Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Posljednji put nadbiskup je Stepinac bio u Mostaru na blagdan sv. Franje Asiškoga 1942. prigodom biskupskoga ređenja novoimenovanoga mostarskog biskupa dr. Petra Čule. Bio je to svečan dan u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, 4. listopada.

Svečano je blaženi Stepinac, zagrebački pastir i mučenik jedinstva s Petrovom Stolicom, ugošćen u Mostaru u Hrvatskome domu Herceg Stjepan Kosača, 7. veljače 2019., tri dana uoči svoga liturgijskog blagdana. On je zapravo predstavljen knjigom Nada koja ne postiđuje, a koja je sažetak njegova biskupskoga gesla: U Tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj se postidim ikada! Kada je Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskoga doma, vidio kako se odvijalo predstavljanje u Zagrebu, 22. siječnja ove godine, sutradan se javio don Boži Goluži, uredniku Crkve na kamenu, stavljajući na raspolaganje veliku dvoranu za prezentaciju. Ponuda prihvaćena sa zahvalnošću. Napravljene su pozivnice, jedna vrsta s plakatima na jednoj stranici, a druga vrsta višestranična pozivnica koja je upućena e-malom na razne adrese. Odaziv je bio neuobičajen.

Velika dvorana s 500 mjesta bila je popunjena posjetiteljima. Tako se događa kada zasuču rukave mostarski i drugi župnici. Za glavnim stolom u Hrvatskome domu bili su domaćin biskup Ratko Perić, pisac knjige o blaženom Stepincu; vojni ordinarij Republike Hrvatske dr. Jure Bogdan, postulator blaženoga don Mire Bulešića (beatificiran 2013.); urednik Crkve na kamenu dr. don Božo Goluža, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu; te dr. Ivica Šarac, također profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Voditeljica, radio-novinarka, Ana Marija Dedić vješto je vodila program od 19.00 do 20.30. Prva dva predstavljanja knjige imali su biskup Bogdan o karakteristikama svetosti nadbiskupa Stepinca, i prof. Šarac o drugom dijelu knjige: o nadbiskupu Stepincu u vrtlogu ratnih zbivanja. Prof. Goluža govorio je o piscu i njegovim knjigama u nakladi Crkve na kamenu, a biskup Ratko govorio je o Stepinčevu pogledu i rječniku s obzirom na fenomen bizantinizma, o temi koja u knjizi nije ni dotaknuta. Na kraju biskup je izrazio zahvalnost svima koji su radili na tome da se knjiga priredi, objavi i javnosti predstavi te zaželio svima da ih prati Božji blagoslov po zagovoru Blaženika i Mučenika.

U početku ženska skupina "Narenta" otpjevala je marijansku pjesmu "Ljiljane bijeli nebeskog kraja", koja se osobito sviđala nadbiskupu Stepincu. Nakon prva dva predstavljanja ista je osmočlana "Narenta" izvela pjesmu "Zemlja dida mog" i na kraju je pjevala Nadbiskupovo biskupsko geslo "In te, Domine, speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se postidim ikada", koje je uglazbio maestro don Dragan Filipović. Poslije prezentacije priređen je domjenak, plod plemenitih dobrotvora.

Prenosimo cjelovito biskupovo izlaganje

STEPINČEV POGLED NA "BIZANTINIZAM"

U nekim nedavnim emisijama i publikacijama čule su se i pročitale primjedbe na neobičan rječnik nadbiskupa Alojzija Stepinca u odnosu na pravoslavce, na srpske političare, na istočni raskol i uopće na bizantinsku sferu i kulturu. Ne mjereći ondašnje događaje današnjom vagom, što je po sebi nedopustivo, prenesimo se kojih 80 godina unatrag, odnosno preplovimo malo mislima i riječima više od 1700 godina u prošlost. 

