeceze!
Josip pravedni. - Kada se u Novome Zavjetu spomene ime Josip, to nas odmah podsjeća na Isusova hranitelja i čuvara i na Marijina zaručnika, kojega evanđelisti navode poimence barem 15 puta. Njega sv. Matej evanđelist naziva "mužem pravednim" (1,19), premda ima i drugih Josipa sa sličnom odlikom kao što je onaj iz Arimateje (Mt 27,57); ili jedan od „braće” Gospodinove (Mk 6,3); ili brat Jakova Mlađega (Mk 15,40); ili Barsaba zvani Josip, kandidat umjesto otpala Jude (Dj 1,23); ili Josip od apostola prozvan Barnaba (Dj 4,16) itd. Njega je, dakle, samo Sveto Pismo proglasilo Pravednikom i prije nego je pokazao svoju konkretnu pravednost u odnosu na Mariju i zauzeo se za maloga Isusa riskirajući vlastiti život i u Betlehemu i u bijegu spašavanja u Egipat.
Kako se očitovala pravednost? - Pravednikom se definira onaj koji dijeli drugomu i djeluje u životu po onome što njemu i drugomu po naravi ili zakonitu propisu pripada. Josip je davao Bogu Božje – klanjanjem, molitvom, obvezama prema religiji i Hramu; a caru carevo – eno ga vidimo kako se podvrgao carskom zakonu da se upiše u knjige (Lk 2,4) kako bi mogao biti dignut u vojsku ako zatreba. On je Pravednik, jer je podložio svoju volju i svoju krizu savjesti Božjoj riječi i priklonio se u noćnom viđenju naredbi Božjoj, koju je u javi posve prihvatio. On je stavio Boga u središte, a ne na periferiju svoga života. On je prvi i pravi Pravednik narodâ, jer je izložio svoj život da spasi Spasitelja svih naroda. On je tihi molitelj, jer ne bi mogao činiti takva djela da nije tražio i primio pomoć od Boga. Kako mu je Spasitelj narodâ bio zahvalan! A, naravno, i mi svi.
U kojem smislu otac? - Na više mjesta u Svetom Pismu čitamo za Josipa da je Isusov „otac“. Na primjer sama Marija kaže svomu 12-godišnjem dječaku Isusu u Hramu: „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48). Ako itko zna da Josip nije Isusov naravni otac, to Gospa zna. Nekim se supružnicima dogodi da nemaju poroda, što se duguje različitim uzrocima, a često nam nisu ni poznati. Takvim se stanjima znade pomoći svojevoljnim preuzimanjem ili posvojenjem djeteta od drugih roditelja, poznatih ili nepoznatih. To posvojeno dijete postaje punopravnim članom nove obitelji, kao vlastiti sin ili kći sa svim pravima i obvezama, a novi otac i nova mati imaju također sva roditeljska prava i dužnosti. U slučaju sv. Josipa i Isusa nije tako. Sv. Josip nije ni naravni ni posvojeni otac Isusov, nije sam od sebe izabrao takvo stanje da se zove vremenitim ocem vječnoga Sina, nego je to bila najprije providnosna odluka i Božji plan koji je on ponizno prihvatio, kao što je i njegova zaručnica, Blažena Djevica Marija, ponizno i vjerno prihvatila Božji nacrt spasenja ne dosežući mu svu puninu i smisao, osim u vjeri. Izričito stoji u Matejevu Evanđelju da Josip "učini kako mu naredi anđeo Gospodnji" (1,24). To prihvaćanje Božje volje, koja je sama pravda i ljubav, prihvaćanje rasporedbe Božje, da se ispuni sva pravednost Božja, a zapostavljanje svoje volje da „potajice otpusti“ svoju zaručnicu Mariju (Mt 1,20), to čini čovjeka pravednim. Bilo je to, dakle, Božje naređenje, a onda Josipovo vjerno izvršenje. U ovom je primjeru preuzeto očinstvo nešto kudikamo uzvišenije nego u onim zakonitim ženidbama, iz kojih se rađa dijete, i u onim ženidbama gdje supružnici dijete pravno posvoje. Ovdje zaručnica, žena, Marija, čudesno i tajanstveno začinje, isključivo snagom Duha Božjega, i rađa svoga sina, a Josip je onaj koji zakonitim židovskim ženidbenim vezom pristaje i prihvaća očinski auktoritet kako bi mudro i s ljubavlju štitio i svoju zakonitu zaručnicu i čuvao i odgajao njezina sina koji je ujedno Sin Božji. Ne samo snagom toga ženidbenog veza s Marijom, vazda Djevicom, koja je, osjenjena Duhom Svetim, "ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga" (Iv 1,13) rodila Isusa, već i preuzimanjem Marijina djeteta kao svoga, a pogotovo naredbom Božjom da bude i da se zove vremeniti otac Isusov. Nije to metafora - slikovit izraz, nego Josip ima puni i pravi očinski naslov i ugled u Obitelji, kakav mu samo Bog daje. Sva se rodoslovlja nabrajaju preko Josipa, premda nije uopće posrijedi njegovo tjelesno potomstvo, nego se sve odvija snagom i voljom Božjom i zakonitim zaručničkim vezom s Marijom. Pravedan je jer je Bogu pokoran!
