Župnici župa Čeljevo i Dračevo u neretvanskoj dolini već više od deset godina pozivaju svoje župljane da se u najbližu nedjelju nakon svetkovine Svih Svetih okupe na groblju u Klepcima - nekadašnjem sjedištu obiju župa i jugozapadnoga dijela današnje domanovićke župe - te da zajednički mole za duše pokojnika koji na ovom groblju počivaju, posebno stradalnika Drugoga svjetskoga rata. U zajedništvu vjernih mrtvih, dan uskrsnuća u ovom groblju čekaju i zemni ostatci trojice nekadašnjih klepačkih pastira: don Nikole Lazarevića, don Kleme Sumića i don Ilije Tomasa. Ove godine slavlje sv. Mise upriličeno je na posljednji dan molitvene osmine za one koji usnuše u Gospodinu, u nedjelju 8. studenoga. Po prekrasnu vremenu u groblje se sabralo više stotina vjernika. Oltar u okviru temelja župne crkve spaljenje 1942. godine te nakon rata (1966.) do temelja srušene i uklonjene. Pjevne dijelove sv. mise predvodio je veliki zbor iz župe Čeljevo, a uza slavitelja sv. Mise, don Željka Majića, generalnoga vikara iz Mostara, bila su i obojica župnika: don Vinko Raguž iz Dračeva i don Tomislav Ljuban iz Čeljeva. Ovdje donosimo propovijed generalnoga vikara.
Poštovani župnici, braća i sestre, sinovi, kćeri i potomci pokojnih na ovome groblju ukopanih, dragi Božji narode!
Danas, na posljednji dan molitvene osmine za duše naših pokojnika, okupili smo se ovdje na Klepačkom groblju da prikažemo nekrvnu Kristovu žrtvu – ovu sv. Misu - za preminulu nam braću i sestre. Molimo Božje milosrđe za njihove duše, mir njihovim umornim kostima koje čekaju ponovno sjedinjenje s dušom u onom Danu kada se počnu pomicati nebesa i zemlja; Dan velik i gorak jako, kada sam Gospodin bude dolazio suditi svijet ognjem; Dan u kojem će oholi i zlikovci biti kao strnjika spaljeni da im ne će ostati ni korijena ni grančice (usp. Mal 4,1), ali i Dan u kojem će svima, koji se njegova svetoga Imena boje, zasjati pravda (r. 2), u kojem će suhe kosti Dahom Života ponovo oživjeti (usp Ez 37,6) te se s dušom sjediniti i na novi i vječni – proslavljeni život preporoditi. Molimo da naši dragi pokojnici budu prepoznati u onom nepreglednom mnoštvu otkupljenih koji dođoše iz nevolje velike i koji su oprali i ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7, 141).
Na ovome groblju veliko je mnoštvo suhih kostiju Doma hrvatskoga i katoličkoga, a u ovom svetom prostoru nekadašnje klepačke ljepotice – crkve Imena Marijina – još više je svetih Misa za njihove duše prikazano. No, mi se ni danas u molitvi ne umaramo, nego svagdanice, a posebno u ovim svetim danima sjedinjenja putujuće Crkve s proslavljenom i trpećom, za sve njih se Bogu molimo. I činimo to s velikom vjerom i nadom u Božje milosrđe. I sve u ljubavi i zahvalnosti predobromu Bogu i dragim nam pokojnicima.
U zajedništvu umrlih, dan uskrsnuća u ovom groblju čekaju i tijela trojica pastira: don Nikola Lazarević (+24. siječnja 1893.), don Klemo Sumić (+29. ožujka 1921.) i don Ilija Tomas (+ u noći na 1. svibnja 1942.).
