U subotu 27. lipnja 2015. u 18.00 sati otac Ivan Fuček, član Hrvatske Provincije Družbe Isusove od 1944. godine, proslavio je svoju Dijamantnu Misu u isusovačkoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Opatiji. Veliku crkvu s nekadašnjim benediktinskim samostanom preuzela je Hrvatska Provincija Družbe Isusove šezdesetih godina prošloga stoljeća upravo u vrijeme je kada provincijal bio p. Fuček. Misu je predvodio i prigodnu propovijed održao biskup iz Mostara Ratko Perić a, uza slavljenika p. Fučeka, koncelebrirali su generalni vikar riječki msgr. Emil Svažić, osobni delegat msgr. Ivana Devčića, riječkoga nadbiskupa; zatim generalni vikar mostarsko-duvanjski, don Željko Majić; superior isusovačke rezidencije o. Zvonko Vlah, i petnaestak svećenika redovničkih i dijecezanskih. Bili su nazočni bogoslovi Neokatekumenske bogoslovije – Biskupsko misijsko sjemenište „Redemptoris Mater“ u Puli sa svojim poglavarima, ravnateljem vlč. Giorgiom De Angelis i podravnateljem vlč. Nikolom Mladineom. U toj je bogosloviji duhovnik p. Fuček. Koncelebrirao je također vlč Alejandro Castillo, ravnatelj Internata i Klasične gimnazije u Pazinu. Među većim brojem vjernika bilo je petnaestak sestara raznih Kongregacija koje djeluju na području Riječke nadbiskupije i metropolije. Nadbiskup je Devčić uputio čestitku i svoga izaslanika, jer je te večeri slavio komemorativnu Misu za svoga prethodnika na riječkoj stolici, pokojnoga msgr. Antona Tamaruta (+2000.). Čestitke su dijamantnom Svečaru poslali gospićko-senjski biskup msgr. Mile Bogović, krčki biskup msgr. Ivica Petenjak, OFM Cap., a porečki i pulski biskup msgr. Dražen Kutleša toga je dana vodio hrvatsko hodočašće u Altöttingu u Njemačkoj. U početku sv. Mise predvoditelju slavlja uputio je iskrenu dobrodošlicu superior otac Zvonko, kao i svima koncelebrantima, a napose je pozdravio dijamantnoga slavljenika p. Fučeka podsjećajući na važnije trenutke njegova redovničkog života. Njega su također pozdravile i neke obitelji, među njima obitelj koja ima sina kod otaca isusovaca u Zagrebu.
Na kraju sv. Mise p. Fuček zahvalio je Bogu na njegovoj milosti, kao i svojim roditeljima, učiteljima, odgojiteljima koji su ga mudro i s ljubavlju pratili u njegovu kršćanskom i redovničkom životu. Osobito se zadržao ističući Božji dar života koji smo dužni od Boga primati i njegovati ne postavljajući nikakvih ljudskih smetnji Božjemu djelovanju.
Biskup je Ratko izrekao ovu prigodnu propovijed:
NA DIJAMANTNOJ MISI P. IVANA FUČEKA, D.I.
Opatija, 27. lipnja 2015.
Braćo i sestre, dijamantni misniče Ivane!
Kažu da je dijamant najdragocjeniji dragulj ili dragi kamen. Sjajan i proziran. Što prozirniji i sjajniji, to skupocjeniji. Koje su značajke dijamanta?
Nepokvarljivost. Nikakva kiselina ne može mu naškoditi, promijeniti mu boju, izgled ili sadržaj. Raspada se na temperaturi od 850 o C, ali se sam od sebe ne može pokvariti. Otporan! Dijamant je slika naše vjere. Bog od nas traži da u njega potpuno vjerujemo da On postoji, da nama upravlja i da je sudac naše savjesti i djelovanja. Daj da vjera naša uvijek življe sja… poput dragoga kamenja!
Čvrstoća. Dijamant je najtvrđi kamen, kristal na ovome svijetu. Dijamantom možeš klesati što god hoćeš, a ničim ne možeš u dijamant uklesivati slova. Tvrđi je od zuba. Dijamant je simbol našega ufanja koje mora biti nepokolebljivo. Nada posljednja pada. Kada izgubimo nadu u pobjedu dobra, istine i pravde, potonula nam je životna lađa.
