U filijali Donji Rujani župe Lištani u Banjolučkoj biskupiji, na poziv mjesnoga župnika don Adolfa Višatickoga, biskup iz Mostara Ratko Perić, zajedno s banjolučkim biskupom msgr. Franjom Komaricom u koncelebraciji s dvadesetak svećenika, biskupijskih i redovničkih, predvodio je u subotu navečer, 25. srpnja 2015., svečano Euharistijsko slavlje u povodu 20. obljetnice oslobođenja ovoga Livanjskoga kraja, 1994./95. Prije pet godina mjesni biskup Franjo blagoslovio je kapelicu sv. Jure s Memorijalnim centrom, gdje su na 14 mramornih ploča upisana imena poginulih u Domovinskom ratu i od posljedica rata preminulih u Livanjskom području, s 15. pločom na kojoj su upisana imena osmorice svećenika i jedne časne sestre, koji su također izgubili živote u posljednjem ratu.
U početku sv. Mise župnik je pozdravio biskupe, svećenike i sve vjernike koji su se okupili u veliku broju, a brojni su članovi braniteljskih udruga došli u mimohodu s barjacima od škole do Memorijalnoga centra. Među vjernicima bili su brojni državni i vojni dužnosnici. Na kraju sv. Mise biskup je Franjo izrazio zahvalnost svima koji su upriličili ovu svečanost. Nakon završnoga blagoslova, koji su zajednički podijelili biskupi po zagovoru sv. Jakova, apostolskoga prvomučenika, više se društvenih djelatnika i visokih dužnosnika osvrnulo na prošlu i sadašnju situaciju i u Bosni i Hrercegovini i u Hrvatskoj.
Biskup Ratko, uvodeći u početak sv. Mise, rekao je da danas Katolička Crkva slavi Jakova apostola, starijega, koji je prvi od apostola dao svoj život za Krista i za mladu Crkvu, godine 42. u Jeruzalemu. I mi u ovu Isusovu žrtvu unosimo sve žrtve, priznate i nepoznate kroz našu dugu povijest, kao što uključujemo također naše žive branitelje s obje strane granice hrvatskoga naroda.
Prenosio prigodnu propovijed biskupa Ratko:
SVETA MISA ZA POKOJNE I ŽIVE BRANITELJE
RUJANI – pred kapelicom sv. Jure, mučenika, 25. srpnja 2015.
1 - Neka je slava i dika Presvetomu Trojstvu: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu! Ponizno izražavamo čin zahvalnosti na stvaranju, na otkupljenju i na posvećenju, veličanstvenim djelima Triju Božanskih Osoba. Bog upravlja svima nama ljudima, ali je i nama dao razum i slobodnu volju da u suradnji s njime upravljamo sobom i kao osobom i kao narodnom zajednicom. Ljudsko dostojanstvo i jest u tome da se razvija u odgovornoj slobodi i talentu intelekta.
Hrvatska je kao kraljevina izgubila svoju političko-državnu samostalnost davne 1102. I onda tijekom vremena nemilosrdno komadana i odnarođivana: Dalmacija je sramotnom prodajom prava na ovu hrvatsku pokrajinu za 100.000 dukata potpala pod Mletke, od 1409. do 1797.; Bosna s Hercegovinom izdajom pod Turke, od 1463. do 1878.; uža Hrvatska sa Slavonijom pod Habzburge, od 1527. do 1918. Jednom je dijelu hrvatskoga naroda glava bila dužd u Mletcima, drugomu dijelu sultan u Stambolu, a trećemu ćesar u Beču. Tako stoljećima. I onda razni oslobodilački pokušaji odnosno promašaji:
- Godine 1671. velikaši Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan žele oslobođenje Hrvatske, pa urotama dopali u Novo Bečko Mjesto gdje im je car Leopold I. odrubio glave.
- Do dvjesta godina, 1871., Eugen Kvaternik sa svojim pristašama naumio podignuti ustanak u Rakovici kod Slunja protiv Austro-Ugarske monarhije, pa zaglavio i on i njegovih petnaestak sumišljenika i suboraca.
- Do 70 godina, 1941., Nezavisna Država Hrvatska. I znamo kako je početna vatra oduševljenja do koju godinu pretvorena u crnu smrt: u izdajnički Bleiburg, u tragičan Križni put, u neistražene jame jazovke, a sve s besmislenom hipotekom fašizma do danas kada se travnata svastika na igralištu plaća sa 100.000 eura i još malo kusura.