Stoga i ova činjenica, upravo kao i svaki naš dolazak na groblja, posvješćuje nam istinu: Grobna vrata i sam grob ista su za sve. Jednako radilo se o novokršteniku ili stoljetnu starcu, siromahu ili bogatašu, vjerniku ili svećeniku. Za sve smrt je stvarnost života: „Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka stječe se vječno prebivalište na nebesima“, molimo u pokojničkom predslovlju. Dok se prah vraća onamo odakle je uzet, duša dolazi pred Gospodina. Dakle, u tijelu - materiji svi smo isti pa ne znam u kako uređenu i bogatu, nepoznatu ili, pak, zapuštenu grobu tijelo počivalo. No s dušom je drugačije: Kada Sin Čovječji sjedne na prijestolje slave svoje i pred njim se saberu svi narodi, on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će sebi zdesna ovce, a jarce s lijeva. Tada će reći onima s desna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' (…) jer što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' A onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!' (…) I za vas isto vrijedi: što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.' I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni. (usp. Mt 25,31-46)
Draga braćo i sestre! Svetopisamska jasnoća i liturgija pokojničkih slavlja pozivaju nas na iskrenost promatranja vlastita života i života naših pokojnika, u obuhvatnu gledanju u zrcalu božanske Istine koja je milosrdna svima koji je zazivaju, ali i sutkinja svih naših ovozemaljskih zabluda, ljudskih nereda i pristranih vrjednovanja i pravedna osuda grijeha. Stoga sva naša umovanja, s jedne strane, o snazi i veličini pokojnika i, s druge strane, pristrane osude puki su mjed što ječi ili cimbal što zveči pred snažnim Glasom Onoga po kojem je sve stvoreno, sada postoji i kojemu sve dolazi. Tom Glasu pristupajmo s molitvenim šaptom svojih srdaca i usana.
U proteklim desetljećima naslušali smo se zastrašujućih osuda mnogih pokojnika kojih tijela i u ovom grobu počivaju. I prije tri mjeseca sa susjedne uzvisine čuli smo besjedu predvoditelja svete arhijerejske liturgije kako je zločin samo na jednoj strani - hrvatskoj. I, iako to izrijekom nije rečeno - ali kako drugačije protumačiti? - u najnečovječnijem obliku. Jer oni koje su taj dan častili i na oltar uzdigli, ubijeni su samo zato što su bili po narodnosti i vjeri to što jesu. A to je, kada bi tako bilo, zločin nad zločinima. No, jer to nije tako, pozvani smo i danas stati na stranu istine, uvijek moleći oprost od Boga i ljudi i za najmanju nesavršenost, kamo li ne za opake čine, koji su i naši pređi u svojoj ljudskoj slabosti ili zamračenosti srca i vremena mogli počiniti. I nikada izvikivati s onim neljudskim pitanjem: Tko je više ubio? Jer kod onih koji su Božji i jedna kaplja nedužno prolivene krvi zastrašujući je zločin i u nebo vapijući grijeh. No, opet radi istine, jer se desetljećima gazi i bezočno guši, moramo reći, da se na ovim prostorima dogodio i strašan zločin nad hrvatskim - katoličkim življem. Samo za ilustraciju: župa Klepci 1939. brojila je 3.492 duše. Pobijeno je i nestalo 498 katolika Hrvata, a od toga mladića 199. To znači svaki sedmi katolik u župi ubijen je ili mu se trag zameo. U Matici umrlih stare Klepačke župe stoji upisano kako je od 14. travnja 1941. godine do 13. kolovoza 1945. ubijena 81 osoba od četničke ili četničko-partizanske i komunističke ruke. U rubrici uzrok smrti zapisano je: ubijen u ribolovu, pri branju kukuruza, u brdu u drvima, u polju kod ovaca, u kući, kao izbjeglice … iz puške, nakon što su izmrcvareni – iznakaženi, nožem zaklani ... I bilo bi ih kudikamo više da se obistinila prijetnja četničkoga vojvode Dobroslava Jevđevića (1895.-1962.) izrečena u Mostaru u jesen 1941.: „Ni hrvatsko pile s lijeve obale Neretve neće ostati živo!“ Bogu hvala, narod se na vrijeme povukao na desnu obalu Neretve pa se prijetnja nije obistinila i paklena zamisao u tom se obujmu nije ostvarila.