Prozirnost. Dragulj zvani prozirac jest najskupocjeniji dragi kamen. Obično je bez boje, proziran, gust i čvrst. Dragulj prozirac jest slika ljudske ljubavi prema čovjeku i prema Bogu.
Eto zašto se zove dijamantni jubilej: jer je kao alem-kamen rijedak, otporan kušnjama, nepokvarljiv, proziran.
Volio bih odmah u početku priznati da se kudikamo radije odazivam na Zlatne, pogotovo na Dijamantne Mise negoli na Mlade Mise. Zašto? Pa i zato, kada dolazim na zlatne jubileje, siguran sam da se radi o prokušanim dušama, prekaljenim svećenicima, koji su prošli mase i meribe pustinjskoga putovanja, čuvali se zmijskih ujeda i nauživali se Božje mȁne, sjajnih oblaka nazočnosti i djelatnosti Gospodnje. A kada se radi o mladomisničkim slavljima, koja su, doduše, uvijek s većom pompom i masom, ona su s drhtajem nad svakim početničkim korakom zaređena skorojevića. Zaključujete i sami da sam rado došao na ovu svečanu rijetko jubilarnu Misu.
Moj prvi duhovni susret s patrom Ivanom Fučekom, ovogodišnjim dijamantnim misnikom, bio je u mome drugom razredu sjemenišne gimnazije na Šalati u duhovnim vježbama u jesen 1960., prije 55 godina. Pater je, nakon uvodne molitve Duhu Svetomu, svoje prvo duhovno razmatranje započeo doslovno ovako: Non vos me elegistis, sed ego elegi vos et posui vos, ut eatis et fructum afferatis, et fructus vester maneat. To jest: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15,16). Tako Isus učenicima svojim. Tako voditelj duhovnih vježbi nama kojih nas je bilo u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova oko 450. Ja sam do tada mislio i ponekada s kolegama polemizirao da sam ja taj koji je Isusa izabrao, i da ja mogu ući i izići iz sjemeništa kada ja hoću… Možda sam ostao u sjemeništu upravo zahvaljujući ne samo djelatnoj milosti Božjoj, nego i toj rečenici Isusovoj i isusovca Fučeka.
Isusova inicijativa. Očito imao sam krivo s obzirom na izvorni izbor duhovnoga zvanja. Inicijativa je uvijek Božja. Bog daje duhovno zvanje od majčina krila (Gal 1,15). Moj je odgovor ili neodaziv u slobodi. Zapravo i moje velle – htjeti i moje agere – djelovati opet dolazi od dobrohotnoga Boga (Fil 2,13), a ne od mene heretika Pelagija. A Isus je sve predao Crkvi svojoj da ona prosudi o prikladnosti kandidatovoj. Pa i kada su prvi učenici, Andrija i Ivan, bivši Ivanovi sljedbenici, pošli za Isusom, a da ih Gospodin nije izrijekom pozvao: Hajdete za mnom, oni su se odazvali jer ih je on i te kako prvi ugledao svojim prodornim pogledom, pozvao svojom pozivnom pojavom, svojim izazovnim prolaskom pokraj njih, i primamio zovno-privlačnom ljubavlju svoga božanskog Srca. Ivan apostol i evanđelist to pomno opisuje, čak dodaje: „Bila je otprilike deseta ura“ (Iv 1,39). To se pamti i nakon 60 godina, ne zaboravlja, i bilježi.