- Točno 30 godina kasnije, tj. 1971. godine, u cijeloj Hrvatskoj razbuktalo se Hrvatsko proljeće, glas razumna vapaja za ljudskim pravima i narodnim slobodama. Uto osvanulo komunističko Karađorđevo: rešetanja, rešetke, sudovi, zatvori, emigracija, represija za represijom. Tisuće i stotine tisuća. Ima svjedoka i ovdje među nama.
- Povijest se sužava: do 20 godina kasnije, 1991., u spomenutoj Rakovici pobunjenici očistili selo od 1000 Hrvata. Srušili im kuće, crkvu, protjerali obitelji, pobili preko 20 žitelja, držali mjesto u svojim rukama, zajedno s ostale 25% porobljene Hrvatske i većim dijelom BiH. I tako sve do vojne operacije nazvane "Cincar" po planini između Kupreškoga i Glamočkoga polja. Vojno-redarstvena oslobodilačka djelovanja otpočela su 1. studenoga 1994., pa preko akcija "Zima '94." i dva "Skoka" do "Ljeta '95.", tj. do 28. srpnja 1995., do pred samu oslobodilačku "Oluju". U tih devet mjeseci oslobađanja okupirana teritorija sudjelovalo je više od 20 hrvatskih postrojbi.
Ali ne bi ni vojska mogla sve sama od sebe, bez obzira koliko bila dobro uvježbana, predvođena hrabrim časnicima i generalima s promišljenim strateškim vojnim ciljevima pred očima da tim vojno-redarstvenim operacijama HV-a i HVO-a nisu pogodovali neki sporazumi i odnosi prema Armiji BiH, diplomatski uspjesi hrvatskih državnika i veleposlanika, težnja međunarodnih snaga da ne dođe do genocida u Bihaćkom kraju, kako se već prijetilo. U svemu tome oslobađanju od oko 1600 km2 poginula su 443 hrvatska vojnika i civila, kojima je u znak sjećanja prije pet godina podignut Memorijalni centar ovdje u Rujanima i za čije se duše molimo u ovoj svetoj Misi. A osobito se molimo za pravedan mir do kojega dolazi ne na nepravednim dogovorima i neistinitim temeljima, nego na pravdi i na istini Boga velikoga. Jer, zemaljska kraljevstva podignuta na nepravdama nisu drugo doli velike razbojničke družine – magna latrocinia - govoraše sv. Augustin prije 1600 godina.
2 - Častimo sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, Majke Isusove, i zaštitnika ove župe Lištani. Sv. Josipa častimo s dva liturgijska spomena u godini: 19. ožujka kada slavimo njegov prijelaz iz ovoga svijeta na bolji, te ga štujemo kao zaštitnika sretne smrti, i povjeravamo mu sve pokojne iz naših obitelji, napose iz Domovinskoga rata. Štujemo ga kao muža pravedna i vjerna, kao skrbnika brižljiva i bogobojazna, koji se u potpunosti Bogu predao i njegove pozive bez odlaganja izvršavao. Njega vidimo u stalnu hodu: iz Nazareta u Betlehem, u pokretu iz Betlehema u Egipat, u povratku iz Egipta u Jeruzalem pa u Nazaret. Samo čuješ anđelovu riječ: Josipe, Pokret! Kao pravi vojnik Duha Božjega. A drugi je spomendan 1. svibnja, sv. Josip Radnik, kada najviše vrjednujemo u njegovu životu rad, ističući žuljevite ruke i svu njegovu skrb za Svetu Obitelj. On nam je u tome i uzoran primjer i velika pomoć.