Bizantinstvo ili bizantinizam. U korijenu ovoga pojma nalazi se grad Bysantion, na zapadu nazvan Bizant, a na istoku Vizantija. Taj se grad naziva i Konstantinopol od 330. godine ili, na slavenskim jezicima, Carigrad, a od 1930. službeno Istanbul. Carigrad ima naziv Novoga Rima i u naslovu ekumenskoga patrijarha.

Rimsko Carstvo, nastalo 27. god. prije Krista, sa sjedištem u Rimu do 330., a potom preneseno u Bizant, podijeljeno je 395. na Istočno i Zapadno. Zapadno Rimsko Carstvo potrajalo je do 476. godine, a Istočno Rimsko Carstvo, koje se naziva Rimskim upravo po "Novom Rimu", trajalo je više od tisućljeća (395.-1453.). Od te 1453. godine, umjesto Istočnoga Rimskoga Carstva, dolazi Otomansko Carstvo Islama. Nakon Prvoga svjetskog rata nastaje moderna država Turska, s nizom drugih država na Bliskom istoku i jugoistočnoj Europi. Tako se pojam bizantinizma odnosi i na period Istočnoga Rimskoga Carstva i na razdoblje Osmanskoga sultanata.

Bizantinac je stanovnik Bizantskoga Carstva, a u općem rječniku ima i značenje lukava političara, dvolična čovjeka, intriganta. U ovoj našoj temi Stepinčeva stajališta prema Istoku, "bizantinizam" se odnosi na izigravanje političkih dogovora, na nedemokratsku praksu, na varanje uključenih političkih partnera i na služenje nasiljem u političkoj borbi, što je obilježilo i vrijeme Stepinca: mladića, bogoslova, svećenika i nadbiskupa, od 1918. do 1941. godine. Taj pojam nije izraz mržnje, nego termin s određenim upozorenjem na dvoličnost i neiskrenost!

Sporne Stepinčeve rečenice, 27. ožujka 1941. pod šokom vojnoga udara u Beogradu, zapisane su u njegovu Dnevniku, IV. svezak, ove fraze:

1. - "Dok smo se mi [Hrvati] evo tako spremali na proslavu 1300-godišnjice [pokrštenja], klika u vojsci srpskoj porušila je opet sve."

2. - "Ali iz cijelog ovog čina, tj. drž.[avnoga] udara opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikad neće ujediniti dok je jednog od njih u životu." – Ne će se ujediniti, razumije se, na bazi ljudske i narodne slobode.

3. - "Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto ne pojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula."

Druge rečenice, 28. ožujka 1941. također u Dnevniku, IV. svezak.

4. - "Shizma [Istočni raskol] je najveće prokletstvo Evrope skoro veće nego protestantizam." Riječ je o usporedbi bolnih činjenica istočnoga raskola i zapadne "reformacije".

5. - "Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja."

6. - "Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim".[1]

Stepinac je kao nadbiskup ordinarij bio osobito zauzet da se svečano proslavi Jubilarna godina pokrštenja hrvatskoga naroda, koju je 12. svibnja 1940. zakazao papa Pio XII., a Nadbiskup otvorio 29. lipnja 1940. Nije je mogao zaključiti zbog ratnih djelovanja 1941. godine.[2]

Nadbiskup dva puta spominje da su Srbi i Hrvati dva svijeta, od kojih svaki gravitira svomu epicentru, Hrvati katolici Rimu, a Srbi pravoslavci Carigradu ili Moskvi. Vidimo i danas nepremostiv jaz nesporazuma!

Ne bi nas smjele smućivati ove Stepinčeve rečenice o dva svijeta. Zašto? Zato što je to normalna reakcija čovjeka koji je upoznat sa stvarnim stanjem političkoga trenutka i uloge koju je vrh Srpsko-pravoslavne Crkve [SPC] u svemu tome imao. I nije riječ samo o tom prevratničkom trenutku koji je sa sobom nosio mnogo opasnih neizvjesnosti. Stepinčeve rečenice ne mogu se adekvatno razumjeti ako se ne uzme u obzir iskustvo Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda od početka zajedničkoga života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca [SHS], u kojoj se Srpsko-pravoslavna Crkva smatrala državnom religijom, a država širila njezinu premoć i tamo gdje je nikada nije bilo.