Tako je i pater Fuček - dokaz je tomu i ovaj svečani dijamantni misnički trenutak - sve tamo od 1941. kao šesnaestogodišnjak na Šalati osjećao u sebi sličan zov na Isusov mig, i još jači milosni odaziv na Isusov jasan poziv 1944. - eto 70 ljeta prošle godine kada je stupio u Družbu Isusovu, a najjači mu je Isusov poziv bio prije 60 godina uoči Ignacijeva 1955., izražen preko svećenika koji je kandidate prozvao: Accedant qui ordinandi sunt ad ordinem Presbyteratus. A on spremno odgovorio Adsum i „Hoću, s Božjom pomoću“, te stupio pred oltar da primi sakrament svetoga svećeničkog reda u stupnju prezbiterata. Sedamdeset godina! I šezdeset godina! Rari sunt nantes in gurgite vasto (Virgil, Eneida, I., 118) – rijetki su plivači u golemu viru! Čestitamo, Pater, na ovom uspješnu plivanju na dubokim vrtlozima između najrazličitijih scila i haribda na prijelazu dvaju stoljeća i dvaju tisućljeća. (Da u zagradama spomenem i to: slavljenik je pošao u isusovce iz Đurđevca kada sam se ja rodio u Rovišću, ni 40 km od Đurđevca).
Hvala Vam, Pater, na tome duhovnom susretu na Šalati, na ispovijedi i savjetima, i Bog Vam udijelio svoj obilan blagoslov! Kažu da sretan, sreća dolazi od susresti se. Sresti pravi osobu s pravom riječju u pravi trenutak, eto sreće! A kakva je tek sreća susresti Isusa koji nam prvi ide u susret.
Drugi naš zapamćeniji duhovni susret bio je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Nakon što je msgr. Vladimir Merčep (+2007.), poslije 22 godine duhovnoga služenja, otišao u zasluženu mirovinu, Peteročlana biskupska komisija za Zavod sv. Jeronima izabrala je p. Fučeka, profesora moralne teologije na Gregorijanskom sveučilištu, za zavodskoga duhovnika dijecezanskih svećenika. On je pristao i ostao u toj službi od svibnja 1984. do rujna 2001., punih 17 godina. Bili smo zajedno u Zavodu od te 1984. do 1992. osam godina. Ne znam koliko su se pojedini svećenici studenti u Zavodu osobno okoristili i obogatili nagovorima i savjetima iskusna patra duhovnika, znam da su poneki u znanstvenom pogledu imali puno koristi, ali ti su susreti i razgovori meni osobno s njime, ne samo oni ispovjedni, nego i duhovni i moralni i crkveni bili među najplodnijima u mome svećeništvu. Nije bilo teme koju nismo mogli sa svom otvorenošću i slobodom raspravljati. Surađivali smo i na izdavanju knjiga iz hrvatske rimske baštine Svetoga Jeronima.
Služenje Crkvi. Bile su to godine kada smo suradnički nastojali, svaki sa svoje strane, upućivati mlade svećenike, željne intelektualno-teološke afirmacije, koje su njihovi biskupi poslali na usavršenje krjeposti i znanja, da njihovi raznovrsni talenti, ne umanjujući molitve i duhovnoga života, budu u službi Crkve i Krista Gospodina, njezina utemeljitelja. Bili smo također uvjereni da će svaki od njih prema svojim pozivima obnašati važnu ulogu u domovinskim biskupijama, kao što je bilo i jest i dan danas. Kristu i njegovoj Crkvi služiti znači kraljevati, rekao bi sv. Ignacije Lojolski.
Hvala Vam, Pater, na svemu što ste učinili u duhovnom, liturgijskom i spisateljskom pogledu za Sveti Jeronim i njegovu zajednicu, uvijek savjetnički raspoložen i suradnički otvoren. Bog Vam bio Vaša velika nagrada i plaća!
Treći naš duhovni susret bio je u Mostaru, 2012. godine, kada je Pater držao duhovne vježbe hercegovačkim svećenicima u Bijelom Polju. I ostao na prezbiterskom ređenju na Petrovo.
U službi duha. Pater je poznati voditelj duhovnih vježbi svim vrstama vjernika: počevši od sjemeništaraca, bogoslova, preko svećenika, redovnika, redovnica do laika, intelektualaca. Kao da mu je to bilo glavno zvanje i zanimanje. Pater je onaj dar znanja Duha Svetoga, primljen u sakramentu sv. krizme, i sve ono ljudsko znanje, stjecano upornom marljivošću i učenika i učitelja, napose na moralnom području, sada imao prilike na osobniji i upečatljiviji način prenijeti u duše koje su dolazile da Božju riječ prate, da se svojih poroka oslobode i božanskom milošću obogate. Koliki su se svime time životno obogatili, duhovno usavršavali, to su Božje tajne.