3 - Iskazujemo danas posebnu čast i sv. Juri, vojniku, časniku i mučeniku, kojemu je ova zavjetna kapelica u Rujanima posvećena. Crkvena predaja kaže da početkom 4. stoljeća, točnije 303. godine, Jure kao rimski časnik nije htio pokleknuti ni pred Dacijanom, upraviteljem Lide u Palestini, ni pred Dioklecijanom, rimskim carem, koji je imao svoj ljetnikovac tu u Splitu. Časnik Jure uvijek na slici na bijelome konju - pogledajte ga u kapelici na onom triptihu iza oltara! - a pod njegovim kopljem ili mačem na zemlji nalazi se crni „zmaj od bezdana“, kojemu usta probada šiljcem svoga oružja. Jure vojnik, časnik, bio je spreman za rimskoga cara dati život svoj. Kada mu car u Rimu kaže: „Jure, u Malu Aziju!“ Jure spremno na bijeloga konja i u Malu Aziju. Vrati se i podnese prijavak: "Slavni care, naređenje izvršeno!" Kad mu car dovikne: „Jure, u Veliku Britaniju!“ Jure se prebaci na bijeloga konja i u Veliku Britaniju. Car ne može nazapovijedati koliko Jure može naslušati. Ali kada je car naredio: „Jure, žrtvovati tamjan drvenim idolima kao bogovima!“ Jure je otkazao poslušnost caru u religioznom pogledu: „Slavni care, radije ću poslušati Nebeskoga Kralja, nego zemaljskoga cara! Samo je jedan Bog i Gospodin! Radije se privoljeti nebeskomu negoli zemaljskomu carstvu. Važnija je besmrtna duša nego smrtna glava!“ Eto zašto mu je mačem odrubljena glava!
- I danas se može Boga zanijekati idolom psovke, nepohađanjem sv. Mise, nepristupanjem sv. ispovijedi, neopsluživanjem Božjih zapovijedi. Eto nam sve. Jure i uzora i od njega zagovora da ustrajemo u dobru, a izbjegavamo zlo.
4 - Pozdravljamo još jednoga blaženika, za kojega možda neki nisu ni čuli: Prije 1000 godina, dvije više, rodio se u Njemačkoj, 1013. godine, dječak Herman, koji je od 7. godine zbog dječje paralize ostao posve hrom, privezan uza stolicu koju su nosili zajedno s njime. Kada je ušao u benediktinski samostan, postao je „čudo svoga stoljeća“: kroničar, povjesničar, matematičar, zvjezdoznanac, skladatelj i pjesnik. Ostao mu je ipak naziv: Herman Hromi, Hermannus Contractus. Ponavljam, nije se odljepljivao od stolice. Umro je u 41. godini života, a proglašen je blaženim 1863., tj. 809 godina nakon svoje smrti. A nama je kršćanima najpoznatiji po tome što je sastavio molitvu koju mi molimo svaki dan, i po više puta: Salve Regina - Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo. K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni dakle, zagovornice naše, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo. Ako je itko osjećao suznu dolinu, punu tuge i boli, to je doživljavao invalid Herman. Pa ipak jesi li vidio molitve, pouzdanja i povjerenja u Gospu! - Znali smo mi kršćani za naše prognaničko stanje i prije blaženoga Hermana Hromoga. Znalo je za to tužno i žalosno stanje sve hromo i duhovno hendikepirano čovječanstvo od Adamovih i Evinih vremena, kada su iz zemaljskoga raja prognani i sami praroditelji. I vidiš li da ljudi daju sva srebra i zlata, sva blaga i bogatstva ovoga svijeta samo da izađu iz pritvora i da se brane sa slobode. A, kršćanine, čim nisi u miru s Bogom i pomiren s bratom čovjekom, već si po sebi prognan iz sebe pa nalazio se ti u domovini ili u dijaspori, u slobodi na Jelačićevu trgu ili u kaznionici u Remetincu.
5 - Konačno, koji nas osjećaj u ovome trenutku najviše prati? Stav pijeteta i rešpekta, osjećaj duboka poštovanja! Mi imamo osjećaj i stav za koji je Gospodin Isus u Evanđelju rekao da nema veće ljubavi na ovome svijetu od ove: položiti život svoj za prijatelje svoje, za bližnje svoje (Iv 15,13). Ovih 443 poginulih ili od posljedica rata preminulih koji su ostavili svoje živote na braniku svoga naroda i ovoga kutka Domovine podnijeli su smrt da mi ostali možemo nastaviti svoj zemaljski život. Oni su poginuli da bismo mi ovdje živjeli. Oni su naši najbližnji! I mi smo njihovi najbliži
Pitamo zato i tebe, čovječe, zašto podižeš svoju kajinovsku ruku na svoga mirnoga brata Abela? Zar misliš da ćeš osvajanjem i ubijanjem biti blagoslovljen? Zar ova Bosna, i Hercegovina, i Hrvatska, i plodovita i gorovita, i plemenita i kamenita, ne može imati još trostruko više stanovnika i radnika? Zar nema prostora za još dvostruki i trostruki broj i jednih, i drugih, i trećih?
Pokojnima vječni mir – Živima trajan blagoslov!