1. - Religiozna kronika – u ključu Konkordata, od 1921. do 1938.

Kraljevina SHS, nastala 1. prosinca 1918., uspostavlja 2. ožujka 1920. diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Na njezinu novom području vrijedila su u prošlosti četiri konkordata, sklopljena s državama ili dijelovima bivših država, koji su ušli u novu tvorevinu, ali su ti konkordati bili nevažeći.[3] Konkordat je najviši stupanj ugovora između Svete Stolice i jedne države o pravnom položaju Katoličke Crkve u njoj. Stoga je trebalo sklopiti novi konkordat s novom državom.

God. 1921. objavljuju se po novinama prijedlozi za Konkordat u pojedinim pitanjima imajući u vidu ravnopravnost svih vjera pred zakonom. Prema popisu stanovništva od 31. siječnja 1921. u Kraljevini SHS bilo je 48% pravoslavnih, 39% katolika te 13% ostalih.

God. 1922. osniva se komisija za Konkordat. 

God. 1925. zbog raznih čimbenika pregovori su zaustavljeni. Stanka će potrajati barem 4 godine, pogotovo što je izbila afera oko Zavoda sv. Jeronima u Rimu.[4]

God. 1929., 3. listopada, Kraljevina SHS preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

God. 1932., u Glasniku Srpske Patrijaršije, br. 9, stoji: "Rimokatolička crkva i vjera su parasitstvo, koje je bilo i ostaje najvećom nesrećom u historiji kršćanstva".[5]

- Parazit je nametnik koji živi na račun drugoga. I sve se poduzima da ga se ukloni. Kako bi trebalo shvatiti ovu službenu rečenicu, a da katolici budu zadovoljni i da ih se država ne oslobodi ili da ih u drugu vjeru ne pretopi?

God. 1933. kralj povjerava pregovore o Konkordata msgr. Nikoli Moscatellu, savjetniku ambasade Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici. S tim se slaže i papa Pio XI.[6]

God. 1934. u Zagrebu imenovan nadbiskupom koadjutorom 36-godišnji vlč. Alojzije Stepinac. Na začuđenje puka kršćanskoga. Ne toliko zbog 36 godina života koliko zbog samo tri i pol godine svećeništva, a traži se barem pet godina (kan. 331,3 – god. 1917.).

God. 1935., 25. lipnja, Konkordat potpisuju u Vatikanu: državni tajnik kard. Eugenio Pacelli i ministar pravde iz Beograda Ljudevit Auer. Katolicizam je izjednačen drugim vjerama, nije više u podređenu položaju. Ali ne će ostati na toj ravnopravnosti.

Početkom studenoga 1936. Regentsko namjesništvo ovlašćuje predsjednika vlade Milana Stojadinovića da uputi Konkordat na glasovanje u Narodnu skupštinu.

U prosincu 1936. Sveti Sinod šalje memorandum Vladi da SPC ne može pristati na takvu odluku. Val se nezadovoljstva širi na parohije i eparhije, odakle dolaze brojni telegrami potpore Svetom Sinodu protiv Konkordata.

O novoj 1937. godini, 13. siječnja, patrijarh Varnava Rosić u svojoj Poslanici piše: "Iz sasvim nepoznatih razloga i nikom nedokučivih uzroka oni su [srpski političari] napravili ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale. Tim ugovorom oni hoće da dovedu do triumfa toga poglavara na Balkanu, za kojim on teži hiljadu godina. Protiv toga crnog poglavara i njegove jezuitske vojske borili su se najpre vizantijski patrijarsi i carevi. Kad je njihovo oružje malaksalo, borbu su prihvatili naši slavni Nemanjići na čelu sa Sv. Savom. Kad je srpsko carstvo palo i na Kosovu i sami Turci su se borili protiv latinske najezde na Balkan. I blagodareći Turcima, ta najezda je ustuknuta. […] Neka je čast Turcima, i neka je sram takvim pravoslavcima i takvim Srbima!"[7] – kliče patrijarh Varnava.

