U Mostaru u katedrali Marije Majke Crkve Božićna Misa polnoćka, 25. prosinca 2018., svečana, pjevna i mirna. Crkva puna vjernika. Više je svećenika u koncelebraciji s biskupom Ratkom. Bogoslovi i ministranti u asistenciji. Marijin katedralni zbor punim glasom prati Božićnim pjesmama Euharistijsko slavlje. Nazočni su i predstavnici pravoslavne Zahumsko-hercegovačke eparhije. Čestitanje. Biskup napose pozdravlja one koji su mu se ovih dana javili pisanim čestitkama i uzvraća im najboljim željama za Božićne blagdane: neka ih prati Božićna radost kroz sve dane Nove 2019. godine.
Prenosimo Biskupovu homiliju:
Braćo svećenici, bogoljubni vjernici!
1. - Pohod: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). – Misli lete na Betlehem, najprije onaj prije 3.700 godina, gdje patrijarh Jakov pokopa svoju vjernu ženu Rahelu koja u porodu sina Benjamina - izdahnu. Iz Jakovljeva potomstva Bog pozva mladoga Davida „po svom srcu“ iz Betlehema, odredi ga za kneza nad svojim narodom (1 Sam 13,14) i proprati ga na svim putovima njegovim, prije 3 tisućljeća. Prorok Mihej, suvremenik Izaijin u 8. stoljeću prije Krista, prorokova da Mesija, Božji Pomazanik, ne će doći iz bogata Jeruzalema, kojemu navijesti uništenje, nego iz siromašna Betlehema ili Efrate: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim, jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela! (Mih 5,1=Mt 2,6).
- Prvo Gospodnje došašće - tu smo! - i nerazumljiva nedobrodošlica „njegovih“ suplemenika i sunarodnjaka dogodi se prije 2.000 godina kada u Betlehemu ne bijaše ni mjesta, ni srca, ni kruha za Svetu Obitelj. I umjesto da budu u radosnu iščekivanju, spremni na doček Spasitelja svijeta, budni u molitvi i raspjevani njemu na slavu, Betlehemćani se zaključali i učvrstili zasune vrata svojih. A majka Marija nema gdje roditi naviještena Mesiju - Pomazanika - Spasitelja, osim u pastirskoj štali. I sami vidimo da nije velik u očima Božjim tko je velik u očima svijeta. Božja je procjena mjerilo ljudske veličine i ljudske mudrosti.
2. - Poklon: Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti mu se (Mt 2,2). - Tako govore Mudraci s Istoka, koji dođoše - zamisli: odakle dokle! - samo da novoga Kralja pohode i da mu se poklone. Nisu mu ništa ni u rodu ni u broju. Obratiše se na vladalački dvor u Jeruzalemu – a kamo bi drugamo? - kralju Herodu, odakle bi - misle - trebao doći kralj-skorojević. Dođoše Mudraci čestitati i staromu a pogotovo Mladomu kralju, zahvaliti na „Zvijezdi Njegovoj“, koja ne zna zalaza, i koja pokazuje smisao svega ljudskog pustolovanja.
- Radosni Mudraci u sebi govorahu: Sada ne bismo žalili umrijeti samo da oči naše vide spasenje Božje! I Bog im dade tu milost.
3. - Pobuna: Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime (Mt 2,3). - Misli se na Herodov Jeruzalem, na njegove dvorjane, na njegove žene i njihove sinove. Upravo oko tih doba između oca i sinova izbi kavga nemalena, vjerojatno oko prijestolja i nasljedstva, padoše glave trojici sinova Aleksandru, Aristobulu i Antipateru, a Mudraci besjede o nekom mladom nepoznatom Kralju.
- Ne bira Bog između preostalih odraslih kraljevskih sinova Antipe, Arhelaja i Filipa, nego se utjelovio i, eto, zakraljio u Dječaku koga rodi Djeva Mati na betlehemskoj pastirskoj poljani - u pojati.
4. - Prijevara: Pođite, reče [im Herod], i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim (Mt 2,8). Ne misli Herod na poklon, nego na pokolj. On se dobro snalazi u davljenju vlastitih sinova a da se ne snađe i ne zadavi nekoga tko se bezimeno javlja da naslijedi kralja. Mudraci se, međutim, uputiše, Dječaka nađoše, tri mu dara dadoše – zlato: čašćenje Kralja, tamjan: čašćenje Boga i plemenitu mast: čašćenje čovjeka koji će umrijeti. A oni, poučeni u snu, drugom se zaobilaznicom vratiše. A Herod, vidjevši se izigranim, posla svoje dželate na betlehemske dječake u dobi od dvije godine naniže.