Hvala Vam, Pater, na tome duhovno-moralnom radu u svakoj duši na svakom koraku. Bog Vam dao svoje milosti i pomoći više nego što mi možemo i misliti i moliti!
Ovo je četvrti duhovni susret. Ali tko sam ja da ističem po čemu se sjećam p. Fučeka. Radije kažimo po čemu bi buduća pokoljenja mogla pamtiti, proučavati, izvlačiti iz biblioteka ovoga priznatog auktora – auctorem probatum, koji je stalno u životu duhovno rastao i znanstveno se usavršavao. Maturirao 1947. Diplomirao 1958. Licencirao iste 1958. godine. Doktorirao 1960. Habilitirao 1976. Da spomenem samo ove neke školske pragove i akademske graduse. Uz to šest godina provincijal Hrvatske provincije (1962.-1968.), kao jedan od najmlađih u cijeloj Družbi. A tada je bilo 35.000 isusovaca u Crkvi.
Što je pater Fuček ne samo učio od drugih, nego što je drugima predavao u domaćim školama, na filozofsko-teološkim institutima, fakultetima i sveučilištima, od dubrovačke gimnazije u kojoj se školovao i slavni Ruđer Bošković, isusovac, do rimske Gregorijane na kojoj je također Ruđer i učio i predavao matematiku i fiziku još kao isusovački školastik. Pater je Fuček predavao ove predmete: Novi Zavjet, antičku povijest, modernu filozofiju, dogmatiku, duhovnu teologiju, liturgiku, crkvenu povijest, katehetiku, sustavnu moralnu teologiju, Uvod u misterij Krista, fundamentalnu teologiju, specijalnu i sakramentalnu moralnu teologiju, Quaestiones selectae – Izabrana pitanja iz morala na Katoličkom bogoslovom fakultetu u Zagrebu, specijalnu moralku na Gregorijani 20 godina, od 1980. do 2000. Eto gotovo je sve predavao, osim Boškovićeve matematike i atomske fizike. K tomu theologus adiunctus – pridruženi teolog pri Apostolskoj Pokorničarni u Vatikanu, gdje se rješavaju svakovrsni i najosjetljiviji i najnerazrješiviji problemi ljudske savjesti, in foro interno, od 1990. do 2005. Kroz 40 godina odgovarao je sustavno i razgovijetno u Glasniku Srca Isusova pod rubrikom „Naša nas savjest pita“.
Budući da je do sada petnaestak puta spomenut duhovni vid i malo manje moralni vid u životu i radu Fučekovu, nikakvo čudo da je i njegovo monumentalno djelo od deset svezaka od 2004. do 2010. izišlo pod općim naslovom: Moralno-duhovni život u izdanju splitskoga Verbuma u biblioteci Sapientia cordis – Mudrost srca. Naslovi su pojedinih svezaka ujedno ključne riječi u ljudskom i kršćanskom životu:
Osoba - Savjest, prvi svezak, 2003.
Zakon - Vjera, drugi svezak, 2004.
Grijeh - Obraćenje, treći svezak, 2004.
Predbračna ljubav - Bračna ljubav, četvrti svezak, 2005.
Bogoštovlje - Molitva, peti svezak, 2006.
Roditelji - Djeca, šesti svezak, 2008.
Život - Smrt, sedmi svezak, 2008.
Pravo - Pravda, osmi svezak, 2008.
Istinoljubivost - Mediji, deveti svezak, 2009.
Vjerovati - Živjeti, deseti svezak, 2010.
Nijedan svezak nije ispod 400 stranica, a ima ih i do 640. U svemu preko 5.900 stranica. Tu je sabrano ono najprobranije iz 40godišnjega Fučekova profesorskog rada. Od srca čestitamo.
Hvala Vam, Pater, na svemu Vašem prinosu prudentiae capitis i sapientiae cordis u Crkvi među Hrvatima i u Općoj Crkvi.
Bog Vam dao svoju sreću kakvu samo on zna dati i darovati. Bilo sve ad maiorem Dei gloriam. Amen.