Rušenje Konkordata, 1937. Pojedinci i skupine iz SPC raznose glasove da će Jugoslavija postati organ Rimske kurije, a SPC otići u podređen položaj u odnosu na Katoličku Crkvu. Sve same besmislice i izmišljotine. Ali to su te bizantinske igre!

U srpnju 1937. žički vladika Nikolaj Velimirović upućuje prijeteće pismo svim izaslanicima u Skupštini da će biti izopćeni iz Crkve, budu li glasovali za Konkordat. To dočarava i narodna pjesma Kletva vile Hilandarke, otiskana kao letak u štampariji Patrijaršije 1937., a objavljena u izvodima u Slovenecu.[8]

Političari za te prijetnje izopćenja kao da ne haju. Najavljuju glasovanje u Skupštini.

19. srpnja 1937. organizira se Litija, molitvena procesija kroz Beograd, u prvom redu radi ozdravljenja patrijarha Varnave, koji se tih dana teško razbolio. Na čelu su kolone vladika Nikolaj Velimirović, sveti od 2003., i zagrebački mitropolit Dositej Vasić.[9] Litija se od početka pretvara u demonstracije protiv Konkordata i konačno u tuču između građana, žandara i policajaca. 

23. srpnja 1937. u Skupštini izglasan Konkordat: 166 glasova za, 129 protiv.

Sutradan, 24. srpnja, umire patrijarh Varnava. Pronose se glasovi da je otrovan. Hipoteza nikada dokazana.

1. kolovoza 1937. Sveti Sinod SPC-a jednodušno odlučuje da svi poslanici pravoslavne vjere koji su dali glas za Konkordat upadaju u izopćenje iz Crkve: devetorica članova Vlade i stotinu zastupnika. Vlada popušta odustajući od Konkordata, ne šalje ga na potvrdu u Senat, a Sinod popušta skidajući izopćenje.

U Zagrebu, 7. prosinca 1937. koadjutor Stepinac, nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera, postaje Nadbiskup ordinarij.

U veljači 1938. izabran je novi srpski patrijarh, Gavrilo Dožić.

Sveta Stolica, 15. veljače 1938., upozorava kraljevsku Vladu na njezine diplomatske obveze i na "neotuđivo pravo katolika Jugoslavije, da ne budu postavljeni u situaciju inferiornosti i u iznimno stanje prema drugim vjeroispovijestima Kraljevine Jugoslavije".[10]

Katolički Episkopat u Kraljevini Jugoslaviji, 4. svibnja 1938., u vezi sa srušenim Konkordatom daje izjavu u kojoj kaže: "Čitava je srpsko-pravoslavna crkva bila formalno mobilizirana, na čelu sa svojom hijerarhijom; a podupirale su je sve srpske opozicione stranke, u parlamentu i izvan njega".[11]

Kada se ima u vidu ovakva nemilosrdna borba protiv Katoličke Crkve, okrunjena u obaranju već parafirana i izglasana, ali ne i ratificirana Konkordata, možda ćemo se manje čuditi Stepinčevim rečenicama: "Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto ne pojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula." Kojim bi se riječima Nadbiskup trebao poslužiti da ovu bolnu istinu bezbolno izrekne? Ove nas rečenice ne zgražaju, jer duboku istinu izražavaju. 

2. - Političko-državna kronika – u ključu hrvatske borbe za slobodu

Ujedinjenje. 1. prosinca 1918. Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujedinila se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatska seljačka stranka i njezin predsjednik Stjepan Radić bio je protiv takva ujedinjenja, pa je već 24. studenoga 1918. upozorio članove Narodnoga vijeća, koji u ime Države SHS odlaze iz Zagreba u Beograd, da ne "srljaju kao guske u maglu". Nije bilo koristi od upozorenja.