- Betlehemom glas se čuje, kuknjava i plač gorak: nove Rahele oplakuju sinke svoje, a utjehe ni od kuda.
5. - Pokolj: Ustani, reče [anđeo Josipu], uzmi dijete i njegovu majku te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi (Mt 2,13). - Uzavreo kraljevski dvor i sav Jeruzalem s njime: svađe, sablje, krvoprolića, glave se kotrljaju niza stepenice. Tko ti smije na dvor pročitati oporuku Heroda velikoga, „velikoga“ po krvavim rukama. A Josip, muž pravedan, uze maloga Isusa i „njegovu Majku“ i preko gora, preko voda u nepoznati Egipat, u progonstvo kao i toliki drugi prognani sinovi Evini.
- Iz neimaštine u još težu, iz manjega progona u još veće izbjeglištvo, ali dječji osmijeh ne silazi s lica maloga Isusa koji ohrabruje Majku Djevicu i zaručnika joj Josipa. Nema u njih nikakve nezakonite akcije, ni varava identiteta, ni politikantskih ciljeva, ni novca u rupcu od prekrojitelja novoga svjetskog poretka. Oni se drže isključivo Božjega reda: gdje ih zaustave, tu se predstave: tko su, odakle i kamo, te da se svakako kane vratiti, a ne u Egiptu integrirati!
6. - Povratak: Ustani, reče [anđeo Josipu], uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku, jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili (Mt 2,20). - Napuni se višegodišnje vrijeme izbjeglištva, dođe pogodan čas - kairòs željena povratka. Nikomu na teret, zadovoljni s onim što im dan donese. Strpljivo proživjeli progon u nevolji i strahu, u gladi i jadu, i samo mislili kada će doma: u Betlehem, u Nazaret, u Jeruzalem? - Svejedno, samo neka ih vodi sigurna Božja ruka. Evo ih u Nazaretu!
- Mali Isus, veliki prognanik, Spasitelj svijeta, prihvaća privremeno izbjeglištvo. Razumije sve istinske prognanike i njihove tjeskobe u zemlji i sve izbjeglice i njihove odlaske iz vlastite zemlje. On ne kani rušiti granične prijelaze, ne želi osvajati tuđa sela i gradove, ne namjerava mijenjati države i režime, samo želi da se ljudska srca svjesno i slobodno obrate na opsluživanje Božjega zakona na ovome svijetu za drugi, bolji, svijet. Kao novi Kralj naumio je uspostaviti novo stanje među ljudima, tj. kraljevstvo milosti i svetosti, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Za to će se ne samo svojski u životu zauzimati, nego će za to i život svoj nesebično položiti kada malo poodraste. - O Uskrsu!
Ovih dana pročitah svježu novinsku priču koja ima i tragičan i simpatičan vid.
Tragičan: neke učiteljice, katolkinje, u jednoj osnovnoj školi na sjeveru katoličke Italije, između Venecije i Padove, vježbale učenike i učenice jednu božićnu pjesmu. I jednoga dana narede učiteljice da se iz te božićne pjesmice izbaci riječ Gesù - Isus, jer vrijeđa uši djevojčica i dječaka koji nisu kršćani.
A onaj simpatičan vid: našla se jedna djevojčica, ne spominje joj se ime, ali prava katolkinja, petoškolka kojoj se nije svidjelo da se Gesù izbacuje iz božićne canzoncine. Te ti ona uzme olovku i papira, napiše svojoj učiteljici poruku s molbom da ne uklanja riječi Gesù iz pjevnoga retka: Questo è il giorno di Gesù - Ovo je Isusov dan! I počne mala akciju šaljući od klupe do klupe, od ruke do ruke, da i drugi petoškolci potpišu peticiju. I najveća većina potpisala, čak se i neki mali muslimani potpisali. To ih ništa ne smeta.
I što se dogodilo? - Postiđene učiteljice vratile riječ Isus u njegov redak: Questo è il giorno di Gesù. Ne uklanjajmo Isusa ni iz pjesme ni iz srca! Ne niječi ga ni u sebi ni „pred ljudima“, ni kršćanima ni nekršćanima, pa ne ćeš ni ti biti „zanijekan pred anđelima Božjim“, poručuje nam taj isti Isus (Lk 12,9).
Čestitajmo! Proslavimo! Questo è il Giorno di Gesù!
Na dobro vam došao Božić - Sveto Porođenje Isusovo!