Na dobru glasu. - Josip je uvijek prikazan na dobru glasu, doduše seljačkoga podrijetla i zanata: i kada je Isus predstavljen kao „drvodjeljin sin“ (Mt 13,55), i kada je prikazan kao božanski čudesan u kontrastu prema Josipu (Iv 6,42). Možda je samo tek pozvani Natanael iz Kane Galilejske onako superiorno omalovažio cijelo zabitno galilejsko selo pitajući se: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,45). A kada ga je Isus proročki podsjetio na njegove radnje „pod smokvom“ (Iv 1,48), pozvani se posve obratio i Isusa nazvao ne samo „Učiteljem“, nego i „Sinom Božjim“ i „Kraljem Izraelovim“! (r. 50).
U čemu uzor radnika? - Ako pomno čitamo Evanđelje, ne ćemo nigdje naći ni jednu jedinu riječ koju je izgovorio sv. Josip. Ali ćemo u vrijeme Isusova djetinjstva uz njegovo ime svaki put naći neko njegovo značajno djelo. Koliko je god puta primio od Boga poruku, uglavnom u snu, u čudesnu viđenju, spremno je odgovorio na Božji mig. I svaki se put hrabro odvažio na neizvjestan put! Pred neshvatljivim Otajstvom Božjim sam je zanijemio, ostao bez riječi. Pokraj njegova imena nema, doduše, nijedne njegove rečenice ni Isusu, ni Mariji, niti ikomu drugomu, niti Isusove ili Marijine riječi njemu. Nema čak nijedne njegove molitve Bogu, nema hvalospjeva poput Benedictus-a Zaharijina (Lk 1,68-79), ni hvalospjeva poput Magnificat-a Marijina (Lk 1,46-55), ni usklika poput Nunc dimittis-a Šimunova (Lk 2,29-32), što ne znači da on nije tiho i zahvalno hvalio i slavio Boga za sva djela čudesna. Nema riječi, ali ima puno zadivljujućih djela u okviru cijele Svete Obitelji, djela koja su niknula iz njegove istinske molitve Bogu. Eto zašto je tihi, šutljivi primjer načela „moli i radi“ i nama da puno više radimo negoli - pričamo!
Josip bi, dakle, i nama svima pomogao da budemo pravedni i poslušni, plemeniti vršitelji volje Božje, kada bismo ga za to zamolili. Ali svijet ide svojim očitim kontradikcijama. Navedimo barem jednu, koju ističe nedavno preminuli skoro stogodišnjak, francuski isusovac, filozof, o. Xavier Tilliette (1921.-2018.): Ovo je „društvo - veli on - na najnižoj ljestvici perverzije, koje pokreće nebo i zemlju protiv smrtne kazne, a, u isto doba, opravdava i propagira slobodan pobačaj“! Društvo koje ubija milijune nevine djece odmah po začeću, a bori se svim silama protiv smaknuća tolikih zlikovaca koji su okrvavili ruke nad stotinama tisuća ljudi, pootimali tuđu imovinu, opljačkali milijune tuđe zarade. Dobrotvora Isusa razapinju, a zlotvora Barabu nagrađuju!
Mi se obično sv. Josipu molimo za sretnu smrt, što je vrlo pohvalno, i nastavimo tako! Ali mi se moramo moliti i boriti i za sretan život prema krjepostima koje su u Josipa cvale do punine: pravedan, poslušan, pobožan, ponizan, pošten, razborit, vjeran, bogobojazan. Upravo taj buket izvrsnih odlika čine ga svetim tako da mu pripada prvenstvo čašćenja, odmah nakon Gospe, a prije svih svetaca i svetica Božjih.
Molitva. - Mužu pravedni, o Josipe svet, izmoli od Boga pravdu i ljubav ovomu narodu i svim ljudima i narodima ove zemlje! Spomeni se, dakle, nas, blaženi Josipe, i svojim odnosom prema Isusu i molitvom posreduj kod Isusa, koji je nazivan Tvojim „sinom“. Radniče uzorni, mužu pravedni i bogobojazni, Josipe sveti, izmoli od Boga pravdu i milosrđe, omogući časna posla ovomu narodu i svim ljudima svijeta. Neka nam bude milostiva i blažena Djevica, Tvoja zaručnica, Majka onoga koji s Ocem i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vjekovječne vjekove. Amen.