Prosinačke žrtve. 5. prosinca 1918. prosvjedi na Jelačićevu trgu u Zagrebu protiv ujedinjenja. Srpski sokolaši 15 građana ubijaju i više od 20 ih ranjavaju. Nitko od ubojica nije osuđen, nego neki demonstranti, po više godina zatvora.

Ustav. 28. lipnja 1921. donesen Ustav, nazvan "vidovdanskim", s velikim ovlastima kralja i velikosrpskih buržuja.

Radićevci i radikali. 20. lipnja 1925. HSS, pobijedivši na izborima, priznaje Vladu, državu i Ustav i Radić ulazi u Vladu kao ministar prosvjete.

Ubojstvo. Točno do tri godine, 20. lipnja 1928. Puniša Račić, Pašićev radikal, sasipa nekoliko metaka iz pištolja u petoricu hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu. U atentatu ginu Đuro Basariček u samoj Skupštini, Pavle Radić nakon hitna prijevoza u bolnicu i Stjepan Radić do mjesec i pol dana u svojoj kući u Zagrebu – na sprovodu mu 150.000 građana! Ranjeni su Ivan Pernar i Ivan Granđa. Krvava tragedija dalekosežna i po publicitetu i po teškim posljedicama. Atentator Račić osuđen je na 20 godina zatvora zbog ubojstva Basaričeka, drugih 20 godina zbog ubojstva Pavla Radića i trećih 20 godina zbog ubojstva Stjepana Radića. Vrhovni je sud zbrojio 20 + 20 + 20 = svega 20! Kako to? Zašto se čudiš što oni u Zagrebu ne znaju zbrajati kao Vrhovni sud u Beogradu? U ta "dva svijeta" nije ista ni matematika, a da bude politika!

Diktatura. 6. siječnja 1929. uvedena vojna diktatura, a 3. listopada uveden i naziv Kraljevina Jugoslavija. Pao tzv. Vidovdanski ustav. Pala i najmanja sjena demokracije.

Uvodi se oktroirani Ustav 1931., a poništava demokracija.

Punktacije. 7. studenoga 1932. Zagrebačke punktacije osuđuju diktaturu i velikosrpsku hegemoniju. Traže demokraciju. Maček, sudionik, osuđen je na tri godine zatvora!

Pogibija. Dne 9. listopada 1934. atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu. Ubija ga Makedonac bugarskoga podrijetla, Vlado Černozemski (pseudonim), uza sudioništvo ustaša iz Mađarske i Italije, koji su se bili počeli organizirati nakon atentata u Skupštini, 1928.

Nadbiskup Stepinac ide na sprovod Kralju u Beograd. Iako je imao dozvolu od Svete Stolice da može nazočiti sprovodu u sabornoj crkvi, radije je ostao pred crkvom s narodom da izbjegne bilo kakve komentare. 

Banovina. Dana 26. kolovoza 1939. nastaje Banovina Hrvatska kao samoupravna politička jedinica u okviru Kraljevine Jugoslavije, s potpisima Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka. Prvi i jedini ban: Ivan Šubašić. Ali mala radost malo potrajala.

Trojni pakt. Dana 25. ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija u Beču potpisuje Sporazum o priključenju Trojnom paktu ili Silama Osovine (nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji i militarističkom Japanu), tj. Sporazum o uzajamnu nenapadanju.

Vojni puč. Dva dana poslije toga, 27. ožujka, izbija državni udar u Beogradu i protiv Banovine i protiv pristupa Trojnom paktu: svi ministri daju ostavke, general Dušan Simović preuzima vlast, postavlja 17-godišnjega Petra II. Karađorđevića za kralja koji sam sebe proglašava "punoljetnim". Vivat rex!