Posebno se kroz duga desetljeća svaljuje velika krivnja na život mučki ubijenoga svećenika, ondašnjega župnika ove župe, pokojnoga don Ilije Tomasa. A kada bi se i malo htjelo doći do istine o ovom svećeniku, sigurno bi se s lažima davno prestalo. Jer o njemu imamo toliko zapisanih svjedočanstava. Spomenimo samo opširno izvješće u Kršćanskoj obitelji, svjedočanstvo ondašnjega kapitularnoga vikara, kasnije mostarsko-duvanjskoga biskupa msgr. Petra Čule, čapljinskih svećenika fra Andrije Jelčića koji se biranim riječima od njega na sprovodu oprostio ili, pak, fra Tugomira Solde koji je 1951. godine sastavio opširno izvješće o tim danima zla, osuđujući i zločin nad pravoslavcima, ali braneći čast i istinu don Ilije Tomasa i drugih svećenika koje je komunistička propaganda bezdušno klevetala. Zatim svećenika don Ante Romića, don Joze i don Marka Zovke, don Mate Nuića, don Aleksandra Borasa, don Vlade Tomasa. Ili, pak, vjernika ove župe: Nike i Stoje Markota te Anice i Mile Karačić čija su svjedočanstva objavljena u knjizi Svjedoci vjere i rodoljublja, 2005. godine. Svi se odreda slažu: don Ilija je bio pravi svećenik, evanđeoske širine i kršćanske ljubavi za sve, kako katolike tako pravoslavne, rodoljub i mučenik vjere! No, poticateljima mržnje i klevetnicima don Ilije i tolikih drugih nevino ubijenih nije do istine. Oni i dalje ustrajavaju na Novakovu zločinačkom Magnum crimenu i Draškovićevim noževima i molitvama. I, duboko nas kao kršćane u srcu boli, kada i danas čujemo ili čitamo da se nemali broj iz vrha Srpsko-pravoslavne Crkve ne miče od neistina i kleveta, te apostolskim i sinodskim auktoritetom optužuje jedan narod i Crkvu, a ne smatra potrebnim da i jedno zrnce pepela pospe po glavi ljudi iz svoga naroda. Stoga ćemo danas moliti i za nas i za njih, jer svi smo stvorovi istoga Stvoritelja, i svima nam je, i Hrvatima i Srbima, i katolicima i pravoslavcima, stati pred sudište Božje, svjesni da će nas samo istina osloboditi i za miran život i suživot kao i za radostan susret s Onim koji je sama istina i milosrđe osposobiti.
Braćo i sestre! Ovu sv. Misu slavimo na temeljima crkve Imena Marijina koju je pok. don Ilija zajedno s vašim očevima i majkama, djedovima i bakama sagradio. U opisu gradnje vidimo kolika se ljubav u tu građevinu utkala. Svjedoci nam prenose: Nakon nedjeljne sv. Mise žene bi iz Bregave nosile vodu u burilima u bazen kod crkve koliko je bilo potrebno za jedan tjedan. Muški u svojim kolima dovozili su kamen i pijesak pa je sve išlo kao po satu. I podigla se prekrasna crkva na slavu Trojedinom Bogu, u čast Imenu Marijinu i za duhovne susrete i okrjepu Božjemu narodu. Mržnja koja je don Iliju i mnoge naše pređe ubila i tu je crkvu spalila te je kasnije do temelja srušila i s ovoga mjesta uklonila kao da je nikada nije ni bilo. Je li potrebno da i danas, više od 70 godina od tih strašnih zločina i rušilačkih pohoda, ovo groblje nema niti pristojne grobaljske kapelice, kamo li dostojne crkve? Jesmo li toliko siromašni i slabi, ili - ne daj Bože zatvoreni - da nismo kadri Bogu za ljubav, pokojnicima u zahvalu izraditi mjesto susreta, molitve i duhovne okrjepe? Vjerujem da nismo. Stoga vas i pozivamo da se u ovo djelo izgradnje nove klepačke crkve koja je, kako i sami vidite, započeta pod prijašnjim župnikom don Blažom u pripremi terena, nastavite s novim župnikom don Tomislavom te se svi, u granicama svojih mogućnosti, kao živo kamenje ugradite u novi duhovni dom. Tako ćemo smrt pobijediti životom, rušenje obnovom, mržnju kršćanskom ljubavlju. Ondje gdje se Bog časti, gdje se ljudi u sjenu njegova hrama sklanjaju, tu mir u srcima vlada. A taj mir osigurava i vječni smiraj svima pokojnima i znak je budućega zajedništva u onom vječnom nerukotvorenom šatoru koji je sam Bog.
Svima vjernima mrtvima, poginulima, nevino i mučki ubijenima: Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