- Stepinac komentira u Dnevniku istoga dana: "Iz sastava vlade vidi se da su hrvatski ministri samo figu­re a da su de facto vlast preuzeli Velikosrbi i da kane u rat s Njemačkom. Položaj je za Hrvate upravo grozan. Od Hitlera nemaju se dobru nadati. Od Velikosrba također ničemu do­bru. Maček se još nije odlučio ili u vladu ili ne, a Ban je otišao u Beograd. Da nešto nije u redu, vidi se i po tome što u Zagrebu nema nijedne zastave nigdje dok u Beogradu, kažu, stotine hiljada. Engleska i Amerika se vrlo raduju, potajno i Rusija, ali kakvim će bijesom provaliti Hitler, to nitko ne zna. Jedno je sigurno. Idemo ususret najcrnjim danima […]. Ali eto duša mi je bolna kad pomislim kako je opet prevaren hrvatski narod."

Napad. Dne 6. travnja 1941. Njemačka bombardira Beograd.

Raspad Jugoslavije. U kratkotrajnu ratu, od 6. do 17. travnja, Jugoslavija se raspada. Na njezinu prostoru nastaju nove državne tvorevine i ove vojske: njemačka, talijanska, mađarska, hrvatska, srpska, slovenska, bugarska, makedonska i crnogorska. Svaka grabi za sebe. Snađi se u takvu ratnom metežu i vrtlogu!

Država Srbija. U travnju Nijemci u Srbiji uspostavljaju svoju marionetsku državu na čelu s Milanom Aćimovićem, kojega će u rujnu 1941. zamijeniti Milan Nedić.

Proglašenje NDH. Dne 10. travnja 1941. umirovljeni pukovnik Slavko Kvaternik na zagrebačkom Radiju proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja će potrajati pod pokroviteljstvom fašističke Italije do 8. rujna 1943., potom pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke do 8. svibnja 1945.

Zaključak. Kada se ima u vidu da i prisiljena Vlada i neprisiljena SPC ruše Konkordat 1937., zatim se obara Sporazum o Banovini Hrvatskoj i konačno plane vojni udar na pristup Trojnom paktu 1941., razumjet će se Stepinčeva reakcija s bolju izrečena: "Shizma je najveće prokletstvo Evrope skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja." Pod shizmom misli se na raskol između Rima i Carigrada, raskid koji je potrajao pod anatemom od 1054. do 1964. Stepinac nije nazvao prokletstvom ni pravoslavne ni srpski narod ni Srpsko-pravoslavnu Crkvu, nego tragičan događaj raskola i ono što je iz te shizme slijedilo, što povijesno traje te što je zaprjeka zajedničkom kršćanskom svjedočenju, bogoslužju i molitvi. Stepinac nije smatrao Božjim djelom ni pristup Trojnom paktu, a još manje vojni udar u Beogradu. A sam je bio svjedok, osobito od 1934. do 1941., državnoga prozelitizma, političkoga intrigantstva, velikosrpske mašinerije u gospodarstvu, sudstvu, školstvu i vojništvu. To je kao problem koadjutor Stepinac iznosio kralju Aleksandru, knezu Pavlu, odjelnim ministrima i patrijarhu Varnavi u Beogradu. Kao da je gluhima govorio.

Možda se moderni sablažnjivci najviše "smućuju" nad Stepinčevom rečenicom o Hrvatima i Srbima kao o "dva svijeta". Zašto ne bi i jedni i drugi imali pravo na vlastiti državni suverenitet, na svoj duhovni i materijalni prosperitet i na religiozni identitet u vidu autentična kršćanskog sjedinjenja kakvo Krist Gospodin želi? U ključu sudbonosnih događaja, religioznih i političkih, od 1918. do 1941. za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije, valja interpretirati i sve druge Stepinčeve rečenice koje pobuđuju čuđenje kod onih koji deseterostruko napuhuju Nadbiskupove potresne riječi, a stostruko umanjuju ondašnja državna bezakonja.

https://www.youtube.com/watch?v=hR40oSO4v0s&feature=youtu.be

_________________________________

[1] O sudbini pet svezaka Dnevnika nadbiskupa Stepinca vidi: J. Batelja, "Stepinac – kompas za ravnanje", u: Glas Koncila, 40/2007., str. 25.